TAJNA KUĆNOG BROJA 34

Nekad je ondje živjela grofica, a sad iz oronule kuće ne mogu izbaciti stanare: ‘Nemamo gdje‘

Moji su roditelji 1964. kupili zemlju i podigli kuću. Još je 80-ih moj otac morao otići jer nije bila adekvatna za život, kaže Suzana

Derutna kuća

 Darko Tomas/Cropix

Zeleni bršljan raste na stražnjem zidu naizgled napuštene kuće u Kostanjeku 34 kao rijetki znak života na sivim oronulim zidovima punim pukotina i rupa iz kojih vire cigle. S jednog dijela krova otpali su svi žljebovi, s ostatka svakodnevno padaju drugi. Vjetar taj proces samo ubrzava, a čak i ljetni povjetarac može dovesti do toga da na cesti, kojom susjedi svakodnevno prolaze, završe ostaci krova. Kuća se ujedno nalazi na klizištu što uzrokuje dodatne probleme. Zidovi koji su nekad stajali ravno sada se s jedne strane naginju prema padini, a s druge prema susjednoj kući metar udaljenoj od napuklog zida koji izgleda kao da bi se svakog trena mogao urušiti.

image

Zdravko Lovrić i Suzana Oštarčević ne daju da se kuća sruši.

Darko Tomas/Cropix

Upravo je ova kuća izvor straha u naselju Kostanjek, ali i sukoba između njezinih stanara i ostalih susjeda koji je nedavno eskalirao. Susjedi su se točno u osam sati, kada je najavljen početak rušenja, okupili ispred sa svih strana oštećene zgrade kako bi svjedočili rješavanju problema koji ih već godinama opterećuje. Nisu ga dočekali.

Djelatnik HEP-a došao je isključiti struju, ali se ubrzo pokazalo da je taj prvi korak zapravo jedino što se tog utorka moglo bar pokušati učiniti. Suzana Oštarčević i Zdravko Lovrić, stanari opasne kuće, koja ostalim susjedima tjera strah u kosti i odbijaju joj se približiti, iz nje nisu željeli izaći niti dozvoliti da se isključi struja.

- Ne žele izaći dok im se ne osigura zamjenski smještaj – rekao je HEP-ovac komunalnom redaru Robertinu Vučkoviću koji je zatim pozvao policiju. Sve kako bi mu sat vremena kasnije oni ponovili isti zahtjev stanara što je izazvalo negodovanje okupljenih susjeda. Redar je policajcima govorio kako je rješenje o rušenju pravomoćno i da su ispitane sve okolnosti. Među njima je izjava da Suzana i Zdravko u kući ne žive koju je potpisalo 14 susjeda. Tu su, tvrde ogorčeno, samo kada znaju da će netko doći provjeriti Ili kada očekuju da će "biti frke".

image

Susjedi se boje da će se kuća srušiti sama od sebe

Darko Tomas/Cropix

- Nekada gospodin dođe, upali svjetlo i ode kako bi bar izgledalo da tu netko živi, ali to zapravo nije tako – govori nam Sven Kušević koji živi u susjednoj kući na koju padaju oštećeni žljebovi. Štetu im nitko ne isplaćuje.

- Samo neka se ovo već jednom dovede do kraja i da više ne moramo brinuti. Ovih sjeda na mojoj glavi prije tri godine nije bilo. Više se ni ne bojim za sebe, već za svog sina koji sada ima šest mjeseci. Što će biti kada naraste pa počne istraživati sve oko sebe? - zabrinut je Sven. Svaki i najmanji potres ili zvuk sličan onom tijekom potresa prava im je noćna mora. Ona će se i nastaviti jer Suzana I Zdravko do daljnjega ostaju u opasnoj kući.

image

Suzana Oštarčević, vlasnica kuće

Darko Tomas/Cropix

Dodatni problem stvara pitanje vlasništva koje nije riješeno. Suzana je, naime, prema prvostupanjskoj presudi stekla pravo na vlasništvo nekretnine jer u njoj već dugo živi, no drugostupanjskom presudom Županijskog suda je ta presuda ukinuta pa se sve vratilo na početak. Hoće li se kuća srušiti sama i nekoga ozlijediti prije nego se uopće utvrditi tko je njezin vlasnik, pitaju se susjedi.

- A što do tada? Što ako nešto padne na moje dijete dok ovuda prolazi? Hoće mi se gospođa onda ispričati? Što mi to znači... – bio je ljut jedan od susjeda s kojim smo razgovarali.

image

Nosivi zidovi su popucali

Darko Tomas/Cropix

Suzana i Zdravko svjesni su opasnosti, ali tvrde da im je život u trošnoj sobici na prvom katu jedina opcija.

- Bojite li se dok ste unutra? - pitamo Zdravka koji s nama razgovara kroz otvoren prozor.

- Naravno da se bojim, pa nikome nije svejedno, ali što mogu? Nemam gdje drugdje – sliježe ramenima.

