Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg. Ovo su njihove priče.
Za Josipa Mužinića situacija na imanju dvosjekli je mač. Iskusni mu roditelji pomažu pa će teško pogriješiti, ali iz grešaka se, pak, kali iskustvo. Ipak, majka i otac Mužinić trude se pustiti Josipa da poslovno odrasta sam.
Tu su, ali odluke su njegove. Dobre ili loše. Zasad je pametno odlučivao, pa OPG Mužinić u selu Križevčec kod Svetog Ivana Zeline, uspijeva prehranjivati cijelu obitelj. Tri su mu sestre, supruga, majka, otac i on sam, zaposleni na obiteljskom gospodarstvu. Ivana je poreznik, Jelena agronom, a Marija veterinarka. Lijepo su se podijelili da različitim znanjima pridonesu radu autentičnog obiteljskog gospodarstva. Josip je započeo studij na Učilištu u Križevcima, no kako je počeo veliki val iseljavanja, uskoro nije imao tko raditi na imanju pa se vratio doma.
OPG Mužinić bavi se proizvodnjom mlijeka i tovom junadi. Imaju oko 450 grla - 150 muznih krava, pomladak, bikove i teleće junice. Imanje se, s okolnim zemljištem, proteže na 250 hektara zemlje, a sve što njihove životinje jedu, Mužinići uzgoje sami. Kupuju samo smjesu, dodatak. - Vjerojatno ćemo odustati od mlijeka. Cijena je nama neisplativa, jedva pokrije troškove. Lactalis je monopolist koji diktira cijenu, ima to pravo, valjda. Naše mlijeko odlazi van, mi uvozimo vodu od mlijeka. Imamo dosta stoke, pa ćemo ići na sistem krava-tele i prodaju mesa. Cijena otkupa mesa je u redu - odustaje Josip od jednog svog sna, proizvodnje mlijeka.
Hala za sijeno
Mlijeko otkupljuje Dukat po 2,70 kuna za litru. Kako bi mu se isplatilo, kaže, trebala bi najmanje biti četiri kune, jer su "troškovi otišli u nebo". - Od prodaje mlijeka platimo režijske troškove, i to je sve. Od mlijeka ne bismo mogli živjeti. Kad otplatimo kredit prema HBOR-u i ispunimo norme za dodjelu bespovratnih sredstava, ugasit ćemo proizvodnju mlijeka.
Prema EU išli smo na mjere 4.1.1. i 4.1.2. za sufinanciranje projekta. Napravili smo halu za sijeno i strojeve, sada radimo spremnike i lagune za gnojivo. Programi nas obvezuju da pet godina moramo raditi kao u trenutku dobivanja sredstava. Ostale su nam još četiri - kaže Josip.
Cijena mlijeka za njega nije ništa drugo nego vic. Zato je i selo pusto, napuštenih kuća obraslih dračem puno je. Kuća Mužinićevih najveća je i najljepša u selu. Svježe ofarbane fasade.
- Mnogo smo novca uložili u sve vezano uz krave za mužnju. Genetika da daju što više mlijeka, košta. Godišnji prosjek nam je 7,5 tisuća litara. No uložene cifre su astronomske. Imamo i robotsku mužnju. I jedva čekam da se svega u vezi mlijeka riješimo - ljutit je. I decidiran.
- Kada bismo mogli vratiti vrijeme, nikad ne bih uzimao novac od Unije. Previše papirologije, počeli smo još 2017. godine. Uz brdo papira, potroši se i brdo novca. Znam ljude koji su sve prikupili i platiti, a država ih nije htjela poduprijeti jer nisu imali što staviti pod hipoteku. Kada smo se prijavili, inspektorati su stajali u koloni da pročešljaju papire. Kao da si kriminalac - još je ljući. I oštar je.
- Uništili su poljoprivredu. Ovdje su i male parcele, puno je praznog hoda. Obećavali su komasaciju, ali nitko ništa. Od Vrbovca naovamo sve je zaraslo. Ne daj Bože da pokušaš malčirati, svi skaču "ne diraj, moje je". Ne obrađuju, a prodati neće. Država bi to trebala riješiti kroz poreze. Kada su bile poplave, tu su došle divlje svinje, s njima i čagljevi. Štete na usjevima su velike - kaže.
