Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode pokrenula je novu volontersku akciju ‘Gdje su kornjaši?‘. U sklopu nje će volonteri krenuti u potragu za kukcima: jelenkom, velikom hrastovom strizibubom, alpinskom strizibubom i velikom četveropjegom strizibubom! Akcija traje od 22. svibnja do 31. srpnja.
Uključiti se vrlo je jednostavno: treba snimiti onog kukca kojeg se vidi, ali tako da mobitel na slici bilježi točnu lokaciju. Registrirati se u aplikaciji iNaturalist i tamo prijaviti svoje otkriće.
- Podaci o rasprostranjenosti navedenih vrsta kornjaša na području Međimurja su nedostatni, unatoč tome što su to lako prepoznatljive vrste. Znamo da je rasprostranjenost ovih vrsta puno veća te je cilj ove akcije prikupiti što više podataka o rasprostranjenju vrsta te stanju populacije. Sudjelovanjem u ovom događaju bolje ćeš razumjeti opasnosti degradacije staništa vrste te važnost praćenja neke vrste - poručili su iz Javne ustanove.
Kornjaši su jedna od najbrojnijih skupina kukaca, a karakterizira ih jedan par tvrdih krila (pokrilje) i jedan par opnastih krila (potkrilje). Među najvažnijima u šumskim ekosustavima su saproksilni kornjaši. Oni su barem jednim dijelom svojeg životnog ciklusa vezani uz drvo mrtvih i/ili umirućih stabala.
U hranidbenim lancima šumskih ekosustava imaju dvije važne funkcije: predstavljaju važan izvor hrane za šumske ptice (djetlići, pjevice, sove) i sisavce (šišmiši, glodavci i sitne zvijeri) te s gljivama,sudjeluju u razlaganju mrtvog drvnog tkiva. Sve vrste kornjaša koje su cilj ove volonterske akcije upravo su saproksilni kornjaši.
Jelenak (Lucanus cervus)
Jelenak je jedan od naših najvećih vrsta kornjaša. Ime je dobio po karakterističnim čeljustima mužjaka koje podsjećaju na rogovlje jelena, a služe im za borbu s drugim mužjacima te pridržavanje ženke tijekom parenja. Ženke su manje od mužjaka te imaju male čeljusti. Odrasle jedinke žive svega nekoliko tjedana, a možemo ih sresti od svibnja do kolovoza. Nastanjuju listopadne šume, većinom hrastove, ali i gradske parkove. Ličinke žive u tlu, do 50 cm ispod površine, uz trule dijelove drveta kojim se hrane. To je najčešće hrast, ali i truli ostaci drugog drveća (bukva, vrba, kesten, šljiva, breskva, trešnja). Za razvoj u odraslu jedinku potrebno im je četiri do pet godina. Vrsta je ugrožena zbog uklanjanja starih i odumrlih stabala iz šuma, čime nestaje izvor hrane za ličinke te mjesto za njihov razvoj.
Velika hrastova strizibuba (Cerambyx cerdo)
Velika hrastova strizibuba jedna je od naših najvećih strizibuba, crnog tijela s tamnosmeđim pokriljem, koje prema vrhovima prelazi u crvenkasto smeđu boju. Ženkama ticala dosežu tek duljinu tijela, dok su mužjacima izrazito dulja.Odrasle jedinke su najaktivnije u lipnju i srpnju. Živi u mrtvom dijelu drveta stojećih živih veteranskih stabala hrasta, ali ponekad i ostalih listopadnih vrsta poput kestena, oraha, jasena, vrbe, brijesta, bukve, platane i šljive.Obitavaju u hrastovim šumama, ali i gradskim parkovima te avenijama s drvoredima. Ličinke se razvijaju između tri i četiri godine unutar stabla hraneći se drvnom masom. Pri tome razvijaju galerije tunela u stablu starijeg hrasta, rjeđe drugih vrsta drveća. Kolonizirana stabla mogu se prepoznati po izlaznim rupama na deblu ili debljim granama. Vrsta je postala ugrožena na području Europe jer načinom života smanjuje gospodarsku vrijednost stabla. No pojedino stablo mogu koristiti desetljećima.
Alpinska strizibuba (Rosalia alpina)
Alpinska strizibuba karizmatična je vrsta saproksilnih kornjaša zbog privlačne obojenosti plavom bojom s crnim mrljama, te dugim ticalima s crnim čupercima na svakom segmentu. Ženke imaju kraća i deblja ticala koja nikada ne prelaze duljinu tijela, dok mužjaci imaju duga ticala koja su uvijek dulja od samoga tijela. Odrasle jedinke žive tri do šest tjedana te ih možemo vidjeti ljeti, između lipnja i kolovoza. Uglavnom su vezane uz bukvu, no ponekad za razvoj koriste i druge vrste drveća (javor, brijest, jasen, lipu, hrast). Odrasli se vjerojatno uopće ne hrane. Ličinkama za razvoj treba tri do četiri godine. Hrane se mrtvim dijelovima drveta, najčešće stablima izloženih suncu.
Velika četveropjega strizibuba (Morimus asper funereus)
Velika četveropjega strizibuba veličinom do gotovo 40 mm spada u veće kornjaše Europe. Čest je kornjaš naših listopadnih i mješovitih šuma bogatih starim i mrtvim deblima i panjevima. Odrasle jedinke na tamnosivom tijelu imaju četiri velike crne pjege koje mogu biti više ili manje vidljive. Odrasle jedinke mogu živjeti do dvije godine, a aktivne su od kasnog ožujka do listopada. Ne mogu letjeti jer im je pokrilje sraslo. Često se mogu zamijetiti na svježijim panjevima, srušenim stablima ili palim granama većeg promjera. Ličinke se hrane drvnom masom trulih dijelova stabala i panjeva. Razvoj do odrasle jedinke traje oko tri do četiri godine.