Gondole zagrebačke žičare napokon više ne voze prazne. Nekoliko minuta nakon devet sati ujutro prvi su putnici danas sjeli u kabine i krenuli na dugoočekivanu vožnju prema Sljemenu. U skijaškom odijelu i s naočalama na glavi prvi je putnik potrčao prema kabini.
- Evo, prvi putnik u novoj žičari! - entuzijastično je uzviknuo i spretno ubacio svoje skije u za njih namijenjeno mjesto s vanjske strane. Sa smiješkom na licu je dočekao kamere i fotoaparate koji su pohrlile prema njemu i naoko iskusno se namjestio kako bi što bolje ispao na fotografiji tog gotovo pa povijesnog trenutka. Strpljivo je pričekao da se iza fotoaparata izmjene predstavnici svih medija pa na kraju sjeo i opušteno krenuo prema snježnoj padini na kojoj će provesti ostatak dana.
Putnici su stigli ispred donje postaje žičare nešto ranije nego je ona bila otvorena pa je već u 8:30 na ulazu nastala kolona ljudi. Na njezinom početku, treći po redu bio je dobro raspoloženi Jerko Cukrov.
- Stigao sam već oko sedam sati da bih bio među prvima. Jako se veselim novoj žičari. Stara je bila … a takva kakva je bila – smije se Jerko na spomen nekadašnjih plavih kabina.
- U njima smo uvijek bili nekako stisnuti, znalo se ponekad i stajati. Zaista je ogromna razlika između toga i ove nove žičare – dodaje Jerko kojemu je na kraju ipak promakla titula putnika koji se provozao u prvoj gondoli nove sljemenske žičare.
Dok razgovaramo s njim pogled nam bježi prema tada još uvijek praznim gondolama. Žičara je, naime, radila i kada nije mogla prevoziti putnike jer je to bio uvjet Doppelmayra da bi vrijedila njezina garancija.
- Mi se cijelo ovo vrijeme ponašamo i brinemo o njoj kao da prevozimo putnike. To uključuje provjere senzora, tlaka u gumama, ovjesa u kabinama i njihovu elektroniku, zategnutost remena, a sve počinje kontrolom užeta – objasnio je još u rujnu za Jutarnji list rukovoditelj Hrvoje Selak koji je i danas sve koordinirao.
- Sve je spremno, i naša ekipa koja upravlja žičarom i kolege na prodaji karata. Spremni smo za sve situacije, ali za sada sve protječe u najboljem redu. Iznimno nas veseli ovakav interes jer vidimo da su se Zagrepčani zaželjeli žičare nakon toliko godina čekanja. Posebno nam je drago vidjeti svu ovu dječicu - rekao je glasnogovornik ZET-a Domagoj Zeba.
Veselje i žamor koji je nastao kada je oko 70 djece izašlo iz autobusa i krenulo prema žičari bacili su u drugi plan sve ostale glasove u blizini. Mališani su nestrpljivo cupkali nogom o tlo i razgovarali s prijateljima dok su im pogledi neprestano bježali prema rampi koja ih dijeli od žičare. Konačno otvaranje žičare za građanstvo veseli i njihova trenera skijanja Lovru Vranića iz Superkida.
- Djeca su nestrpljiva, ali i mi smo bili nestrpljivi. Bilo je i vrijeme da se otvori žičara. Nadam se da ćemo redovito dolaziti, iako vjerujem da će to sljedeće godine biti malo češće jer je sad već kraj sezone pa treba vidjeti kako će snijeg izdržati – kaže nam Lovro koji brine o ekipi od sedam mališana.
Do skijaške staze na vrhu Sljemena trebaju se voziti dvadesetak minuta koje vrlo brzo prolaze zbog spektakularnog pogleda na planinu, šumu i grad koji je danas bio ogrnut maglom. Još uvijek suhe krošnje stabala i zemlja bile su divan kontrast vedrom, plavom nebu, a prozirni materijal, od kojeg je gondola najvećim dijelom napravljena, omogućuje uživanje u svakoj minuti vožnje. Sjedala više nisu drvena, već vrlo udobna i mekana, a naš suputnik uz smiješak priznaje da mu ipak pomalo nedostaju one stare. A možda i vjetar koji se znao osjetiti u starim kabinama. Dok se vozimo u kabini 54 otkriva nam kako je upravo to njegov, kako kaže, sudbinski broj.
- Ne mogu vjerovati da sam baš u toj kabini. Od svih brojeva … - govori nam pomalo zamišljeno, ali ipak veselo. Fotografiju planina i grada koji se u daljini nazire šalje svojim prijateljima.
- Bok, Smogovci – pomalo ih zadirkuje. Iako je vožnja novom žičarom vizualno atraktivna i nešto što je svakako želio isprobati, autom mu je ipak praktičnije. U kabine žičare će se vratiti s unucima jer će njih to oduševiti, a na obronke Medvednice zbog ljubavi prema gljivama.
- Ova staza napravljena zbog žičare je super mjesto za pronaći vrganje. Oni uživaju u buci i baš ih se dosta može naći baš ovdje. Iznenadi se čovjek – prođeš cijelu šumu i malo, ništa, a onda ih baš ispod žičare nađeš hrpu – otkriva nam naš suputnik koji nam vrijeme putovanja krati savjetima kako pronaći gljive i gdje rastu najbolji primjerci.
Stižemo na gornju postaju, a nekoliko minuta vremenskog razmaka između dolaska dviju gondola bilo je dovoljno da ne susretnemo ni putnike iz posljednje gondole prije naše. Naši sugovornici s početka priče već su odavno disali svježi planinski zrak ili uživali u piću, a poneki odlučili iskoristiti vrijeme prije nego se snijeg na Sljemenu otopi. Žičara bi mogla dati vjetar u leđa sadržajima na Sljemenu, ali bi cijena karata to ipak mogla spriječiti.
- Žičaru smo čekali, čekali pa dočekali, ali bi za nas penzionere trebalo uskladiti da nam i tu vrijedi pokaz. Kada bi to bilo tako, vrlo bih rado žičaru koristila i u tjednu i nedjeljom – kaže nam umirovljenica Ana. I Jerko s početka priče smatra da je cijena preskupa.
- Za sad je to još umjereno za penzionere i studente, ali za one koji nisu iz Zagreba je to preskupo. Stvarno nije u redu da smo podijeljeni mi oni. Cijena bi za sve trebala biti umjerena da bi se to održalo – smatra Jerko.