Srpanj je, plaže su pune, u Istri nikada nije bilo problema s gostima, pa ih nema ni danas. I tu je i Umag. Koji traje od 1990. naovamo i koji se kroz sve te godine mijenjao i, ono što je važno, postajao je sve bolji. Nikada nije ni bio cilj imati galeriju Top 10 igrača u ždrijebu, ali je Umag uvijek imao za što se uhvatiti. Prije svega za čitavu galeriju klinaca koji su ovdje radili neke od prvih koraka, a kasnije su dominirali svijetom tenisa. Od Nadala, Đokovića, Sinnera ili Alcaraza.
Od 2021. naovamo ulogu direktora turnira obnaša Tomislav Poljak. Ovo mu je šesto izdanje turnira koje potpisuje, ali iskustva je to puno više. Ovdje je Poljak dolazio i kao sudac, kasnije i kao novinar, da bi postao dio agencije StarWing Sports...
- I zapravo sam već 11 godina u organizaciji, jer do 2021. sam bio uz Lawrencea Frankopana i uz njega sam ispekao zanat. Kao što danas moj tim uči od mene, pa rade sve one stvari koje sam ja nekada radio, oslobađajući me operative. Cijeli se ovaj posao zapravo svede na upravljanje ljudima, jer na turniru radi 500-tinjak ljudi. Imamo desetak ljudi koji rade već trideset godina i ti ljudi znaju svoj posao. Umag živi za ovaj turnir, generacije su na bilo kakav način povezane s turnirom, pa je majka neke današnje hostese ovdje bila nekada hostesa, neki otac je bio vozač, sada to radi njegov sin, ljudi uzimaju godišnji u ovo vrijeme kako bi bili uz turnir i to je nešto što lokalna zajednica osjeća kao svoje. Takav je Umag postao prepoznatljiv u ATP svijetu, a svatko tko živi ovdje, kao što ja danas živim, iako nisam odavde, zna što ovaj turnir znači.
Za novinara koji je devedesetih nešto češće bio u Umagu, a zadnji put je ovaj turnir posjetio 2009. godine, razlika je ogromna. Umaški turnir je prolazio kroz različite mijene, a trenutačno je stanje takvo da se svatko tko je dio organizacije može osjećati ponosnim...
- Ljudi rade na tome, ljudi se razvijaju, uče od drugih turnira, komuniciraju tijekom cijele godine s ATP-jem. Sve je više i više, ja ih zovem partnerima, a ne sponzorima. I stvar raste. Na kraju, ne bi bilo dobro da 2026. godine turnir ne izgleda bolje nego 2009. godine, zar ne?
Priča ovog turnira su i odnosi s igračima. Stoga je Poljak objasnio na primjeru najveće ovogodišnje zvijezde, finalista Roland Garrosa i četvrtfinalista Wimbledona, Talijana Flavija Cobollija, kako to funkcionira. Cobolli je Top 10 igrač...
- S njim su ovdje baka, djed, jasno i tata koji mu je trener, zatim djevojka, nešto prijatelja. Mi cijelo vrijeme pokušavamo dati igračima nešto što neki ne mogu, naravno, neki mogu sve. Umag i cijela Istra imaju ogroman utjecaj talijanske kulture i ovo je okruženje koje Cobolliju odgovara, zato i jest ovdje tako često. Bio bih i ja na njegovom mjestu, ha, ha, ha. Treba tu reći i da se Tour pretvara u mjesto za robote, s pretrpanim rasporedima, sa sve više Mastersa 1000, koji sada traju 12 dana, s produženjem mečeva, što zahtijeva veće fizičke napore, sa sporijim loptama i zahtjevi su veći nego što je to bilo prije trideset ili dvadeset godina. Neusporedivo je to. Nema više ni specijalista za različite podloge, jer su i one sve sličnije. Cobolliju smo se stoga potrudili ponuditi nešto drugačije, iako smo bili svjesni da neće biti lako. Da je koji slučajem ušao u polufinale Wimbledona, teško bi došao ovdje, a i kad je ušao u četvrtfinale bila je opasnost da ne dođe. Kad je izgubio, krenuli su telefoni, pokušali smo mu još olakšati dolazak, ponuditi mu da sa sobom dovede još više ljudi, ali to nije neka topla voda, to rade i drugi, ali pokušaš naći pravi pristup.
Goran Ivanišević je ocijenio ovaj turnir jednim od najboljih unazad šest, sedam godina. Doduše, kad se sjetimo da su ovdje prije četiri godine bili Carlos Alcaraz i Jannik Sinner...
