Opće je poznata činjenica da smo mi, mačkoljupci, mačkama često samo sluge. Imaju svoj razvijen društveni život, naročito kada ih je četiri kao u mom slučaju, a dvonošcima se obraćaju samo kada je u pitanju neka potreba. Postoje čak teorije da nas na svom jeziku ne zovu ljudima, već Otvarači konzervi. No, dolaskom hladnijih vremena kolegij mačaka jednoglasno je izglasao kako se dragoj i meni velikodušno dodjeljuje još jedna, krajnje odgovorna i važna titula. Vratar prvog stupnja.
To ovako nekako izgleda.
Tri su sata u noći.
- Meow, meow.
Ustaj iz kreveta, puštaj Ritchieja, jednog od dvoje mlade polubraće koji su nam se uselili ove godine.
Vrati se u krevet, pokrij preko glave jer vidiš da vani pingvini šetaju u bundama.
Tri i petnaest, sanak je taman opet stigao na oči.
- Meow, Meow. (Čitaj, obavio sam, hoću nazad na toplo)
Ustaj, kuni zlu sudbinu, navlači papuče i puštaj ga nazad unutra preko balkonskih vrata u prizemlju. Vrati se u krevet. Ne možeš zaspati? Broji mačke.
Pet je ujutro.
- Meow.
Drugi, Crni ilitiga Alisteir ima sličnu potrebu. Već ih sve raspoznajemo po mijauku. Da, teorija je točna, vlasnici s vremenom počinju razumjeti mačji jezik. Točno znamo kada su gladni, zaigrani, tužni, kad ih nešto boli ili kad im je samo dosadno i traže pažnju. Navikli smo ih, naime, da sve potrebe obavljaju u dvorištu jer su tako čitavog ljeta, a i vrlo su veliki čistunci i ideja da nuždu obavljaju u stanju, točnije u pijesku, čini im se groteskna.
Ideja da svoje ljude bude nekoliko puta po noći im, zato, nije nimalo strana, a ubijte me ako nekad ne pomislim da ih to zapravo naročito zabavlja.
No, nije to jedini razlog zašto izlaze. Otvoriš vrata, jedan izleti van. Zatvorio vrata. Drugi mijauče. Hajde, odi i ti, otvaraš vrata, zatvaraš vrata. Evo ih zajedno u stanu, sad skaču na prozor jer tu je zabavnije izaći, a ovaj posljednji izlazak služio je samo tomu da si Ritchie pronađe brata kako bi mogli zajedno bauljati dvorištem. No, za pet minuta ustanove da je ipak hladno. Otvaraj ponovno. Sad su tu i stariji, Shakti i Čupko, pa i oni bi van, ali nisu u to baš sigurni jer je pao snijeg. Bi, ne bi... Traje i traje sve to. Razmišljam da angažiram prijatelja stolara kako bi mi dodatno zaštitio spojeve na vratima i prozorima jer si nekako, laički, mislim da im uistinu ne godi što ih dnevno više desetaka puta otvaramo i zatvaramo.
Snijeg je teška trauma. Katkad mislim da se čak i ljute na to grozno, hladno i mokro što bez ikakvog razloga pada s neba na njihovu uvijek savršeno čistu dlaku,
- Grrrr...mrrr...grrrr... - strogo će Aleister.
Vjerniji čitatelji kolumne prisjetit će se da je to njegov zvuk kada ulovi plijen, bilo da se radi o gušteru ili listu. Jer, plijen je sve.
No, ovog puta padamo po podu od smijeha kada vidimo što je donio sa zasniježenog dvorišta. Komadić bijelog stiropora. Postaje nam jasno - Crni se ljuti na snijeg, a stiropor je najsličniji tom hladnom užasu i valja ga rastrgati na komadiće koje će Otvarači i Vratari prvog stupnja kasnije danima čistiti dok će on zadovoljno presti.
No, život s četiri mačke ima i svoje velike prednosti u zimskim danima. Tako je postalo sasvim uobičajeno da se sve četiri "parkiraju" na naš krevet dok spavamo. To dovodi do razvijanja različitih moždanih stanica. Masteriramo jogu, izvrćemo se i zapravo smo jako uspješni u naročito teškoj mačko-olimpijskoj disciplini poznatoj kao "ignoriraj grč u nozi". Poznati su memeovi kostura žene koja se nije smjela pomaknuti da ne probudi mačku koja joj je usnula u krilu, pa umrije od gladi i žeđi.
Zora samo što nije svanula, a mi se budimo u nemogućim položajima. Leđa su nam ukočena, a noge savijene u nekoj yoga pozi. Jer, posvuda su mačke, a mi se trudimo da im ne smetamo u (našem!!!) krevetu, pa se prilagođavamo kako bi se zvijeri mogle lijepo rastegnuti. Shakti je obično iznad glave, što i priliči njenom uzvišenom činu Kraljice Mačke. Razmetni sin Čupko previše je dostojanstven da bi spavao s obilnim Vratarima, no kada po noći zahladi i on se pred jutro ušuška, dok dva tinejdžera snom pravednika leže na leđima i rastežu se do mjere da razmišljamo kako je naš krevet možda sasvim dovoljno velik za ljude, no za mačke bi možda bilo bolje kupiti veći. Ipak, svima nam je lijepo i toplo, a tko je ikada spavao uz mačku zna kako njihovo predenje ima teška hipnotička svojstva, zbog kojih se često i zakasni na posao jer samo ugasiš budilicu i predeš s njima.
Čekaju nas nova veselja. Božić je pred vratima, a mi već na internetu tragamo za trikovima kako spriječiti ova dva mladca da ne skaču po božićnom drvcu. Shakti i Čupko već su veterani i drvce im nije tako zanimljivo, a i sve do prošlog Božića tu je bio pokojni Freddy koji je obožavao biljke svih vrsta i uvijek bi, poput kakva poklona, spavao ispred drvca i pazio da mu netko ne naudi. No, dva tinejdžera bi mogla drvce zamijeniti za svoju penjalicu, a ja već u glavi metem iglice i krhotine božićnih ukrasa tri puta dnevno.
- Privežite ga žicom uza zid - kaže jedan. (Drvo, ne mačke)
- Pobacajte narančinu koru po jelci, to ih odbija - kaže drugi trik.
- Stavite sve ukrase na vrh (yeah, right, to će super izgledati)
Možda da bor objesimo da visi naglavačke sa stropa? To se čini sigurno, a i baš je onako, hipsterski, zanimljivo. Sve su opcije otvorene, a idućeg mjeseca reći ću vam je li ijedna upalila ili smo naprosto lampicama i kuglicama okitili sebe i mačke i odustali od svega.