POBJEDNICI 2020.

‘Vatra guta brod, vjetar divlja, čisti horor! Ukrcao sam 17 ljudi na gumenjak, noge su mi klecale‘

Skromni pomorac ističe kako su pravi heroji članovi njegove posade koji su mogućili sretan završetak morske kalvarije
Ante Perić i uništena Lady MM
 Luka Gerlanc/Cropix, Talijanska Obalna Straža

Kad sam došao doma, dva mjeseca nisam uopće spavao. Nisam mogao, san mi nije dolazio. Ne znam kako bih to nazvao, ali to je sigurno neki posttraumatski stres. Jednu noć sam se probudio, gušilo me, srce je nabijalo i završio sam na hitnoj. Tek sada, nakon skoro četiri mjeseca, polagano dolazim sebi. Straha od mora nemam, evo, nekidan sam bio sam na ribama, nekoliko dana. Ali mene kopa brod. Jesam li ga mogao spasiti...

Ante Perić je pomorac. Od svojih 39 godina života na moru je proveo skoro dvadeset. Počeo je kao mornar na koćama i ribaricama zadarskog arhipelaga i dogurao je do kapetana na velikim motornim jahtama u Italiji. Ali ono što mu se dogodilo krajem kolovoza ove godine pamtit će do kraja života. Ne samo on kao zapovjednik motorne jahte Lady MM, nego i osam članova posade i osam putnika koji su danas živi zahvaljujući njegovoj prisebnosti i profesionalnosti. Tog utorka Ante je zauvijek promijenio svoj i njihove živote, a 25. kolovoza postao je njihov drugi rođendan...

- Bilo je pred jutro, malo prije pet, smjena gvardije. Moj drugi oficir stroja Šime Jureško i ja čekali smo kapa, zapovjednika stroja Zdenka Petrića i prvog oficira Damira Fafandjela da preuzmu smjenu. Već smo devet sati bili u plovidbi, krenuli smo iz Caprija za Sardiniju. Išli smo ravno u Genovsku ciklonu. Ako nas uhvati, rekao sam, slomit će nas. Valovi četiri i pol metar, vjetar 45 čvorova. Strašno! Predložio sam vlasniku broda, poslovnom čovjeku iz Kazahstana, da sidrimo kod Iskije dok ciklona prođe, ali on to nije htio prihvatiti. Jedino je pristao na promjenu kursa 30 stupnjeva južno, prema La Caleti na Sardiniji, južno od uvale Pevero, odakle smo krenuli s Caprija... – počinje Ante nevjerojatnu priču.

Lady MM je motorna jahta, plovi pod zastavom Kajmanskog otočja i duga je 50 metara. Sagrađena je prije 17 godina i u solidnom je stanju. Na njoj je devet članova posade i osam putnika. Obitelj vlasnika: on sa suprugom, njegovi roditelji, troje djece i dadilja. Novi kurs su zauzeli oko tri iza ponoći, a onda je nešto prije pet došlo problema.

image
Luka Gerlanc/Cropix

- More je počelo nabijati brod. Snažan vjetar, visoki valovi, prova je tonula u more gore-dolje. Meni to nije smetalo, ali sam vidio da su putnici preplašeni pa sam rekao osoblju da ih pripreme. Mislio sam, ok, proći će, kao bezbroj puta do sada - nastavlja Ante.

Nešto prije pet, kad je trebalo doći do smjene posade, oglasio se alarm. U strojarnici je došlo do puknuća visokotlačne cijevi za dovod goriva. Nafta, zbog visokog pritiska, nije izlazila u mlazovima, nego se raspršivala u paru. U naftnu maglicu, aerosol, koji je natopio podove, strop, izolaciju i oplate strojarnice.

- U jednom momentu taj se naftom natopljeni zrak i prostor zapalio, najvjerojatnije nekim iskrenjem. Strojarnica je bila u plamenu.

Dohvatili su aparate za gašenje, ali nisu uspjeli puno napraviti. Vatra je i dalje bjesnila. Ante je odlučio potpuno izolirati strojarnicu, zatvoriti sve dovode zraka, i vatru ugasiti pomoću CO2 sustava. Međutim, ni ni to nije pomoglo. Brod je upao u “black out”: ostao je bez pogona, struje, u dimu, sa strojarnicom u plamenu...

- Sve se odigravalo u nekoliko minuta. Jedno za drugim. Kad sam vidio što se događa, okupio sam posadu na krmi. Vjetar je i dalje divljao, more nas je okretalo s boka na bok, čisti horor! Bio sam kao špricer. Bez panike, u 30 sekundi, podijelio sam zaduženja posadi. Ti idi na pomoćni čamac, ti uzmi medicinsku opremu, ti idi po putnike...

