„Kao što je potres 1880. odredio daljnji razvoj Zagreba, tako će i potres iz 2020. bitno promijeniti grad. Svaka prirodna katastrofa neminovno mijenja pogođeno mjesto što se dobro pokazalo na primjeru Dubrovnika koji je 1979. stradao u potresu nakon čega je stara jezgra ostala bez značajnog broja stanovnika koji su se preselili u sigurnije i novije četvrti“, zaključuje ponajbolji poznavatelj zagrebačke arhitekture prof. dr. sc. Dragan Damjanović, predstojnik Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Povodom prve obljetnice potresa upravo je izdao knjigu „Veliki zagrebački potresi“. U emisiji Briefing Damjanović ističe kako mnogi Zagrepčani koji si mogu priuštiti preseljenje iz centra, više neće htjeti živjeti u zgradama koje nisu dovoljno sigurne jer smo nakon potresa u ožujku te onog petrinjskog u prosincu osvijestili da će se potresi vjerojatno događati i u budućnosti.
„Sigurno će se dio stanovnika iseliti, a doći se i do promjene urbane strukture odnosno uklanjanja nekih građevina koje su jako stradale. Uslijed toga će se donekle promijeniti i gospodarska struktura centra koji će se još više orijentirati prema rentijerstvu odnosno turizmu. Prije potresa 1880. je najelitniji dio Zagreba za stanovanje bio Gornji Grad gdje su živjele plemićke i bogatije obitelji, no većina gospodarske aktivnost se već odvijala u Donjem gradu. Moguće je da će sada doći da daljnjeg seljenja prema jugu. Ako se to dogodi, prostor novog najpoželjnijeg stanovanja mogao bi biti južno od pruge, oko Ulice grada Vukovara. Upravo je tu, između dvorane Lisinski i Gradskog poglavarstva nedavno postavljen Spomenik domovini u čijoj se neposrednoj blizini nalaze zgrade u derutnom stanju“, kaže Damjanović.
„U Zagrebu se ulaže u fontane, u uljepšavanje prostora uz koje imamo slamove u samom centru grada na vrlo atraktivnim pozicijama kao što je prostor Paromlina ili obližnje derutne nekadašnje zgrade Zagrebačke banke. To su idealne lokacije za smještaj raznih društvenih sadržaja, pa i hotela jer pothodnik vodi u samo središte grada. Ako grad nema novca revitalizirati to područje, neka ga proda i privatnim vlasnicima omogući izgradnju.“
Poseban su pak problem derutne zgrade u privatnom vlasništvu, no to je, dodaje, posljedica nefunkcionalnog gospodarstva. Naglašava kako su 1880. nakon potresa u roku od mjesec dana bile uklonjene sve zgrade koje su bile toliko oštećene da ih se nije moglo obnoviti te su bile prijetnja sigurnosti građana. Iz toga Damjanović zaključuje kako se brže radilo i reagiralo prije 140 godina nego danas te priznaje kako je očekivao da će obnova ići brže.