PSEĆA POSLA

‘Kad se rastajemo, svi smo tužni. No, možda moji psi zapravo naprave tulum kad ja odem‘

U ovoj kolumni doznajemo koji je predmet izašao iz psećih noćnih mora te kakav okus imaju lazanje u avionu

Ilustracija

 Pegaz/Alamy/Profimedia

Nije nam lako u zadnje vrijeme. Svaki put kad izvadim mali kovčeg, nastane strka u stanu. Veliki kovčeg znači da idemo doma i da putujemo svi zajedno. U taj uvijek ide i par njihovih igračaka, tako da je sve u redu. No, mali kovčeg je, ako se njih pita, nešto stvoreno u najdubljim ponorima pakla. Predmet je to iz njihovih noćnih mora - onaj koji znači da se na nekoliko dana rastajemo. Patnice tad idu u hotel za pse, a hraniteljica se potiho ispriča Greti Thunberg i sjedne u avion.

Dobro, nekad to nije hotel. Ponekad ih pričuvaju i prijatelji. No, rastanci su sve češći. Ne vole to. Do ovog ljeta su se mogle svima pohvaliti da se nismo odvojile otkako je pandemija počela, pa im je skandalozna ideja da ja negdje idem sama. A idem, svako malo.

No, možda umišljam. Možda otvore bocu šampanjca kad ja zatvorim vrata za sobom.

Tita: E, stara, konačno. Malo mira i samoće, malo odmora. Bez kojekakve muzike, bez onog usisivača što sam zvrnda po stanu, bez da slušamo sate i sate telefonskih razgovora, a o maženju po glavi da i ne govorim.

Mašenjka: Daj šuti, tebi je bolje. Ti se makneš kad te smori, ja trpim i da me po šapama mazi.

Tita: (briše brkove salvetom) Rekla sam ti da počneš spavati ispod kreveta. Lijepo sam ti to rekla, pa nikako.

Mašenjka: Pa dobro, stara, krevet je bračni, neću se stiskati ispod...

Tita: Kako hoćeš. Koliko ono sad imamo odmora?

Mašenjka: (otvara kalendar) Slijeće u nedjelju, dakle, tri dana mira.

Tita: Slobodaaaaaaaa!

Vidim ih kako plešu pobjednički ples na Havu Nargilu. Mašenjka je ludo zaljubljena u balet, pa izvodi nešto u tom stilu, dok je Tita totalni freestyle.

Često se znam u avionu smijuckati u bradu zamišljajući njih dvije kako plešu na tu glazbu. Jedem veganske lazanje, koje su iznenađujuće podnošljive, i mislim da se one bolje provode od mene. Dok se meni navečer, prije spavanja, redovito čini da čujem Titosmrada kako se koprca ispod kreveta i Mašu koja diše negdje blizu, one sigurno nemaju te probleme.

No, kad se vratim doma, slijedi provjera. Nakon izljeva sreće što sam se vratila (bar se nadam da je to) počne pregled. Ponjuše svaki dio moje odjeće iako nema nikakve potrebe za tim: nisam se družila ni sa psima ni s mačkama. Znaju točno s kim sam bila, ali svejedno naprave cijelu predstavu.

Razmišljam da im počnem vraćati milo za drago. Da stanem na vrata, stavim šake na bokove i pogledam ih pozorno, a onda ih počnem njušiti. I svako malo se odmaknem da ih značajno pogledam.

Ja: Tita, na lijevoj šapi ti mirišem onog malog crnog koji ti se besramno uvaljuje sestri. Jesi radila nered? A ti Mašo, zašto ti glava miriše po onom čupavom plavom? Ta afera još traje? Oprostila su mu one dvije kuje s kojima se prešetavao?

S druge strane, možda je bolje da to ne radim. Hodnikom šeću ljudi, netko će me čuti. Završit ću na psihijatriji.

Što otvara novi problem: kako da njima dvjema, pobogu, objasnim da opet moraju u hotel?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2021 14:36