Zagrlila majku, trenericu i psića pa poručila legendi: ‘Ne znam smijem li se tebi zahvaliti...‘

Iako bi čovjek rekao da će to prihvatiti daleko emotivnije, da će poteći i koja suza, Mira Andrejeva (19), najmlađa pobjednica Roland Garrosa još od Monike Seleš, koja je 1992. trijumfirala s 18 godina, najveći je trenutak u karijeri proslavila "mirno i dostojanstveno". Po završetku meča i nakon rukovanja s poraženom finalisticom Majom Chwalinskom, mlada Ruskinja se popela do svoje lože u kojoj je izgrlila svoje najbliže, trenericu Conchitu Martínez i psića koji se također našao tamo, da bi se vratila na svoje mjesto i dočekala protokolarno proglašenje na kojem je posebna gošća bila Mary Pierce, posljednja francuska pobjednica Roland Garrosa, koja je 2000. u finalu pobijedila baš Conchitu Martínez.

Prije no što je Ruskinja uzela svoj zasluženi trofej, primila je čestitke i od protivnice u finalu...

- Moram čestitati Miri - rekla je Chwalinska i okrenula se prema njoj:

- Sjajna si igračica, toliko mlada i talentirana da je nevjerojatno. Želim ti sve najbolje u budućnosti.

Simpatična Poljakinja se pomalo sramežljivo osvrtala oko sebe, gledajući Pierce i direktoricu turnira Amélie Mauresmo.

- Hvala svima koji su ovaj turnir učinili posebnim. Baš sam rekla Amélie da sam ovih dana gledala stare mečeve s njom i Mary Pierce, pa mi to ovu situaciju čini pomalo kao snom.

Svoj san je pak dosanjala Ruskinja, koja je po pehar došla s trenirkom na kojoj je pisalo:

"Želim zahvaliti sebi" - Mira.

U govoru je bila nešto skromnija:

- Ovo definitivno nije bio lagani meč, Maja je vrlo nezgodna protivnica s kojom se ne želim više susretati... Šalim se, nadam se da ćemo u budućnosti igrati još puno finala, istinski vjerujem da će biti tako.

Kad su krenule zahvale, počevši s direktoricom Mauresmo, malo je zastala...

- Ne znam smijem li zahvaliti tebi, Mary, s obzirom na to da si moju trenericu pobijedila tu u finalu. Znate, gledala sam Roland Garros na televiziji otkad sam bila jako, jako mala. Tu sam prvi put zaigrala i na jednom Grand Slam turniru pa mi je nevjerojatno. Ovo je također bio moj prvi Grand Slam turnir. Nevjerojatno mi je biti ovdje i držati ovaj trofej.

Nikoga Andrejeva nije zaboravila, spomenula je svakog člana svog stožera, majku koja je gledala iz lože, oca koji je gledao na televiziji, ali na kraju je morala naglasiti:

- Zahvaljujem se samoj sebi što sam toliko naporno radila - nasmijala je sve na stadionu Philippe Chatrier.