Prijelomi tibije i fibule, višestruki prijelomi platoa tibije, puknuće prednjeg križnog i medijalnog kolateralnog ligamenta, oštećenje meniska, potpuna dislokacija lijevog koljena. Ne, nije ovo popis ozljeda koje je pretrpjela Lindsey Vonn prilikom pada u olimpijskom spustu i koje su i dalje, tjedan dana nakon njezina pada na Olimpia delle Tofane, priča koja se nemilosrdno eksploatira s mišljenjima apsolutno svih, i pozvanih i nepozvanih, i onih koji imaju što za reći i onih koji će reći što god samo da bi nakratko bili u fokusu zanimanja.
Ista je noga, lijeva, čak je i dio ozljeda vrlo sličan, ali vlasnica ove "uništene" noge nije Amerikanka nego Talijanka. Federica Brignone, skijaška tigrica, koja, za razliku od Vonn, uživa u "sretnom kraju bajke". Ili to tako izgleda izvana dok se gleda kako 35-godišnja Talijanka slavi osvajanje dvaju olimpijskih zlata.
Iako će i ona upotrijebiti izraze kao što su nevjerojatno, nezamislivo, bolje od ostvarenja sna, za nju to nije "bajka sa sretnim krajem", nego - život.
Ono što napravite, kako se postavite, odlučite li ostati na tlu ili se dignuti bez garancije da ćete uspjeti kad vam život podijeli "loše karte". To je za nju put od "smrskane noge" do dvaju olimpijskih zlata...
- Mijenjala bih oba zlata za to da se mogu vratiti i da mi se nije dogodila ova ozljeda.
Ali ne može. Dogodila se. Trećega dana travnja 2025. na "bezveznoj" utrci veleslaloma na Otvorenom prvenstvu Italije. Na kraju sezone u kojoj je drugi put postala ukupna pobjednica Svjetskog kupa, sezone u kojoj je upisala više pobjeda i postolja nego ikad u karijeri, u kojoj je postala i svjetska prvakinja u veleslalomu. Na utrci na kojoj nije nužno morala biti, ali je bila i - dogodilo se.
- Potpuno sam uništila nogu i koljeno, ali tada nisam željela izlaziti u javnost s detaljima.
Prognoze i mišljenja liječnika bila su slična onima kakva se sad vrte oko ozljede Vonn. Nema garancija, nije bilo garancija...
- Imala sam stvarno tešku nesreću i definitivno sam bila jako blizu toga da više ne mogu biti sportašica, a možda čak i toga da neću moći normalno hodati.
I tu onda nastupa srce šampiona. Životnog, ne samo sportskog. Ovo drugo je ionako bila i bez olimpijskih zlata...
- Natjecanje je zapravo najlakši trenutak jer je adrenalin najbolji lijek protiv bolova.
Ono prije i poslije puno je teže...
- Svaki dan je borba. Od trenutka kad sam se ozlijedila nisam imala ni jedan dan bez boli.
Reći će kako se na određeni način navikla na to, naučila podnositi svojeg "stalnog suputnika" koji ju vjerojatno, ili sigurno, neće napustiti do kraja života, što god u njemu radila kad prestane skijati.
Brignone je dokazala kako je čvršća od većine, ali bila bi nadčovjek da nije imala svojih sumnji, trenutaka kad se "biti ponovno skijašica" činilo dohvatljivo kao i proći rukom preko duge.
I nije bila jedina. Mama Maria Rosa Quario, nekad i sama skijašica s pobjedama u Svjetskom kupu, a kasnije sportska novinarka, rekla je prije nekoliko mjeseci, kad su sve češće bile vijesti kako se Federica vraća na snijeg, da bi željela da stane, da ne riskira.
- Nakon njezine ozljede liječnici su mi rekli da bi mogla izgubiti nogu i, kao majka, voljela bih da prestane. Sve je već osvojila, u redu je - rekla je Quario u jednom intervjuu za Corriere della Sera.
