Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.
Ovo su njihove priče.
U Austriji je imao sve što bi svaki prosječni 20-godišnjak mogao poželjeti. Siguran i dobro plaćen posao, status u tvrtki kakav neki teško steknu i za cijelog radnog staža, a kamoli nakon svega tri godine... No, Tomislav Špehar, novi junak našeg serijala o najboljim mladim hrvatskim poljoprivrednicima, nije se mogao zamisliti cijeli život u mesnici, pa makar se radilo i o jednoj od većih u Austriji, kakva je obiteljska Mesna industrija Berger sa 130-godišnjom tradicijom. Njega je svaki dan vodila misao kako će se vratiti u svoje Brđane, selo nedaleko od Nove Gradiške, smješteno gotovo uz autocestu A3, kojom je svakoga vikenda dolazio kući iz Austrije. Tamo je njega, majku i sestre početkom Domovinskog rata povukao otac Zdenko, koji je krajem 80-ih otišao na privremeni rad u tu zemlju.
- Otišli smo u Austriju, misleći da ćemo se vratiti za mjesec dana, a na kraju se to, prema mojem ukusu, previše odužilo. Ja sam ipak prvih osam godina života proveo u Brđanima, i ništa mi ih nije moglo nadomjestiti - iskren je ovaj 37-godišnjak, koji je davno iza sebe ostavio svijet klaonica i obrade mesa. Danas je priznati proizvođač rajčice, čime se njegova obitelj bavi već 17 godina.
Kokosova vuna i bumbari
- U Austriji sam izučio za mesara, i odmah dobio posao kod Bergera, a 2001. pobijedio sam na natjecanju za najboljeg mesara Donje Austrije, što je bilo prvi put u povijesti te tvrtke da je njihov mesar pobijedio. Malo je reći da me gazda cijenio, a tako je i danas, kada ga posjetim ili se čujemo. Svaki put me nagovara da se vratim, ali to, naravno, ne dolazi u obzir - govori nam Tomislav dok hodamo po jednom od 17 plastenika iz kojih svake godine na police hrvatskih trgovina izađe 500 tona rajčice iz hidroponskog uzgoja.
- Počeli smo s 2000 kvadrata, a danas smo na 14.000. Sve je počeo tata, a prva ideja bila nam je da imamo hladnjaču za voće i povrće, no prilikom posjeta Agronomskom fakultetu u Zagrebu, jedan nam je profesor pokazao hidroponski uzgoj rajčice, i tata je odlučio krenuti tim putem. Ja sam se tada već bio vratio iz Austrije, i od prvog dana bio sam uz njega, a od 2011. obrt je na meni - kaže Tomislav, koji je obrtu dao ime "Domi", prema prvim slovima imena dvoje starije djece Doris i Mislava, no kako je prije nekoliko mjeseci na svijet došao i Tomas, jasno je da će se ime morati mijenjati.
- Da, sada sam u problemu, ali riješit ćemo i to - nasmijao se naš domaćin, koji se u međuvremenu prekvalificirao i za poljoprivrednog tehničara.
U početku o hidroponskom uzgoju rajčica ništa nisu znali, ali rado su primali savjete stručnjaka i pomalo se širili.
- Ovo je malo skuplja proizvodnja, ali je sigurnija, jer se rade analize i točno se možete vidjeti što je u plodu, koliko čega nedostaje, pa se onda doda. Sadimo je u kokosovoj vuni, a imamo i leteću "radnu snagu" - nasmijao se, dok je oko nas zujala ta "radna snaga", a riječ je famoznim bumbarima koji se samo zbog oprašivanja rajčice uvoze iz Nizozemske. No, osim zujanja bumbara, u plastenicima je i ugodna glazba koja dolazi iz zvučnika, jer Tomislav želi da se njegovih 12 radnika u svakom trenutku osjeća ugodno.
