„Bila je jesen, počele su magle i kiše, ponestajalo nam je naoružanja, a bili smo već i fizički iscrpljeni nakon dva i pol mjeseca danonoćnog ratovanja. Malobrojni branitelji su branili Vukovar, ne 6500 koliko ih prima mirovinu, nego manje od 2000 branitelja koji su na velikom području uspjeli tri mjeseca zadržati jednu veliku vojnu silu. Kronično nam je nedostajalo ljudstva. Mnogima govorim kako ih nije sram preko tuđih kostiju uzimati vojnu mirovinu i nezaslužene beneficije. Spavali smo po podrumima kuća. S vremenom je ponestajalo i hrane. Po vrtovima je ostalo nešto mrkve, kupusa, krumpira, po kokošinjcima bi se našla koja koka, jaje... Mi Slavonci volimo jesti puno kruha, a kada je ponestalo kvasca, dobivali smo nekakve lepinje koje su bile tvrde kao kamen. Ali pod tim adrenalinom nismo toliko razmišljali o hrani, nego više o tome koliko je metaka ostalo“, kazao je o zadnjim tjednima obrane Vukovara u studenome 1991. istaknuti vukovarski branitelj, danas SDP-ov zastupnik u Europskom parlamentu Predrag Fred Matić. Najteži trenutak u cijelom ratu mu je, ističe, bio kada mu je suborac Stipica Barišić Ćipe doslovno izdahnuo na rukama nakon što je bio pogođen snajperom.
Pad morala nakon smrt Blage Zadre
„Jedan od ključnih trenutaka bio je 16. listopada 1991. kada je poginuo Blago Zadro koji nam je davao veliku snagu. Svima nam je imponirao kao zapovjednik koji je bio prvi u svim akcijama. Njegovom je pogibijom bio poljuljan naš moral i sljedećih mjesec dana je sve išlo nekom silaznom linijom. Negdje oko 10. ili 12. studenoga kada je prva grupa zapovjednika otišla u proboj, shvatili smo da priča ide kraju, ali nismo znali da će taj završetak biti puno grozniji nego u najgorim snovima. Naivno sam mislio da će nam doći pomoć, no došao je pad Vukovara, okupacija i iživljavanje okupatora nad zarobljenim vojnicima, ranjenicima, civilima…“, prisjeća se Matić koji svoje ratne traume najbolje liječi radom i to bi preporučio svim braniteljima.
„Jučer sam se čuo s Predsjednikom Republike i pitao me hoću li doći u Vukovar 18. studenoga. Nastojat ću doći jer mi je to prilika da se sretnem s nekim prijateljima i suborcima i prisjetim se nekih kojih više nema“, otkriva Matić.
Prema njegovim riječima HDZ 30 godina jaše na valu nacionalizma i kvazidomoljublja, a oko 5500 Vukovaraca je u zadnjih deset godina napustilo Vukovar za što su, smatra, najviše krivi lokalni političari. Vukovar, naglašava Matić, ne bi trebao biti grad grobnica nego grad veselja i mladih.
„Jednom sam se izletio i kazao da je Marko Perković Thompson trećerazredni pjevač. Bio sam ljut jer je podržavao šatoraše, ali nisam to smio reći jer nisam glazbenik da bi procijenio kakav je on pjevač. Ovim putem mu se ispričavam iako bi se on meni trebao ispričati za više stvari“, kaže Matić i otkriva kako ga nije povrijedila najnovija kolumna Borisa Dežulovića o Vukovaru jer on piše o onima koji parazitiraju u na imenu Vukovar.
O Milanoviću i Banožiću
„Jedina institucija kojoj hrvatski narod jako vjeruje je vojska, čak više nego crkvi. HDZ je stavio svoju šapu i na vojsku. Sve je iskadrovirao. Predsjednik države je vrhovni zapovjednik, a sadašnji ministar obrane može biti dobar dečko, ali ima poslovica o vozaču početniku kojem daš Ferrari s tisuću konjskih snaga i on se s time ne nosi. To se vidi po njegovim izjavama u kojima vrijeđa. Nije ni Milanović limunada i poznato je da tuče iz teškog naoružanja. Ministar bi trebao malo smiriti rogove. Mislim da je to Plenković pustio… On je jedan od onih koje se, mi u Slavoniji kažemo, napuckava. On je pušten da napada Predsjednika, da mu pravi probleme. No Banožić je premali kalibar za Milanovića“, komentira Matić.
Kao ministar branitelja je javno priznao da je u srpskim logorima bio žrtva seksualnog nasilja, da su ga tukli po genitalijama. Kaže kako je ovih dana sudjelovao na jednoj međunarodnoj konferenciji o muškom sterilitetu.
„O tome s jako malo govori jer to je tabu tema – silovanje žena, a pogotovo muškaraca. Muškarci to nikad neće jedan drugome priznati. Znam neke svoje prijatelje, poznanike koji su već dugo godina u braku, a nemaju djece. Bilo bi indiskretno da ih pitam zašto, ali znamo da neki vuku posljedice seksualnog nasilja iz rata jer sam vidio neke dečke čiji su testisi bili poput balota za boćanje i mnogi su ostali sterilni zbog toga“, govori Fred Matić.