Stara godina, malo iza podneva. Opet smo na cesti za Žažinu, mjesto gdje je potres u utorak srušio lokalnu crkvu Sv. Nikole i Vida i uzeo život tamošnjeg crkvenog orguljara Stanka Zeca. Nakon tri dana na terenu ceste prolazimo žmirećki. Autoput Zagreb Sisak, izlaz na Lekenik, kroz Dužice i skretanje u Kupsku ulicu pokraj trgovine Lonia. Pet kilometara niže je Petrinja, a deset prema istoku Sisak. U Žažinu dolazimo s jednim zadatkom i vrlo malo informacija.
Naći čovjeka koji je iz razorene žažinske crkve, u koju je uletio kako smo čuli, bosonog, spasio slikara i tamošnjeg kolekcionara Božidara Škofača, prikliještenog ispod crkvenih jaslica. Škofača, inače 70-godišnjeg umirovljenog profesora geografije i biologije, slikara i poznatog etnologa, našli smo u Letovaniću gdje ima svoj etno biznis. Drži nekoliko starinskih drvenih kuća za najam i veliku zbirku etno predmeta, narodnih nošnji... Inače je visok i jak, vrlo galantan tip, a sad mora ležati jer ga sve još uvijek boli. I ruke i noge, ne može sam naložiti ni peć, priča nam.
- Vozili su me na hitnu odmah poslije, ali su me pustili isti dan, ništa mi nije bilo slomljeno, samo sam zaradio veliku posjekotinu na cjevanici - govori. Naime, Škofač se u taj kobni utorak u podne u crkvi našao kako bi izvukao svoje vrijedne kolekcionarske predmete iz crkve. Svakog Božića on u crkvu doveze nešto iz svoje zbirke, kao ukrase - staru zipku, nešto nošnji, figurica, slika i ostalih etno predmeta kako bi ukrasio unutrašnjost. Ovdašnji ljudi, veli, vole takvo rustikalno blagdansko uređenje. Nije htio riskirati, nakon tri potresa u ponedjeljak, da nešto od tih starina nastrada. Supruga ga je, priznaje, upozorila da tamo ne ide.
- Taman sam došao do jaslica gdje je i velika pisanica koju sam oslikao, kao i moje slike raspeća i uskrsnuća. Došao sam pokupiti tu zipku koja je bila dio jaslica i neke figurice. Kad je to grunulo... Kakva je to sila bila. Ne može se prepričati. Gledam u veliki luster u središtu i on pada na pod sa svodom, letvama, crjepovima, ciglama. Zvonik s druge strane... Ja automatski pod stol na kojem su bile jaslice barem da zaštitim glavu, to mi je bio prvi impuls - prepričava najdramatičnije trenutke u točno 12 sati i 19 minuta. Pod stol je uspio podvući tek glavu i dio ramena. Leđa i noge su mu ipak virile. - Sve se to srušilo na mene, letve, crijep, grede. Ne znam ni jesam li što osjeća ili nisam. Kad se prašina slegla vidim da je i jedna hrastova klupa preko mene, glava mi je još uvijek bila pod stolom, ali noge su mi bile zarobljene pod hrpom cigle i jedna ruka prikliještena - prepričava dodajući da mu još uvijek nije jasno kako se ta velika hrastova klupa u kojoj vjernici inače sjede na misi, a koje se nalaze na drugom kraju crkve, našla taman preko njegova trupa da ga zaštiti. Dvadeset minuta je ostao tako nepomičan.
- Već sam se pomirio. Rekao sam, Bože, radi od mene što hoćeš. A onda sam čuo da dovikuju moje ime i ja se odazovem. Zovu i orguljaša, ali od njega ni glasa - priča. Tad je osjetio i kako ga teret polako popušta.
- Nisam ništa vidio jer su mi naočale bile pune prašine, ali osjetio sam i čuo da netko razbacuje tu klupu koja je na meni, kamenje razgrće i oslobađa me. Ne znam jesam li pao u nesvijest tad ili nešto, ali tek sam vani vidio svoga spasitelja - priča. Bio je to Škanjac. Lokalni osobenjak, ratni branitelj koji živi povučeno u kući u šumi. Oko njega nema puno susjeda, a njemu i ne fale. Gotovo nitko u mjestu ne zna njegovo pravo ime.