Ali Federica je odlučila pokušati, odlučila je ne stati dok god postoji i najmanja šansa, a u trenucima kad je bilo najteže, tu su bili njezini ljudi, posebno brat Davide, koji je i njezin trener. Ljudi koji su bili njezina najjača štaka na koju se mogla osloniti i napraviti novi korak naprijed, pa još jedan.
- Nekih dana odem na stazu, obujem pancerice i ponovno ih izujem.
Jer je bol prevelika. Slično je bilo dva dana prije super-G-ja u kojem je osvojila prvo zlato. Bol je konstanta, baš kao i stalni tretmani koljena i noge, bez kojih ne bi mogla ni skijati ni hodati.
Od trenutka ozljede bila je to utrka s vremenom, cijelo vrijeme. Utrka u kojoj je pobijedila, baš kao i u olimpijskom super-G-ju i potom olimpijskom veleslalomu.
U obje zlatne utrke u Cortini Federica Brignone uspjela je iz sebe izvući Federicu Brignone. Bez obzira na bol i uništenu nogu koja nikad neće biti onakva kakva je bila prije nesretnog pada u travnju prošle godine.
Iako na prvu možda zvuči čudno, reći će i kako joj je upravo teška ozljeda pomogla da osvoji dva zlata. Zato što...
- Nisam došla u Cortinu po zlato, da jesam vjerojatno ne bih osvojila nikakvu medalju, a kamoli dva zlata. Došla sam se natjecati, dati sve od sebe i nikad nisam razmišljala o zlatu. To je na neki način bila moja tajna - taj spokoj koji sam osjećala. Za mene je bilo toliko divno biti na Igrama, željela sam uživati u svakom trenutku i ni u jednom trenutku nisam razmišljala o rezultatu ili osjećala pritisak.
Onakav kakav bi osjećala da se ozljeda nije dogodila i da je domaće Igre dočekala kao jedna od favoritkinja.
- Da, prije godinu dana, s mišlju da moram nastupati, puno bih se više mučila. Iznenađena sam i kako sam sve ovo uspjela mentalno podnijeti.
Maknimo pritisak, jer nitko nije imao pravo i nije stavljao na nju pritisak nakon svega što je prošla, ali medalje se ne dijele ni za hrabrost, ni za simpatičnost, ni za sve ono što je netko prošao i napravio prije ili koliko je zaslužio. Medalje se dijele za ono što isporučiš taj dan, taj trenutak. Federica Brignone isporučila je dvije fenomenalne utrke.
Što dalje? Kraj ili nastavak?
- Sada želim uživati u nekoliko dana odmora. Nadam se da ću moći podijeliti ove pobjede sa svojim timom, ali odvojit ću i trenutak za sebe da shvatim sve što se dogodilo. Planiram se sljedeći tjedan vratiti u J|medical (klinika u Torinu, op. a.) kako bih provjerila nogu. Do sada sam se dobro držala, uzimala sam protuupalne lijekove svaki dan, ali sad je dosta. Ili će mi noga izdržati, što znači da još uvijek mogu više-manje skijati bez potrebe za protuupalnim lijekovima, ili ćemo vidjeti što dalje.
A kad podvuče crtu, ima samo jednu poruku. Poruku za koju se nada da će je čuti oni koji su u sličnoj situaciji, pritom nema veze je li ih na tlo bacila smrskana noga ili bilo što drugo...
- Stvari se događaju u životu i morate ih prihvatiti, ali mi smo uvijek ti koji odlučujemo kako ćemo reagirati. Stoga se nadam da je to poruka koja dolazi iz moje priče - uvijek je na nama da odaberemo kako ćemo krenuti naprijed i kako ćemo reagirati, kako ćemo se ponašati kada se dogodi nešto što ne možemo kontrolirati. Nadam se da to može biti lekcija za sve.
Prihvatiti i nastaviti. Nekad na kraju čeka olimpijska medalja, nekad ne, ali nije presudno. Ako prihvatiš i nastaviš...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....