Kažem ti ja, nema do krampa, lopate i čekića. Time ćeš sve riješiti", smije se dok govori jedan od pripadnika Interventnog tima Civilne zaštite nakon dvadesetominutnog razbijanja leda na nečemu što se ovdje zove cesta. Zapravo je zaleđeni put po kojem bi se trebala probiti 32-tonska civilna dizalica.
Samo uz njezinu pomoć pripadnici Inženjerije Hrvatske vojske mogu dopremiti stambene kontejnere stanovnicima sela Veliki Gradac, naselja između Gline i Topuskog. Gradac je velik, ali samo površinom s kućama raštrkanima po brdima i u šumama. Prema popisu stanovništva, ima 64 kuće i 123 stanovnika. Za broj kuća smo sigurni, ali stanovnika više sigurno nema toliko.
Malo brdašce
"Tu smo tri dana i pokušavamo stanovnicima dovesti kontejnere, ali to je često nemoguća misija. Vidjeli ste i sami", objašnjava mi satnik Tomislav Baša, pripadnik Inženjerijske pukovnije HV-a iz Karlovca.
I stvarno smo vidjeli. Kamion s dizalicom je nekoliko puta krenuo uz malo brdašce, pa je šlajfao, pa se vraćao. A onda je pala odluka i četvorica vojnika raspoređenih na ovoj lokaciji počela su čekićima i krampovima razbijati led. Na vrh brda čekao ih je Jovo Popović u čijem će dvorištu kontejner biti smješten.
Živi od socijalne pomoći i muči ga što mu je jedina krmača dobila upalu pluća. Kaže da smo prvi novinari koji smo došli na ovu lokaciju. Potres mu je razdrmao kuću, ali spava u njoj jer nema gdje drugdje. Od dva kontejnera, donacija iz Ludbrega, jedan dobiva Jovo, a drugi je do daljnjega neraspoređen. Sretnik koji ga je trebao dobiti naljutio se što je čekao punih pet dana i kad su ga vojnici jučer obavijestili da će mu ga dopremiti, on ga je ljutito odbio.
"Razumijem ljude da im je teško, da su nervozni, ali vidite kakve su ovo ceste i putevi. Teško se probiti i autom, a kamoli kamionom", kaže satnik.
Vojnici imaju adrese stanovnika kojima dovoze kontejnere, ali teško im se tu snaći pa im pomažu lokalni volonteri koji ih vode od kuće do kuće.
"Bez njih bismo se tu potpuno izgubili. Prvo odemo u izvidnicu da vidimo mogu li se kamioni probiti do kuće. Veliki problem su vodovi struje koji stoje dosta nisko, grane drveća i katastrofalni putevi. Neki dan smo se probijali pet kilometar kroz šumu da bismlo došli do dvije kuće", kaže.
Ništa nije teško
Ljudi su presretni kad im dođu s kontejnerom. "Zahvaljuju, plaču." Pitam kako im je u ovoj zabiti. "Ma ništa nam nije teško. Ovo je najmanja stvar koju možemo napraviti za ove ljude. I da spavam tri, četiri sata, ja bih opet bio ovdje da im pomognem."
Kontejner je postavljen. Kamion odlazi po drugi u Petrinju, a mi sa satnikom kod Evice Vejnović koja ga treba dobiti. Ona s unukom Milanom i zetom živi u potresom rastresenoj kući koju statičari još nisu obišli. Nestrpljivo iščekuje kćer koja je dan ranije rodila u bolnici.
"Ma treba nam kontejner da barem ona s bebom bude pri zemlji", puna zahvalnosti priča gospođa Vejnović dok satnik u dvorištu sa zetom pregledava gdje će ga postaviti.
Unuk, sedmogodišnjak, jako se boji potresa i ne želi ostati sam u kući, a ona mora pomusti svojih 11 krava. Kaže da im svi pomažu. "Kad su čuli da čekamo bebu, donose nam pelene i dječju hranu. Hvala im na svemu."
U ovom trenutku na potresom pogođenim područjima angažirano je na raznim poslovima 330 vojnika. Dobar dio njih je iz sastava Inženjerije koji daju sve od sebe da pomognu lokalnom stanovništvu. U Petrinji tako njih 17 sa strojevima uređuju plato za izgradnju kontejnerskog naselja.
"Najteže je bilo na dan onog velikog potresa. Raščišćavanje ruševina. Spašavanje ljudi. I onda čuješ da je curica poginula. Strašno", priznaje razvodnik Dejan Spudić.
Rade od 7 sati do 17 sati, sedam dana u komadu, a onda im dođe zamjena.
"Probijali smo ceste, čistili ruševine. Sve što je bilo potrebno", pojašnjava natporučnik Dražen Čarapar. Angažmanom vojnika iznimno je zadovoljan i ministar obrane Mario Banožić, koji kaže da su svojim angažmanom pokazali zašto hrvatski narod ima najviše povjerenja u Hrvatsku vojsku.