Ne hvatajte nas doslovno za riječ jer se svakodnevno na ZOI u Milanu i Cortini podijeli desetak kompleta medalja i broj osvojenih odličja po pojedinim zemljama sudionicama varira ne dnevno, već iz sata u sat, no jedno je ipak jasno – Norveška je praktično cijelo vrijeme vodeća nacija po broju osvojenih medalja. Tako je trenutačno i u Italiji, otprilike na pola olimpijskog puta do zatvaranja Igara 22. siječnja. Norveška u pravilu i dosljedno osvaja najviše medalja na Zimskim olimpijskim igrama, a zemlja je s populacijom od samo 5,6 milijuna ljudi. Predvodili su Norvežani listu osvajača odličja 2022. u Pekingu kad su osvojili 16 zlatnih, osam srebrnih i 13 brončanih odličja – ukupno 37, ispred Njemačke (12/10/5/27), SAD-a (9/9/7/25), Kine (9/4/2/15), Švedske (8/5/5/18)...
Ništa drugačije nije bilo ni četiri godine ranije u Pjongčangu kad su norveški sportaši sa 14 zlata, 14 srebrnih odličja i 11 bronci (ukupno 39) nadvisili ponovno Nijemce (14/10/7/31), Kanađane (11/8/10/29), Amerikance (9/8/6/23) i Nizozemce (8/6/6/20)...
Nije iznimka bio ni Soči 2014., jer su tada sportaši iz ove skandinavske zemlje s ukupno 27 medalja, od čega 11 zlata, bili bolji od domaćina Rusije, Kanade, SAD-a, Njemačke...
Zadnji put kad se tako nešto nije dogodilo bilo je u Vancouveru 2010., kad je domaćin bio najuspješniji ispred Njemačke, SAD-a i Norveške. Odemo li, pak, točno 20 godina unatrag u Torino 2006., kad je i Hrvatska osvajala „zimska“ odličja, tad su Norvežani bili tek na 13. mjestu na poretku osvajača medalja, dok su prednjačili Nijemci, Amerikanci, Austrijanci, Rusi... No, to je bila jedina iznimka.
I na Igrama u Salt Lake Cityju, kad je „rasturala“ Janica Kostelić, Norvežani su bili broj 1 na popisu osvajača odličja. Slična priča dogodila se i u Naganu 1998., kad su Norvežane nadvisili samo Nijemci. Identično je bilo i na ostalim izdanjima ZOI nakon raspada SSSR-a i ujedinjenja Njemačke, jer su dotad na zimskim borilištima dominirali sovjetski sportaši i sportaši iz bivšeg DDR-a, i to u razdoblju od 1972. do 1992. U razdoblju prije toga, na Igrama nakon Drugog svjetskog rata od 1948. do 1964., također su Norvežani bili najbolji.
Tako će, gotovo je sigurno, biti i u Milanu i Cortini. A zašto je tako mala zemlja toliko dobra u zimskim sportovima s tako malo stanovnika?! Odgovor se sam po sebi nameće: to je zemlja snijega i leda. No, onda bi i, primjerice, Švedska, Finska... također bile toliko uspješne na ZOI. Na njima, brojke ne lažu, Norveška osvaja tri puta više medalja po glavi stanovnika od SAD-a na Ljetnim olimpijskim igrama. Ogroman dio njihova uspjeha odnosi se na način na koji se u toj zemlji odnose prema omladinskim sportovima. A što to cijeli svijet može naučiti od Norveške?! Sociolozi su dali nedvosmislene odgovore:
1. Vođenje rezultata. U SAD-u i u gotovo cijelom svijetu omladinski sportovi imaju tendenciju hiperkonkurentnosti čak i u najranijoj dobi. Lige gotovo uvijek vode evidenciju rezultata, dok u Norveškoj vođenje rezultata nije dopušteno do 13. godine, te uklanjanje statusa pobjednika i gubitnika održava fokus na procesu, a ne na rezultatima. Tako su djeca dulje angažirana jer je minimiziran pritisak, a maksimirani zabava, učenje i rast. Cilj nije osvojiti prvenstvo trećeg razreda; cilj je voljeti sport i nastaviti se njime baviti.
2. Trofeji. Trofeji su ono za čime trče djeca u većem dijelu svijeta i oni se dodjeljuju najboljima, kao i kod odraslih. Ako se u Norveškoj i kad se dodjeljuju trofeji, oni se dijele svim sudionicima. Ako dobivanje trofeja čini da se mala djeca osjećaju dobro, a to je doista tako, norveški „model“ je puno pametniji.
3. Davanje prioriteta zabavi. U velikom dijelu svijeta ipak ne vrijedi krilatica „važno je sudjelovati“, većini je cilj pobijediti, dok je u Norveškoj nacionalni slogan i nacionalna filozofija – „radost sporta“. Omladinskim sportovima u cijelom svijetu upravljaju odrasli, ego i novac. Omladinske sportove u Norveškoj pokreće zabava. Samo polovica djece u SAD-u sudjeluje u sportu, a glavni razlog zašto odustaju jest taj što se više ne zabavljaju. U Norveškoj čak 93% djece sudjeluje u omladinskim sportovima i zabava je najvažniji cilj...
4. Bavljenje s više sportova. Svuda na svijetu postoji pritisak na djecu da se rano specijaliziraju i igraju svoj najbolji sport tijekom cijele godine. Norveška i tu ima drugačiji „recept“ – isprobajte što više sportova prije nego što se specijalizirate; u pravilu tek na fakultetu. Norveška potiče djecu da isprobaju sve vrste sportova. To smanjuje ozljede i izgaranje te povećava sveukupnu atletičnost. Također pomaže u promicanju kvalitete utakmica ili pronalaženju sporta za koji ste najprikladniji kako se vaše tijelo razvija, što je nemoguće ako se prerano posvetite jednom sportu.
5. Pristupačnost. Gotovo u cijelom svijetu roditelji „masno“ plaćaju za sportske nastupe u klubovima i ligama, a to isključuje mnogo djece iz procesa igre. Nacionalni prioritet u Norveškoj i tu je drugačiji; oni su se pobrinuli da su omladinski sportovi pristupačni i dostupni svima. Djeca ni u kojem slučaju nisu isključena, što stvara prilike za sudjelovanje (i razvoj u sportaše), bez obzira na razinu prihoda njihovih roditelja.
U konačnici, u SAD-u i u većem dijelu svijeta omladinski je sport postao pravi kaos s ljutitim roditeljima, prevelikim egom i astronomskim troškovima koji sprečavaju djecu da se bave sportom dovoljno dugo da vide što mogu postati. Sedamdeset posto djece odustaje do 13. godine. To ne samo da smanjuje broj elitnih sportaša, već i stvara prepreku zdravim navikama i svim lekcijama o karakteru koje djeca mogu naučiti iz sporta. U Norveškoj je cjeloživotno sudjelovanje u sportu doslovno norma. Cilj nije imati najbolju momčad devetogodišnjaka, cilj je razviti najbolje sportaše. A to su dvije vrlo različite stvari – Norveška ima zlatne medalje koje to dokazuju.
Nažalost, ni Hrvatska u svemu tome nije iznimka, znaju to roditelji koji s mukom pokušavaju odgajati djecu na način da se bave sportom. I opet, nažalost, hrvatski je model u svemu preslika onog negativnog i goreg – američkog. I nije to samo u sportu, no to je već neka druga priča, puno šira priča. Nadam se da se razumijemo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....