- Od svih ljudi, on je pokazao najveću hrabrost. U kućnim papučama je dotrčao i krenuo kopati - priča. Htjeli smo tu priču čuti direktno od Škanjca, čovjeka kojeg će lokalci opisati kao malo opičenog, ali za razliku od Škofača, koji u Letovaniću vodi biznis i poznat je u kraju pa je do njega lako doći, Škanjac očekivano nema telefon, mobitel, nema ga ni u jednom imeniku, živi na osami i drži se za sebe. Njegova bi kuća, kako smo čuli od mještana, trebala biti u samoj blizini nastradale crkve, tristotinjak metara zračne linije. Krećemo stoga od Sv. Nikole i Vida, gdje se i tri dana nakon potresa još uvijek skuplja velik broj reportera i kamera te silazimo cestom prema lokalnom groblju. Skupilo se tamo već nešto mještana jer uskoro počinje pogreb za pokojnog orguljara Stanka Zeca, kako nam kažu, pa pokušavamo od njih doznati gdje naći Škanjca.
Škanjac? Evo vam njegove kuće dolje, ona roza, jedina što je tamo uz cestu, ne možete pogriješiti - upućuje nas mještanka kao da je Škanjčeva adresa dobro poznata stvar. Na pitanje možemo li ući u njegovo dvorište, da ga ne naljutimo, ona odgovara da pokušamo. Ma dobar vam je on... Ali je ovako malo na svoju ruku - govori uvijeno. Na dvadeset koraka od groblja stali smo ispred stare drvene ograde odakle strm i blatan uspon vodi u Škanjčevo dvorište i prema njegovoj obiteljskoj kući i poluraspadnutoj staroj štali. Tu živi, kako nam je kuma ispričala, sa suprugom i nešto blaga. Iz dvorišta dopire razdražen lavež pasa (najmanje tri) i zveckanje lanaca. Oklijevamo. U tom času s vrha blatnog brijega spušta se onizak i nabit čovjek u crnom. U kožnjaku, kose ošišane na nulu i s debelom zlatnom gusarskom naušnicom na lijevom uhu. Mjerka nas. Oprostite, tražimo gospodina Škanjca... - upitamo učtivo nadajući se da mu je to prezime. Njegovo je ime zapravo Zlatko Štefanac.
- Ja sam. Što hoćete? - odgovara nepovjerljivo gledajući iskosa. Čuli smo da ste vi izvukli gospodine Škofača iz ruševine crkve. Ako biste nam ispričali malo o tome... - govorimo. Predstavimo se i pružimo ruku. On se predstavi Zlatko Štefanac, ali veli da ga nitko pod tim imenom ne zna pa da ga zovemo Škanjac. Na desnoj ruci mu nedostaje mali prst. Odmah se predstavlja i kao zamjenik zapovjednika druge gardijske brigade Gromova. Ajde sa mnom. Idem na sprovod - kaže kratko i krene. Na putu do groblja nije govorio mnogo. Hodali smo uz cestu iza njega, a on je rekao tek da se tu nema što puno za reći. Ali ispostavit će se da ima, itekako. Na groblju, ispred male kapelice okupilo se dvadesetak mještana oko lijesa Stanka Zeca. Njegova supruga i dvojica sinova naprijed. Klapa je već počela s prvom pjesmom. Škanjac nas povuče sa strane. Vidiš ovu ženu tamo, s ovratnikom? - govori tiho u povjerenju.
