ZABRANJENO

Zašto u dom za umirovljenike stanari ne mogu povesti svoje kućne ljubimce? Evo razloga...

 P. Dury, Publiphoto Diffusion/Sciencephoto/Profimedia

- Nedostaje meni moj Medo. Moj dragi, dragi Medo. Udomili su ga, rekli su mi da ga je uzela jedna starija gospođa, koja je sama, tako kao i ja. Pogledajte sliku, vidite, to vam je moj Medo kao štene. A na ovoj je odrastao. A gledajte ovu, to sam ga snimio prošle godine, evo ga spava na tepihu. To mu je bilo omiljeno mjesto - bacio bi se na leđa, raširio noge i spavao. Uglavnom se ne bi ni trznuo da vidi gdje sam, osim kad bih otvorio konzervu - pričao mi je to prije nekoliko godina, sa suzama u očima, jedan gospodin koji je živio u domu za umirovljenike. Nije bitno u kojem domu i gradu, bila je to privatna posjeta, ali nikad neću zaboraviti s koliko je ljubavi govorio o svom Medi. Zapravo, gotovo da je samo o njemu pričao: kako ga je Medo par dana slijedio iz dućana do doma, pa ga je odlučio udomiti. Pa što je volio jesti, pa kako su zajedno gledali televiziju, izbjegavali susjede koje nisu voljeli... Kako je njegov život bio sasvim običan, ali je zbog psa postao poseban, pun malih čuda koje vrijedi slaviti.

Stvarnost je razdvojila njih dvojicu. Godine, zapravo. U trenutku kad je moj sugovornik morao otići u dom za umirovljenike, zbog sve lošijeg zdravlja, on i Medo su se rastali. Susjedi su psu, koji je tada imao sedam godina, našli novi dom.

Godine su prošle od toga. Nema više ni Mede ni njegova vlasnika. Zaboravili su ih svi, a tko zna gdje su završile one fotografije jednog sijedog gospodina i čupavog, sasvim običnog psa, koji je svom skrbniku često bio razlog da se ustane ujutro iz kreveta. Nikad tu priču neću zaboraviti, ali ona nije jedinstvena. Nažalost, scenarij se ponavlja i ponavlja: ljudi sele u dom, nemaju nikog svog (ili taj netko ne želi preuzeti ljubimca), pa mu se traži novi dom.

Tek mali broj domova za umirovljenike u našoj zemlji dozvoljava da tamo netko doseli s ljubimcem. Naravno, riječ je o privatnim domovima. Zašto je tome tako? Zbog čega, recimo, neka bakica ne bi svog najdražeg mačka, koji je s njom 15 godina, ne bi sa sobom dovela u novi dom? Već sama selidba je osobi dovoljno teška, pa zar još mora nositi breme rastanka od voljenog ljubimca?

Odgovore smo zatražili od Romane Galić iz zagrebačkog Gradskog ureda za socijalnu zaštitu. Ona nam je rekla kako korisnicima domova čiji je vlasnik grad nije dozvoljeno u svojim sobama, kao ni u drugim prostorijama doma držati ljubimce. Nikakve.

- Obzirom je u svakom domu za starije osobe koji je u nadležnosti Grada Zagreba na dugotrajnom smještaju u prosjeku oko 350 korisnika različitih zdravstvenih stanja (osobe s oslabljenim imunitetom, alergičari...), različitih interesa, preferencija vezano za životinje trenutno se ne razmatra o mogućnosti da korisnici imaju kućne ljubimce u svojim sobama - pojašnjava Galić.

Priznaje kako su svjesni pozitivnih učinaka kućnih ljubimaca na starije osobe, zbog čega je u nekoliko zagrebačkih domova, u posebnim prilikama, dolazio svojevrstan terapeutski pas. On se mazio s umirovljenicima, davao im šapu i donosio igračku, ako su to htjeli. Naravno, za ta druženja se trebalo prijaviti i trajali su svega nekoliko sati. Pri tome, ističe Galić, nisu zaboravili ni one oboljele od Alzheimera i drugih demencija u boravcima i specijaliziranim odjelima.

- Ipak prioritet u skrbi za naše najstarije sugrađane je održavanje visokog standarda higijene obzirom je riječ o osobama podložnijima raznim bolestima, a što bi bilo znatno otežano kada bi korisnici u sobama držali kućne ljubimce - zaključuje Galić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. svibanj 2022 10:14