Dok se penjemo stepenicama prema sobi na prvom katu, jedinoj iole opremljenoj, čini nam se kao da nam se zavrtjelo da bismo nekoliko sekundi kasnije shvatili kako su zapravo stepenice nagnute ukoso. Prema klizištu. Pomoć dolazi u obliku starog željeznog rukohvata, ali se u njega bojimo pouzdati pa se radije pridržavamo za zid kojemu pri dnu stepenica fali čitav dio.

image
Darko Tomas/Cropix

- Tu se stanuje i oni to znaju. Nemamo ništa protiv toga da se ova kuća sruši i napravi nova, ali mi sada nemamo gdje – govori Zdravko. Dok prolazimo hodnikom objašnjava nam kako nešto zarađuje prodajom lista Ulični fajter. Riječ je o projektu Humanitarne udruge Fajter koja pomaže beskućnicima, a iz koje su nam potvrdili da je Zdravko korisnik njihovih usluga s izrazito malom mirovinom te da je jedno vrijeme bio beskućnik.

Uvodi nas u sobicu veliku desetak kvadrata u koju se smjestio krevet, stol i na njemu tanjuri s ostatkom hrane, improvizirani ormar za odjeću sa zavješenim, ispeglanim košuljama i mala električna grijalica koja, sudeći prema hladnoći prostora, nije ni približno dovoljna.

U njoj nas dočekuje Suzana – vidno dotjerana, ali plaha gospođa, koja u hladnoj sobici sjedi još uvijek odjevena u debelu crnu jaknu i s kapom ispod koje proviruju stilizirane lokne. Na stolici sjedi zakopčane jakne, s torbicom u krilu. Izmučenog izraza lica nam tiho govori da ne razumije kako je do ove drame uopće došlo.

image
Darko Tomas/Cropix

- Ovo zemljište je nekada pripadalo jednoj grofici, ali je kasnije nacionalizirano. Ona je dio zemljišta podijelila seljacima koji su za nju radili, a moji su ga roditelji 1964. kupili i podigli ovu kuću. Još je 80-ih godina moj otac morao otići iz nje jer nije bila adekvatna za život pa je dobio na čuvanje stan u Novom Zagrebu u kojem je i umro – objašnjava nam Suzana i dodaje kako se brine o bolesnoj majci koja živi u blizini pa u ovu kuću dolazi tek povremeno.

- Ovdje je živjela i obitelj s desetero djece, moj im je otac to dopustio. Ne znam je li to bilo uz najamninu ili ne, ali sam im kasnije dokazala da sam ja vlasnica pa su otišli – dodaje Suzana. Susjedi se pak prisjećaju da su ovdje živjele dvije obitelji, svaka s petero djece, koje su otišle nakon što su ostvarile pravo na vlastite stanove. Sljedeći stanar bio je beskućnik za kojega je pater Antun Cvek sobicu uredio za život, ali su ga Suzana i Zdravko iz nje istjerali.

Sve to vrijeme kuća je bila u lošem stanju pa je susjed Sven pokušao pronaći rješenje. Pomoć je tražio od, kako kaže, svakoga tko je imao ikakve veze s problemom s kojim se nose susjedi u Kostanjeku – još 2017. godine obratio se Ministarstvu graditeljstva, Gradskom uredu za prostorno uređenje, Građevinskoj inspekciji. Ministarstvu je slao i požurnice, no jedino što je dobio bio je hladni, birokratski odgovor da je poruka zaprimljena. Sven je sa suprugom otišao osobno uručiti prijavu, no tamo su im rekli kako najprije moraju provjeriti je li to uopće u njihovoj nadležnosti. Nisu dobili urudžbeni broj, kao ni ikakvu povratnu informaciju.

Jedini koji su bili spremni pomoći bili su zagrebački komunalni redari.

- Upravo ovaj komunalni redar Robertino Vučković, koji je i danas ovdje, zaslužan je za sve što se pokrenulo po ovom pitanju. Da se on nije uključio, mi danas ne bi ni razmišljali da je rješenje uopće moguće – kaže nam Sven cijelo vrijeme držeći šestomjesečnog sina Emila u rukama. Komunalni redar na ove riječi hvale samo se osmjehnuo i skromno rekao kako ne smije ništa komentirati za medije. Izrazi lica i pokreti gotovo su govorili da mu je žao što ne može učiniti više.

- Ne znam što dalje, ne znam mogu li stalno živjeti u ovom strahu. Irska mi se nažalost čini kao sve bolja opcija – kaže nam Sven i dodaje kako je pokušao sve što je mogao.

- Suzani sam čak ponudio da otkupim posjed kako bih kuću mogao srušiti u svom trošku. Najprije je prihvatila ponudu da bi se u jednom trenu samo predomislila. Nije rekla da joj je premalo novca ili bilo što slično. Samo je odjednom odbila – prisjeća se Sven. Nagađa da je na njezinu promjenu stava utjecala ideja da se novac za obnovu kuće dobije iz fonda namijenjenog stradalima u potresu. I Suzana nam se požalila da je kuća dobila crvenu naljepnicu, ali nisu ostvarili pravo na sredstva za njezinu obnovu.

Suzanu i Zdravka pitamo postoji li bilo koje mjesto gdje bi se mogli privremeno preseliti da ne žive u ovim nezavidnim uvjetima. Odmahuju glavom.

- Možete li se privremeno smjestiti kod Vaše majke o kojoj ste rekli da brinete? – pitamo ju.

Jedna sekunda, dvije sekunde … pet sekundi i nekoliko međusobnih pogledavanja kasnije Suzana ipak odgovara.

- Ma ne mogu, ja tamo tek povremeno otiđem kako bih joj pospremila, očistila i sve što treba, ali većinu vremena sam ovdje – tvrdi sada suprotno od onoga što nam je rekla u početku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2024 08:34