U Otrčkovcu, malom mjestu nedaleko od Zeline, smjestila se tročlana obitelj s čak dvadeset i dva kućna ljubimca. Mara Maruna (54) i Branko Šturman (60) s udomljavanjem su krenuli prije više od dvadeset godina, a sad im društvo pravi osamnaest pasa i četiri mačke. Svi zajedno stanuju na imanju koje su vlasnici u potpunosti prilagodili životinjskim potrebama.
U Otrčkovec smo otišli nakon što se doznalo da za psa Medu novac za lijekove prikupljaju prodajom oraha iz svog vrta. Njihov apel za Medino zdravlje raznježio je Hrvatsku.
Nakon ulaska u dvorište, do nas je odmah veselo dotrčalo sedamnaest pasa koji su se borili za malo maženja i pažnje. Odjednom se sedamnaest pasa činilo kao njih pedeset, a svaki od njih pokušavao nas je dobiti samo za sebe. Kroz njihov lavež i cviljenje čuje se Mara koja viče da nisu opasni i da slobodno uđemo. Najstarija kujica Hana nije se pridružila veseloj povorci jer se teško kreće sa svojih šesnaest godina.
- Tako vam je to kod nas. Nikad dosadno! Ajmo u njihovo dvorište da se ne guramo ovdje, govori Mara i stepenicama nas vodi do ogromne ograđene livade koju su ona i suprug uredili svojim ljubimcima. Putem nas zaustavljaju uzbuđene njuške, a Mara ih poziva recitirajući imena brže od profesionalnih repera.
Prvi pas, kojeg je par zajedno udomio, bio je Edi iz Noine Arke i s njima je živio u stanu u Zagrebu. Broj četveronožnih članova obitelji brzo je rastao pa im je stan postao pretijesan. Mara je prije šest godina ostala bez posla u ugostiteljstvu što je dodatno potaklo selidbu iz Zagreba u Otrčkovec. Iako je u ožujku otišao u mirovinu, Branko i dalje povremeno radi kao autodizaličar što im značajno olakšava financijsku situaciju i prehranjivanje ljubimaca.
- Hranu za pse uglavnom kupujemo na akciji, a mjesečno potrošimo oko deset vreća. Jednom mjesečno još kupujemo i ampule za pse, koje su u prosjeku oko 50 kuna po psu. Medo je na posebnoj prehrani zbog dijabetesa, Milica jede gastrohranu, Lucu hranimo light hranom jer je malo debela, a imamo sad i štenca koji jede junior hranu. Na hranu, ampule i inzulin za Medu mjesečno izdvajamo oko 4000 kuna, objašnjava Mara koju svi psi prate u stopu i ne ispuštaju iz vida.
Veliku obitelj čini šest muških i dvanaest ženskih pasa te dva mačka i dvije mačke. Iako zvuči nerealno, to nije najveći broj životinja koji je živio u kući na brijegu u Otrčkovcu. Do prije tri tjedna na skrb su preuzeli još sedam štenaca koji su se okotili u selu i sve ih uspješno udomili. Vlasnica Mara dvadeset i dva imena stalnih rezidenata izrecitirala je kao od šale.
- Pseće cure su Hana, Lora, Bela, Tonka, Emina, Mila, Lajka, Dela, Elvira, Lili, Luce i Milica, mušku ekipu čine Maks, Sani, Medo, Tofi, Beba Beba i Jantar. Imamo još dvije mačke Šefiku i Đurđu i dva mačka Krešu i Miceka. Svi žive zajedno u kući i slažu se jedni s drugima. Mačja ekipa je baš posebna jer su odrasli sa psima, kaže Mara.
Ujutro cijela ekipa rano ustaje kako bi ispratila Branka na posao. Vlasnicima prave društvo dok piju kavu, kratko izađu u dvorište i vraćaju se na spavanje do osam sati. Nakon drugog ustajanja, Medo dobije inzulin i doručak.
- Ne žele biti u dvorištu ako nisam s njima tako da u jutarnjim satima utrošim dosta vremena i energije. Popodne je puno lakše tako da imam vremena za sebe i za odmor. Uvijek kažem da mi živimo s njima, a ne oni s nama. I vrijeme i cijeli prostor je prilagođen njima, objašnjava Mara.