- Jako mi je važno da su mi radnici zadovoljni, a s obzirom na to da od mene još nitko nije otišao, pretpostavljam da im je dobro. Sada sam raspisao natječaj za još troje, a svi su u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, jer meni ništa ne znači da je netko na određeno - kaže Špehar, čiji radnici zaista imaju uvjete kakve bi poželio svaki radnik u Hrvatskoj. Radno vrijeme im je od ponedjeljka do petka od 7 do 15 sati, vikendi su slobodni, a plaće za hrvatske prilike iznimno pristojne.
Poslovna filozofija
- Želim da moji radnici imaju vremena za sebe, a želim i ja sebi slobodan vikend. Ako oni rade subotom, onda moram i ja. Doduše, ja ionako subotom sve obiđem, ali ne moram cijeli dan biti tamo. U biti, imam i više radnika nego što mi realno treba, ali sretan sam što si mogu priuštiti da platim čovjeka više, pa da sav posao napravimo u pet dana i da smo za vikend slobodni, a osim toga, ako se dogodi i da netko ode na bolovanje, znam da imam dovoljno radnika da proizvodnja ne trpi - objasnio je svoju poslovnu filozofiju i politiku Tomislav, čiji poslovni planovi idu u smjeru postupnog širenja za još 1500 kvadrata plastenika, a sve poslije ovisit će o interesu djece.
- Doris najesen kreće u srednju školu i govori da će u Poljoprivrednu. I ona i Mislav jako vole s nama ići u plastenike. Kćerku sve zanima, pita me o svemu, a sin, ako nije u školi ili na treningu, odmah ide u plastenik, pita ima li što za raditi, složiti kutije, nešto počistiti... Rekao sam im da od mene novac neće dobiti na lijepe oči. Kad nešto napravite, ja vas nagradim. Dođi malo dolje, napravi koju kutiju, pometi halu... I za sada to funkcionira, a vidjet ćemo što će biti kasnije - smije se Tomislav, kojemu nije baš u životu uvijek bilo do smijeha. Prve godine proizvodnje rajčice bile su iznimno zahtjevne i najblaže rečeno, zanimljive. Razmišljalo se i o odustajanju.
Krevet u plasteniku
- Problem je bio u grijanju plastenika zimi. Prvu godinu počeli smo na lož-ulje, pa mu je cijena naglo skočila i nismo mogli financirati. Onda smo podigli kredit i kupili kotao na kruta goriva. Kad je minus, moraš ložiti svakih sat vremena. Imao sam krevet u plasteniku i doslovno sam zimi tamo "spavao", ali kao da sam na straži. Znao sam tijekom jedne noći preko ruku prebaciti 30 metara drva, jer je za noć odlazilo po 10 metara, ali to moraš utovariti, dovesti u plastenik, istovariti, ubaciti u peć... Bilo je to baš teško iskustvo, i vjerojatno bismo odustali da se nisu pojavili fondovi EU. Nismo imali normalne Božiće, Nove godine, proslave rođenja djece... Znao sam isključivati mobitel da me prijatelji ne mogu nazvati, jer nisam mogao ići s njima na slavlje da bih ložio vatru u plasteniku... A, onda smo preko IPARD-a nabavili prvu peć na biomasu, i to nas je spasilo - ispričao je Tomislav, koji odavno nema problema sa zagrijavanjem plastenika, a sada će to još dodatno oplemeniti.
Nedavno su prošli na natječaju koji će im omogućiti izgradnju kotlovnice, ali i stroja za mljevenje biomase, nadstrešnicu za biomasu, automatski kotao i asfaltiranje pristupnih puteva. Za zagrijavanje plastenika danas troše 100 posto toplinsku energiju. No, Tomislav nije od onih koji misle samo na sebe. Voli on i Brđane, pa mu je teško bilo gledati koliko se na padinama iznad sela i oko njega nalazi šikara i neobrađenog zemljišta. I umjesto da si kupi kuću na moru, jahtu ili neki bijesni auto, Tomislav je kupovao zemlju, i do danas je kupio i dotjerao u red 16 hektara zemljišta, i na njima zasadio orahe, čije bi plodove trebao početi skupljati za šest godina, ali već je kupio i kombajn za kupljenje orahova ploda. Sljedeća investicija bit će mu jedan ograđeni prostor u kojem će, za svoju dušu, uzgajati jelene.
