„Sreća bi izgubila svoje značenje kada ne bi bila uravnotežena tugom...“, napisao je davno legendarni Carl Gustav Jung, švicarski psiholog i psihijatar. Te se njegove riječi u potpunosti mogu primijeniti na ono što je u posljednje vrijeme prošao i doživio norveški skijaš-skakač Johann André Forfang, koji je neki dan svojoj zemlji, zajedno s kolegom Kristofferom Sundalom, osvojio brončano ekipno odličje na velikoj skakaonici.
U borbi za odličja u posljednjoj disciplini skijaških skokova njih su dvojica dobili malu pomoć „fortune“ jer je zadnja serija skokova prekinuta zbog snijega i loših vremenskih prilika, no takve su stvari u svijetu zimskih sportova dosta uobičajene. Forfang je prije ekipnog nastupa i olimpijskog odličja bio solidan 12. pojedinačno na velikoj skakaonici, a deveto je mjesto zauzeo na maloj, u kojoj je njegov kolega iz „super-teama“ Sundal bio jedno mjesto iza njega. Da, Forfangu je sreća pomogla da dođe do odličja, njegovog trećeg olimpijskog, nakon što je ovaj 30-godišnji skakač još u Pjongčangu 2018. osvojio momčadsko zlato (zajedno s Tandeom, Stjernenom i Johanssonom) te pojedinačno srebro na maloj skakaonici.
Jungova „tuga koja uravnotežuje sreću“ odnosi se na činjenicu da je Forfangu prije Igara u Milanu/Cortini preminuo otac. Norvežanin, koji je dosad u karijeri pet puta slavio u Svjetskom kupu, a ima desetak odličja (od čega četiri zlata) na SP-ima u skijaškim skokovima i letovima, otvorio je dušu tijekom Igara:
- Rezultati su mi bili totalno u drugom planu. Pripreme za nastup bile su vrlo posebne. Uglavnom sam plakao cijeli dan. Nije drukčije bilo ni ovdje tijekom natjecanja, uglavnom sam slušao playlistu koju sam napravio sa nedavno preminulim ocem. Sve je bilo tako čudno, jako je malo natjecanja u karijeri na kojima sam bio bez njega. Bilo mi je vrlo teško i neobično...
Forfang je tijekom nastupa nosio posebno ispisanu rukavicu u počast svojemu ocu, koji je podlegao raku u dobi od 68 godina. Dodao je da je osjetio olakšanje što nije morao birati između Olimpijskih igara i sprovoda, jer je pogreb njegova oca prolongiran.
Inače, pokojni otac Hugo bio mu je trener, kao i njegovu starijem bratu Danielu. I na društvenim mrežama Johann André prisjetio se velikog gubitka, koji mu ipak nije u potpunosti uništio nastup na Igrama:
- Pomirio sam se s gubitkom, uglavnom sam sam, doživio sam veliku nesreću, tugujem i prisjećam se svega. Nedostaje mi tata i taj osjećaj još dugo neće nestati.
Norveški je skakač nekako prošao kroz osobnu tragediju, ispoštovao je želju umirućeg oca da ne odustane od Igara...
Još jedan norveški sportaš, Atle Lie McGrath, doživio je nešto slično. I on je izgubio voljenu osobu. I on je nastup na Igrama opisao kao „najteži trenutak u životu“. On je, naime, vodio uvjerljivo nakon prve slalomske vožnje, trebao je samo odraditi dobru drugu i osvojiti zlato. No, na stazi Stelvio on je haklao jedna vrata kratko nakon početka vožnje. Od očaja je nakon izlijetanja samo skinuo skije, bacio štapove, odšetao iza zaštitne ograde u šumu i legao u snijeg.
- Trebat će mi stručna pomoć, emocije su me preplavile. Želio sam imati malo vremena za sebe. Mislio sam da ću u šumi nakon svega pronaći malo mira i tišine. Nisam, jer su me pronašli fotografi i policija. Bio je to nadrealan osjećaj kakav nikada nisam doživio, rekao je McGrath nakon velikog razočaranja.
Netom prije ZOI-a Johann André ostao je bez djeda s kojim je bio jako vezan.
- Izgubio sam nekoga koga sam jako volio. Zato mi je bilo posebno teško. Inače, kad ne vozim dobro u utrci, barem si uvijek mogu reći da sam zdrav, da je moja obitelj zdrava i da su ljudi koje volim tu. Ovaj put to nije bio slučaj, rekao je emotivni McGrath.
- Da, bit će mi iznimno teško. Mislim da će mi trebati pomoć, ponovio je da je iz sportske perspektive proživio najgori dan u karijeri, a sa svime što se dogodilo, bio je to jedan od najtežih trenutaka u životu, zaključio je Atle Lie...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....