Navečer svi zajedno večeraju, svaki član obitelji ima svoju zdjelicu i zna se kada je vrijeme za jelo. Spavaju gdje god žele, neki preferiraju krevete i fotelje, a drugi pločice. Mara dodaje da ona i suprug spavaju u odvojenim sobama, a svatko od njih ima nekoliko dlakavca koji mu prave društvo u krevetu. Nema svađe ni incidenata jer Mara uvodi red u čopor.
- Suprug, sin i ja jedemo u različito vrijeme, a oni svi žicaju. Sami smo si krivi, tako smo ih naučili. Svejedno kad se zaderem, slušaju me, ipak sam im ja nekakav vođa čopora, kroz smijeh prepričava Mara dok ju za rukav povlači jedan od pasa.
Možda bi se nekom promatraču situacija činila idiličnom, no to nije bio slučaj. Prvu godinu nakon selidbe iz Zagreba, pojavilo se više problema s vodom i grijanjem, ali uspjeli su se prilagoditi novoj okolini. U šest godina ogradili su oko četiri tisuće kvadrata dvorišta, šikaru su pretvorili u livadu i posadili višnje i orahe.
- Tri godine od doseljenja nismo imali pitke vode pa smo se snalazili s cisternama i kišnicom. Nismo se snašli ni s grijanjem jer nismo imali suha drva pa smo znali spavati u jaknama. Trebalo je malo vremena da se uhodamo, ali sad smo spremni za sve vremenske uvjete, prisjeća se Mara teških početaka.
Kaže da im ljubavi i hrane ne fali kao ni podrške prijatelja i poznanika. Osim njih, ono što im puno financijski olakšava je odlična komunikacija s lokalnom veterinarskom stanicom i Veterinarskim fakultetom.
- Do sad se nismo našli u situaciji da nemamo čime pokriti račun. Veterinari su prepoznali našu ljubav prema psima pa se uvijek potrude umanjiti nam račun ili ne naplatiti neki dio pregleda. Imam nekoliko privatnih brojeva veterinara ako trebam savjet izvan radnog vremena. Svjesni smo da neke stvari moraju naplatiti, ali jako smo zahvalni za izlaženje u susret i brigu izvan njihovih obaveza, rekla je Mara.
Imali su, kaže, sreće što su psi uglavnom zdravi. Medo je nedavno operirao mrenu, a ima i posebne zdravstvene potrebe zbog svog dijabetesa. Mara mu dva puta dnevno daje inzulin i na strogoj je prehrani, što mu nije drago jer voli jesti. Zbog cijene inzulina koji je Medi potreban za život, odlučili su prodati orahe iz svog vrta.
- U subotu smo pakirali orahe i zaključili smo da bi ih mogli prodati kako bi pokrili troškove Medina inzulina. Prije sam orahe poklanjala i dijelila svuda naokolo, nismo imali što izgubiti time da ih pokušamo prodati. Stavili smo objavu o prodaji na Facebook, a nakon izlaska priče na portalu Jutarnjeg, da sam imala još sto vreća, toliko bi ih i prodala. Stvarno se jako puno ljudi javilo za pomoć u inzulinu i financijama, sretno nam govori Mara.
Mala kuća u Otrčkovcu savršen je primjer poslovice ‘gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna‘. Čak i u šetnji Mara ih može pustiti bez ga itko pobjegne ili se izgubi. Njen savjet za odgoj je da se psi jednostavno ostavite sami i međusobno će se odgojiti.
- Nisam ništa previše s njima radila niti ih dresirala. Mila, koja je zadnja došla u čopor, jako se bojala ljudi i pasa. Malo smo je podmitili poslasticama i potpuno se opustila s nama, kaže šaptačica psima Mara.
Iako su neki psi fizički jako slični jedni drugima, kaže da nisu u rodu. Sumnjaju da možda u svom čoporu imaju mamu i kći, ali ne mogu znati sa sigurnošću. Društvene mreže jako su im pomogle u pronalasku domova onih koje nisu mogle zadržati, a sve je potpuno slučajno krenulo 2015. godine.
- Suprug je sudjelovao u velikoj akciji spašavanja napuštenih pasa kod Toplane pored koje je radio i tad smo se prvi put pojavili na fejsu. Nismo znali što ćemo s toliko pasa, savjetovali su nam da napravimo Facebook profile i pokušamo tako pronaći udomitelje. Ja imam svoj profil, suprug svoj i objavljujemo svatko svoj sadržaj, kaže Mara.