Sam svoj gazda
Od 250 hektara zemlje, pola u vlasništvu, pola u najmu, najveća je parcela sedam hektara. Sve su druge male i rascjepkane. Josip Mužinić peta je generacija poljoprivrednika u obitelji. Imanje datira iz 1932. godine. Njemu je, kaže, poljoprivreda u genima.
- Da mi je ova pamet, ne bih u poljoprivredu. Ali što raditi u ovakvoj državi? Ovako sam barem sam svoj gazda i guram nekako. Poljoprivredu zaista volim, ali bilo bi sjajno da od nje mogu i pristojno živjeti. Da mi se rad od jutra do sutra isplati. Zagrebačka županija ostala je na nas nekoliko poljoprivrednika. Ljudi su masovno otišli van - govori nam Josip tugu precrtanu u svim hrvatskim kutcima.
Josipova je majka Ankica, inženjerka prehrambene tehnologije, od onih žena koje i danas drže tri ugla u kući. Ma i sva četiri, čini se. Nije joj jasno zašto, kad se prodavao Dukat, Luka Rajić nije poduzeće, uz blagoslov države, prodao mljekarima. Tako bi oni imali svoju mljekaru.
Velika farma
Na pitanje o uvozu, kažu, "uvozi se svašta". Pravo je mlijeko, čisto, još samo na mljekomatima. Mužinići ih u Zagrebu imaju tri. - Prije je po aparatu išlo 350 litara dnevno, danas na sva tri zajedno, ne ide 300. Mladi ljudi su otišli, a oni su kupovali. Razgovaramo s ljudima u kvartu gdje je mljekomat, pa kažu "tu vam je sve prazno.
Ne zna ni država koliko se ljudi iselilo" - ogorčen je. Fiskalizacija aparata na njih je nonsens. Nije im jasno da su ih strpali u isti koš s aparatima za kavu i napitke. Ankica Mužinić samo bi da je malo više međusobnog poštivanja. Da se svi u lancu međusobno poštuju. - Da od onoga što radite možete živjeti. Radite li više i bolje, živjet ćete - kaže nam gospođa Ankica.
Josip, primjerice, mašta o vlastitim kvadratima uz obalu. Ali on si, iako vlasnik velike farme koja solidno posluje, ne može to priuštiti. - Ne vidim isplativost svog rada - rezigniran je.
Josip ustaje u 6, odlazi životinjama. Nahraniti ih, napojiti, vidjeti jesu li sve dobro. U traktor pa na polje, vrijeme je sjetve kukuruza, a u sezoni se ne pita koliko je sati. Radi se i spava. Između vremena nema. Valja pripremiti hranu za jesen. Sa žalom se Mužinići sjećaju vremena kad je država davala 50 lipa premije na mlijeko. U to su se vrijeme dizali krediti, ulagalo se u farmu. Ulaskom u EU, rečeno im je da Europa ne poznaje takvu vrstu stimulacije. Danas po kravi dobiju 2000 kuna i "do viđenja", kažu.
- Prije desetak godina na farmi smo ugostili Austrijanku koja je završila poljoprivrednu školu i htjela u Hrvatskoj odraditi praksu. Njezini doma imaju krave, blizu je Graza. Lokalno imaju mljekaru, u kojoj su svi mali mljekari dioničari. Hrvatska država kaže "ne smijemo dati, drugi ne daju". Ali drugi su našli način kako pomoći. Slavimo ruralni razvitak. A sveo se na to da su veliki igrači pokupili lovu, a za male koga briga - kaže Josip Mužinić. I zaključuje:
- Dođe mi da promijenim djelatnost. Sve zatvorim ili prodam, dam u najam. Živjeti od najma, smijati se i žaliti za svojim snom... Iako, ne znam tko bi se uopće upuštao u sve to.