Ante je do tada uputio tri poziva u pomoć, takozvani distress, talijanskoj obalnoj straži. Takav poziv se upućuje u trenucima kada su ugroženi ljudski životi i tko god da ga primi, kreće u pomoć, bez traženja dodatnih objašnjenja. Ali na poziv Lady MM nitko nije reagirao...

- Bili smo udaljeni 60 milija od obale. Brod bez pogona i struje, u dimu, strojarnica gori, na moru oluja. Na sreću, za sobom smo vukli pomoćni gumeni gliser. Da ga nismo imali, ne znam kako bismo se izvukli. Naredio sama ukrcavanje. Stjuardesa, medicinska oprema, gosti, prvi oficir i mornar, a mi ostali ćemo ostati. Ja sam morao biti na mostu i održavati komunikaciju. No dima je bilo sve više. Ako vatra zahvati tankove u kojima je još oko 42 tone nafte, sve će otići kvragu. Eksplozija će nas sve izbrisati. To mi je stalno bilo u glavi... - strese se Ante, kao da se sada to događa.

Kad su svi članovi posade i putnici prešli u gumenjak, zadnji im se pridružio Ante. Prije toga je sa sobom uzeo torbu s dokumentima, kanistar benzina i pakiranje vode za piće. Odmaknuli su se od broda u plamenu, a Šime je preko radiostanice pozivao u pomoć. Ali nje i dalje nigdje nije bilo na vidiku. U strahu od moguće eksplozije, Ante donosi odluku da se odmaknu od broda i krenu prema kopnu. Preko velikih valova i divljeg vjetra, po mraku, 120 kilometara od prve obale...

image
Luka Gerlanc/Cropix

- Nas 17 u gumenjaku od osam metara. Otvoren, bez kabine, s troje prestravljene djece. Preuzeo sam komandu i onoliko koliko me orijentacija služila, zaputio sam se prema Sardiniji. Već je počelo svitati. Imali smo 120 litara goriva i možda još 20 u kanistru koji sam uzeo. Gumenjak na sat troši 35-40 litara, a mi smo imali goriva za možda dva i pol, tri sata vožnje. Vozili smo međutim skoro pet sati. Ni sam ne znam kako, jer smo se cijelo vrijemo morali boriti s valovima - priča Ante.

- Noge su mi klecale od iscrpljenosti. Brojčanik na rezervoaru je pokazivao nulu. Ulili smo i posljednje kapi iz kanistra. Mislili smo da nećemo uspjeti. Odjednom, na desetak milja od obale Sardinije, kad je već odavno bilo svanulo, javila su nam se talijanska obalna straža. Onda su prošli helikopteri, brodovi za spašavanje... Bili smo mokri, iscrpljeni, prestrašeni i umorni. Prvo što su nam napravili kad smo se iskrcali, bio je test na koronu...

Prije toga 25. kolovoza Ante devet mjeseci nije bio doma.

- Nitko na kraju nije imao niti jednu ogrebotinu. Posada je napravila sve što sam im rekao, bez ijedne greške. To je čudo - kaže.

- Ostao sam skoncentriran. I oni i ja, moja posada. Oni su do kraja života moja familija. Ono što su oni napravili je nadljudski. Oni su za mene junaci. Ponosan sam na svoju posadu i budem li imao priliku, volio bih da se opet okupimo na istom brodu jer to su krasni, pošteni i odani ljudi, pravi heroji - priča Ante i nabraja ih: prvi oficir palube Damir Fafandjel iz Zadra, zapovjednik stroja Zdenko Petrić iz Zadra, drugi oficir stroja Šime Jureško iz Zadra, mornar Jerome Maag iz Švicarske, kuhar Andrej Grgić iz Rijeke, glavna stjuardesa Jassi Kajan iz Finske, druga stjuardesa Lisa Kayser iz Južnoafričke Republike i treća stjuardesa Sintija Klnina iz Latvije.

- Nakon tri dana konstantnog ispitivanja u Italiji, noge su mi se odsjekle. Tek tada sam shvatio što se moglo dogoditi. I dan danas jede me taj brod. Na njemu sam proveo devet mjeseci, počeo sam kao prvi oficir, a zadnja četiri mjeseca bio sam zapovjednik. Prvi put kapetan i izgubio sam brod. Prijatelji mi na to kažu: zamisli da je netko izgubio glavu? Što bi onda bilo?

Kad su došli na obalu, organizirao je vlasnicima broda kombi i oni su otišli. Nastavili su ljetovanje na Sardiniji. - Nas su ostavili gole i bose, u kratkim hlačama. Nikad se više nisu javili. Kasnije sam čuo da su ponosni na nas i da nam zahvaljuju – govori Ante uz kiseli smiješak. (Priredio Ivica Nevešćanin)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. lipanj 2022 17:17