Poslušali su savjet i prikupili brojne pratitelje koji im pomažu sa smještajem pasa do udomljavanja, ali i s troškovima kastracija i operacija. Imaju i nekoliko obitelji za koje je Mara sigurna da bi uvijek priskočili u pomoć, a koji su im i donirali dio novca za izgradnju nadstrešnica ispod kojih mogu biti sa psima kad pada kiša.
- Jednom me dočekala poruka ‘Moj salon slavi 13 godina, odlučili smo vas počastiti‘ i gospođa je na naš račun uplatila novac. Ljudi vide na društvenim mrežama da imamo štence na skrbi i znaju koliko je to financijski zahtjevno, pa nam uplate novac bez da ih tražimo, dodaje Mara.
Kad su na skrbi imali štence, svakodnevno su ih fotografirali i snimali za društvene mreže, a uspješno su obilježili njihov dolazak u nove domove. Mara smatra da je to glavni razlog što se ljudi s njima povežu i reagiraju kad im treba pomoći. Mila i Tonka imaju svoje ‘kume‘ koje im svaki mjesec uplate novac za hranu, a ponekad znaju pomoći i s veterinarskim troškovima. Novac za mjesečne redovne troškove, odmah odvoje za svoje ljubimce, ali skupe operacije predstavljaju im izazov.
- Kad je Medo morao operirati mrenu, prodali smo nekoliko kompleta knjiga u izvrsnom stanju. Knjige su planule u manje od sedam dana, bilo je ljudi koji su nam poslali novac bez da su kupili knjige, tako da smo njegovu operaciju uspjeli pokriti prodajom knjiga i donacijama. Izdvojiti toliki iznos iz novčanika, bilo bi nam neizvedivo, iskreno nam prepričava Mara.
Ipak, život s toliko ljubimaca, nosi još neka odricanja. Mara i Branko odlazak na bilo kakav izlet moraju pomno planirati, a ljetovanja i zimovanja odavno su prekrižili.
- Na izlet ili na put možemo ići ili ja ili suprug, zajedno ne možemo nikako. Ne vidim u tom niti neku zabavu jer sam stalno zabrinuta. Kad odem, jedva se čekam vratiti. Strah me jesu li nahranjeni ili su gladni, je li Medo dobio inzulin, je li suprug dobro kožu digao za aplicirati taj inzulin, kaže Mara.
Imaju i sina koji nije previše zainteresiran za pse, ali kad mora, pomogne, kroz smijeh će Mara. Najviše im pomaže time što može ostati sa psima kad moraju nešto zajedno obaviti. Od silnih obaveza, ispijanje kava u kafićima ih ionako ne zanima. U početku su se javili i manji problemi sa susjedima koji ih sada zovu kad pronađu pse u potrebi jer su shvatili da se time bave iz ljubavi, a ne iz profita.
- Prijatelji znaju da živimo za pse. Naša vrata su im otvorena, pa tko želi doći neka dođe. Neki se žale na dlake, ali mi smo se odlučili na ovakav život. Ima stvarno puno ljudi koji nas podržavaju i dođu pozdraviti, govori Mara.
Na pitanje je li to konačan broj pasa, neodlučno odgovara da misli da je, ali neće okrenuti leđa psu u potrebi.
- Često se sa suprugom šalim da moramo stati s udomljavanjem jer moramo nadživiti te pse. Ja imam 54 godina, a suprug 60, a najmlađi pas 4 mjeseca. Doći ćemo u godine kad više nećemo biti u fizičkoj mogućnosti za brigu o njima, rekla je Mara.
Najmlađeg člana čopora, Maksa, dobili su na poklon od Brankovih kolega jer je u srpnju ostao bez svog voljenog njemačkog ovčara. Mara se šali da nemaju dovoljno pasa, pa im treba i jedan utješni. U budućnosti, ako ih posluži zdravlje, planiraju psima napraviti bazen u vrtu da im bude još ljepše.
Dok Mara juri dvorištem, dolazi poštar koji donosi paket s inzulinom i konzervama hrane za dijabetičare. Presretna Mara odmah izvlači sadržaj paketa i govori nam kako se zapravo radi o jako skupom poklonu te da brzo mora zahvaliti pošiljatelju i objaviti na Facebook da je paket stigao.