Eee, nije to baš tak lako. To, ostat pribrana, pametna, čitava. Jok, a i kako bi bilo kad imaš cijeli zbor vražićaka iznad glave, oko glave pa onda i u glavi naposlijetku, jer kad se jednom usele, nikad ne izađu. Tako sam se ja zaljubila milion puta. Ponekad pomislim da mi je srce ko sito, ne znam jel ima više mjesta za koji gric kereći al onda dođe neka nova njuška u Azil-grad i miša mu, ja shvatim da srce nije sapun, jelte.
Znam da mnogi misle da pretjerujem, da izmišljam u svojim pisanijama, da se nemoš tako stalno vrtit svijetom očarana, i ja kažem okej, nemoš, al Azilom moš, i to ko navijena. Zapravo je sasma lako voljeti.
Kolko puta dođe neki novi pas i ja ga tek ovlaš upoznam, pa me onda slučike strefi da ga baš ja prošetam, pa odjednom ko da se sto godina znamo tako šećemo uz Dravu (i majkemi kolko puta je filing kao da je prvi puta vidim, mirišim...) pa se skupa radujemo, pa ja vidim kako bi Saša potrčao al se boji da me ne izgubi.
Vidim kako Kata ima tek pola repa pa mi bude smiješno i najednom mi ta polovica repa uleti u kadar, ono, nenadano, baš dok čitam neku knjigu pred spavanje koja s Katom veze nema. Pa mi onda Haris priđe prvi put u životu (nakon mjeseci i mjeseci što sam mu boju očiju tek izdaleka pogađala) pa se osjetim nekako posebnom, pa mi Fea odluči jesti iz ruke (a srce ko fliper radi, baš tom brzinom) pa saznam kolko je Ratko nestrpljiva osoba pa shvatim da nam je to zajedničko.
Alex mi se učini tužnom na tren i baš se osjetim sinkroniziranom s njom, baš taj dan i meni je bio jadan al smo naposlijetku sjedile dugo na klupi u njenom boxu i pravile se da nešt kao radimo, zapravo smo odmorile malo jedna drugu, naravno da onda kad dođem slijedeći put imam kome namignut, ko da se baš intimno znamo. Sa Sidom ne mogu a da ne suosjećam, kako njega baš da ne zavolim od svih? I nije stoga što je bolestan nego zato što i bolestan nađe razlog za fajt, da živi.
Ksemba mi je maznula poveći dio srca, to već svi znamo, al kako da ju onda ne spomenem u ovoj kolumni, kad bi se to desilo samo bi pijetao trebao tri puta zakukurikati i srce bi mi (s razlogom) stalo. Mala, e nju sam baš zaobilazila jer su je svi drugi htjeli pomalo imati, meni se ona utrpala sama pa sad kad nisam u Azilu žalim što nisam jer točno znam kako bi izgledalo da se baš sad spuštamo prema Dravi, kako se ona izokrene iz tih svojih kolica pa ni glasa ne pusti jer zna da je pazim ko mater sokolica i da se vraćam po nju. Nikad nisam voljela nekog ko je tolko malecan a tolko velik.
Rodriga recimo, da i bježim našlo bi me, taj njegov pogled koji uporno želim predstaviti ljudima al ljudi ko ljudi, i pored dva oka - slijepi. Alfa koju sam iznosila prošli tjedan na rukama jer nije htjela izać iz Azila pa sam kad sam osjetila kako dva srceta mogu sinkronizirano lupat...pa ljudi moji, kako da joj se ne vratim?
Povedem Paska i Violu u šetnju, jer dugo, baš dugo nisam i sjetim se te dobrote, te privrženosti koju teško nađem u ljudima, to kak Martina i ja sjednemo i zapalimo, dolje na neku kamenčinu uz Dravu a njih dvoje umjesto da bauljaju okolo, kupaju se, njuškaju, šeću, sjede tako s nama dvijema i slušaju o našim životima. Ni makac od nas, ni da bi.
Kad primjetim tu Darkecovu il Tonkecovu neprimjetljivost il Amilinu posesivnost, Terijevu nježnost, Bigijevu La Vita E Bella Ludost, Nomijevu sramežljivost ili Krstinu samodopadnost, pa kako, kad te svaki put podsjete na svoju originalnost i na sve što nose pod tim krznom, pa kako, ajd kako, recite vi meni, kako ostati ladna i štediti svoje srce?