Ne dogodi li se nekakva dramatična promjena do završetka sezone u kojoj su ostala još tri tjedna za većinu tenisača iz Top 100 (od 26. listopada su turniri u Beču i Nur Sultanu, od 2. studenog se igra u Parizu, a od 8. studenog u Sofiji), Marin Čilić bi 2020. godinu, koliko god ona teniski bila krnja, mogao okončati bez da je osjetio slast igranja u - četvrtfinalu!?

Hej, četvrtfinale! Riječ je o Marinu Čiliću, koji je prije samo dvije godine bio treći na rang-listi, koji je 2017. bio finalist Wimbledona i 2018. finalist Australian Opena, koji je u finalu Queen’s Cluba uz spašenu meč-loptu pobijedio Novaka Đokovića i na kraju sa Hrvatskom osvojio Davis Cup protiv Francuske u Lilleu.

Top 50 u Open eri

Eto, uskoro će dvije pune godine bez da je Marin Čilić napravio divljenja vrijedan rezultat. Njegova respektabilna serija od barem jedne titule po sezoni, od 2008. kad je osvojio New Haven do 2018. (Queen’s Club), prekinuta je prošle godine. U kojoj je jedino polufinale igrao u Moskvi, pred sam kraj. Cinici će reći, barem je igrao jedno polufinale, sada nema ni četvrtfinala. Bit će mu ovo prvi put u karijeri, otkako je postao profesionalac da se mora zadovoljiti godinom bez četvrtfinala. U stvari, ne možemo vjerovati da ovo uopće pišemo. Otkad je kriterij postao plasman u četvrtfinale za nekoga tko je osvojio US Open 2014. i još 17 različitih turnira, dosegao 3. mjesto na rang-listi i ostvario 515 pobjeda, što znači da je u Top 50 u Open eri?

Do prekida sezone 11. ožujka zbog pandemije koron virusa, još je nekako i bilo razloga za optimizam da će Marin Čilić prebrisati užasnu 2019. godinu. Pozitivne naznake je dao prolaskom do osmine finala Australian Opena, pogotovo pobjedom u pet setova nad Robertom Bautistom Agutom. U Zagrebu je početkom ožujka osigurao Hrvatskoj novi nastup na finalu Davis Cupa u Madridu s dvije lagane pobjede nad Indijcima, objavio je također da će mu trener biti aktualni izbornik Vedran Martić. Tada je uslijedila petomjesečna stanka, a Marin Čilić se doimao nikada sretniji, jer je prilično neočekivano mogao uživati u stalnom druženju s tek rođenim sinom Baldom. Povukao se s obitelji u izolaciju na sami jug Hrvatske, u Cavtat.

Od tenisa je odigrao ekshibiciju u Osijeku u organizaciji obitelji Vekić, pa i onu nesretnu epizodu s Adria Tourom u Zadru. Nakon toga ništa do restarta, nije se testirao, ali imao je dovoljno iskustva da bi se prilagodio. Je li uspio? Na žalost - nije.
Samo na US Openu i u Rimu je spojio po dvije pobjede, nedovoljno za četvrtfinale, jer su to Grand Slam turnir, odnosno Masters 1000 turnir. U Roland Garrosu ga ždrijeb nije mazio, namjerio ga na Dominica Thiema (od koga je izgubio u 3. kolu US Opena), a za ovo što je odigrao na dva turnira u Kölnu, teško je nešto pametno reći.

Kao da je nestala glad

Kako se ono kaže, nismo s njim svaki dan, vidimo samo ono na terenu i po tome je teško suditi zašto je Marin Čilić u ogromnim problemima. I lani i ove godine mnogi su govorili “vratit će se, predobar je da bi bio tako nisko na rang-listi”. Koliko znamo, Marin je fizički sasvim u redu, ništa ga strašno ne muči, ali izvedba na terenu je najčešće loša, daleko ispod onoga što je u stanju ponuditi. Kao da je nestala glad za pobjedama i želja za dokazivanjem, kao da je omekšao i nije se u stanju koncentrirati na kvalitetan trening, te posljedično mečeve. Ova faza već predugo traje, ali otpisati Marina Čilića kao tenisača s 32 godine bilo bi prilično neoprezno. Vjerujemo da će, negdje po putu, pronaći izgubljenu motivaciju, glad i žeđ za pobjedama.