Kolona duga više od pet kilometara. Stotine automobila s upaljenim svjetlima kretali su se kroz noć u smjeru granice s Rumunjskom. U njima očevi, majke, djeca, bake i djedovi... Čitave obitelji koje su u vozila najvjerojatnije potrpale samo najnužnije.
Na putu prema zapadnom dijelu Ukrajine, gdje je sada smještena ekipa Jutarnjega lista, u susret nam se kretala zaista ogromna kolona automobila, i među njima tek poneki kombi. Dok je Matija iz auta fotoaparatom hvatao te scene, ja sam istrčao i pokušao od tih ljudi doznati odakle su i kamo idu.
"Najviše nas je iz Kijeva, nisu svi, ali velika većina jest", rekao nam je muškarac u 40-ima koji je, budući da se njegova kolona kretala tako sporo, zaustavio automobil te izašao na minutu razgovora s čovjekom koji je vozio ispred njega. "Pokušavamo doći do granice i negdje se smjestiti", rekao mi je. Bilo je vremena samo za razmjenu tih nekoliko rečenica jer se, za razliku od prometa u njegovoj traci, onaj u kontra smjeru odvijao dosta brže pa sam se morao vratiti Matiji u auto.
Premda zbog cijele situacije s prometnom gužvom ne bi bilo neobično da su se podigle tenzije, primijetio sam da ljudi pokazuju jedinstvo te da suosjećaju jedni s drugima. Nitko nikome nije trubio, derao se jer mu je netko ušao u trak i slično.
U jednome trenutku čuo sam kako netko iza mene viče na ukrajinskom, a vozač kombija koji je vozio iza nas zaustavio se. Na prvu se činilo da je došlo do svađe s vozačem koji je dolazio iz drugoga smjera, a koji je stajao paralelno s nama. Međutim, kada sam bolje pogledao, vidio sam da gestikulacija nije agresivna, već mu je vozač kombija nešto objašnjavao. Činilo se da s njim dijeli korisne informacije o onome što ga čeka u smjeru kojim je krenuo.
I promet u našoj traci povremeno se znao zaustaviti pa bismo i mi stali, a s desne strane pješke su kraj nas prolazili ljudi. Jedna starija gospođa s dvije djevojčice pokucala nam je na prozor i govorila nešto na ukrajinskom. Iako ju nismo razumjeli, nije djelovala prestrašeno. Jedna od djevojčica pokušala je s nama komunicirati na engleskom, no poslije nekog vremena odustala je. No činilo se da ju zabavlja što nam starija gospođa koja je bila s njom, najvjerojatnije njezina baka, pokušava reći.
Produžili smo dalje prema Lavovu. U jednom trenutku, kada samo se zbog kolone ponovno morali zaustaviti, s naše desne strane pojavio se stariji muškarac i tražio da ga pustimo u auto. Počeo je otvarati stražnja vrata caddyja koji je do vrha bio natovaren stvarima koje smo uzeli sa sobom, prije svega gomilom hrane i vode.
Kada smo mu objasnili da ne može stati u zadnji dio caddyja, a on je inzistirao da ga povedemo, pokretima sam mu objasnio da sjedne na suvozačko mjesto. Točnije, rekao sam mu da sjedne meni u krilo i da ćemo ga povesti tu kratku razdaljinu, koliko mu treba. Kada je čuo što sam rekao, Matija je samo okrenuo očima. Muškarac se tako s nama vozio nekih pet kilometara, do destinacije do koje je želio doći. Zahvalio nam se i naši putevi su se razišli.
Na putu do Lavova naletjeli smo na nekoliko vojnih punktova na kojima ukrajinska vojska i policija kontroliraju vozila. Nismo imali nikakvih problema. Čim bi shvatili da smo novinari, pustili bi nas da prođemo.
Međutim, na prvome punktu nam je, na kraju će ispasti bez razloga, bilo neugodno. Najprije nas je zaustavila regularna vojska, odnosno, kako smo zaključili - rezervisti. Mladi ljudi u dvadesetim godinama. A kao što smo se mi uplašili njih, i mi smo njima vjerojatno bili čudni onako oklopljeni pancirkama, premda je na vozilu i našim prslucima jasno pisalo - PRESS.
Pitao nas je tko smo i kamo idemo, a nakon što nas je već htio propustiti, odjednom se pojavio stariji vojnik. I on je bio u punoj ratnoj spremi, ali s balističkim prslukom crne boje i potkapom ispod kacige. Na rukavu smo mu vidjeli simbol mrtvačke glave, kao iz filma "Punisher", kakav često znaju koristiti i specijalci američke ratne mornarice
Zaključili smo, ne samo zbog uniforme i oznaka, nego i zbog poštovanja koje je izazvao među ročnicima na punktu, da je taj čovjek pripadnik nekih ukrajinskih specijalnih postrojbi. Autoritativnim glasom pitao je ročnika: 'Tko su oni?'. Kada mu je ovaj odgovorio - novinari, kratko nas je pogledao i rekao: 'Pusti ih'.