- I ne samo oni. Ova je sezona možda negdje u tri najbolje u posljednje vrijeme, jer, osim te godine sa Sinnerom i Alcarazom, imali smo onu 2024., olimpijsku, koja nam je išla na ruku. Mi smo u rangu s renomiranim turnirima poput Gstaadta ili Bastada, nas je pomazila sreća da nemamo toliko izostanaka kao Gstaadt...
Poljak je dio agencije StarWing Sports, s te strane je sve lakše...
- Nisam tu samo ja, ja sam samo onaj koji je isturen, uz mene je čovjek koji već tri godine radi uz mene i koji bez problema jednog dana može preuzeti posao. Imamo čovjeka za skauting igrača, čije usluge koristimo i za traženje igrača za turnir, a i vlasnik Lawrence Frankopan je u svakom trenutku na raspolaganju.
Cijelu je subotu, iako su već krenule kvalifikacije Umaga, Tomislav Poljak proveo u Wimbledonu, jer je upravo klijentica, Linda Noskova, osvajala najveći turnir na svijetu. Poljak je bio u loži igračice, kasnije na slavlju, kakav je to bio osjećaj?
- Unikatno iskustvo. Ja sam control freak i nisam želio ići na finale, jer Umag je kretao, ali mi je Frankopan kazao da moram ići, da se bez mene ništa u tih manje od 24 sata neće dogoditi. Linda nije samo za nas jedna od klijentica, mi s njom radimo od njezine 13. godine i riječ je o jednom divnom biću, toliko skromnoj curi, koju je teško dovoljno nahvaliti. Izuzetno sam ponosan što sam barem neki minimalni dio bio djelić njezina puta.
I kako se u Wimbledonu slavi trofej?
- Prvo je, nakon meča, a on je bio epski, morala dva sata potrošiti na medijske obveze. Onda su nas prebacili u jednu kuću, to Wimbledon sjajno radi, gdje je sljedeća tri sata provela probavajući haljine u kojima je imala rezervirana snimanja za sljedeći dan. Tu smo naručili sushi i glasali koja nam se haljina sviđa. Onda se krenulo tek u grad, na proslavu, koja je bila više mladenačka, nije to više za mene. Čekao me i taksi, pa na aerodrom i natrag u Umag.
Tomislav Poljak je bivši kolega, jednom smo zajedno izvještavali sa SP-a u skijanju u Schladmingu i najbolji je primjer one stare uzrečice kako je novinarstvo najbolji posao na svijetu ako iz njega na vrijeme odeš.
- Puno mi je to ljudi reklo kad sam odlazio iz novinarstva. Međutim, ja sam odrastao na tekstovima Nevana Bertičevića, čak bi se šokirao koliko stvari iz tekstova još dan-danas znam citirati, nekih rečenica o pojedinim igračima. Kao netko takav, ja se nisam mogao zamisliti u novinarstvu, ali kad sam već bio tamo, nisam se mogao zamisliti niti da napuštam novinarstvo. Iako, upravo mi je novinarstvo otvorilo neka vrata za koja nisam znao ni da postoje. U mom slučaju ta teza stoji, ali novinarstvo me naučilo doista jako puno.
I za kraj, Umag je uvijek želio imati oslonac na domaćim igračima. I danas je to tako...
- Mi smo u naših 11 godina 80-ak posto pozivnica slali hrvatskim igračima, bilo za glavni ždrijeb, bilo za kvalifikacije, bilo za parove. Jer, ovaj turnir se ne zove Umag Open, nego Croatia Open i to je razumljivo. Sada je zbog ozljede otpao Mikrut, ali Dodig je opet sjajan bio u Estoru, pa je zavrijedio pozivnicu umjesto Mikruta. Dodig odlazi na sveučilište navodno na pet mjeseci, vidjet ćemo što će dalje biti. Mili Poljičak je već imao pozivnice, sada smo odlučili da je možda bolje da pokuša kroz kvalifikacije, tu je bio i Duje Ajduković. I pozivnice su morale i u ruke stranaca. U parovima je pozivnicu dobio Emanuel Ivanišević, tu ima simbolike jer je on Goranov sin, ali on je igrao finale Futuresa ovdje, i on planira na sveučilište i to jako dobro, Wake Forest. Sve to radiš radi sutrašnjice, a ona nije naročita. Kad se povuče Marin Čilić, ja se bojim za ovu generaciju u kojoj su Prizmić, Mikrut, Dodig ili Poljičak, jer to je jako dobra generacija. Problem je što nakon njih slijedi velika rupa. I već godinama nemamo igrača ili igračicu na juniorskim Grand Slam turnirima. Još se u ženskome tenisu nešto nazire, ali u muškom se za sada ne vidi nešto što bi moglo iskočiti. Jako je važno da se to ipak dogodi - zaključio je Tomislav Poljak, rastrgan između nekoliko sastanaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....