- To je Slavica Delić, ona je isto bila u crkvi, čistila je. Ali je uspjela pobjeći prije nego je svod propao. Još uvijek se trese kao prut. Ceremonija je trajala oko 45 minuta, što smo uglavnom proveli stojeći u tišini uz Škanjca. Misu je, s obzirom na prilike, vodio sisački biskup Vlado Košić, a lokalni je župnik velečasni Ilija Piličić završio propovijed posvetom Zecu govoreći da on nije bio “u krivo vrijeme na krivom mjestu”, već “na svom mjestu u svom vremenu”. Supruga Stanka Zeca tad je počela glasnije jecati. Kad je Škanjac obitelji izrazio sućut i položio grumen zemlje za svoga sumještanina i, kako nam je poslije ispričao, dobrog prijatelja, pozvao nas je u svoj skromni dom. Ako hoćeš dođi, ako nećeš ne moraš - kaže kratko. Poziv smo prihvatili.
Uvodeći nas kroz platni prilaz, pokraj razdraženih pasa (“neće vam on ništa”) kroz vrata ciglene kuće bez fasade govori da kod njega ništa nije osobito stradalo. Jedino je otpao dimnjak. U drvenoj blagovaonici kaže da sjednemo za stol. Vadi bokal vina. Njegova supruga odmah nudi kavu. Nisam nikad u životu pristao na intervju, ali hajde - počinje sjedajući za stol.
- Gledao si me u oči ravno, stisnuo ruku. To cijenim. Nekak’ si me pridobio, ne znam kako. Najgori su oni koji pričaju s tobom, a gledaju u cipele. Primjećuje da imam izražene kosti na šakama. Podsjeća ga to na neki bivši život kad je često razmirice rješavao šakama. Ja jesam sirovina, ali uvijek zajebant. Misliš da bi drugačije preživio pet tura u ratu? Ali uvijek sam bio dobar. Kako ti sa mnom, tako ja s tobom. Pomoći ću svakome. I pošten sam. Ponekad. Zato pazi što ćeš pisati - govori zafrkantski. Tražimo da nam prepriča kako je izgledao potres i spašavanje Božidara Škofača. Veli da je, kad je potres počeo, on spavao.
- Evo, ja u boravku, tu na kauču spavam. Žena me dolazi probuditi, viče “ti ne vidiš da je potres, izlazi van”. Ja se digao i na izlazna vrata. A nju baca na sve strane, ne možeš hodati, gubiš ravnotežu. Nekako smo se izvukli van nas dvoje, na dvorište. E, a znaš kako sam dva sata zakasnio na našu svadbu prije trideset godina. Ubiti me htjela - govori kroz smijeh skačući na drugu temu. Uglavnom, kako kaže, dimnjak je pao iza u dvorište to je odmah vidio. Nakon nekoliko minuta, kad su se uvjerili da je sve ostalo u redu, pogledao je gore prema brdu, prema crkvi. To je bio oblak dima, magla koja se spuštala od crkve. To ne mogu usporediti ni s jednom eksplozijom iz rata. Ma kakva tenkovska mina, ovo je bio gusti oblak prašine koji je prekrio cijelo brdo - priča. U tom je trenutku bio samo u trenirci, gore vesta, a dolje kućne papuče. Rekao je ženi “vidi, crkva nam se srušila” iako još nije znao prave razmjere štete. Nije dvojio.
Došao je ispred crkve sa susjedom, veli, a tamo je već bilo parkirano nekoliko vatrogasnih kola ispred. Budući da su Slavica Delić i njezina kolegica, koje su crkvu čistile od žbuke koja je popadala zbog tri uzastopna manja potresa u ponedjeljak, srećom izjurile van, znalo se da je unutra ostao još Božidar Škofač i Stanko Zec. Gotovo dvadeset metara visoki toranj crkve, sa zvonikom, propao je urušavajući se kroz svod u unutrašnjost crkve. Došao sam i rekao “idemo ga ‘zvadit”. Bilo je tamo vatrogasaca, mladi dečki sve tak k’o ti. Nije im baš svejedno, ja to razumijem. Prošao sam to sve u Oluji - prisjeća se. Ući u crkvu koja je napola srušena i gotovo posve ispunjena gredama, daskama, ciglom i prašinom, a s podrhtavanjima koja još uvijek traju, bilo je strogo zabranjeno. Na prednji ulaz crkve nije se moglo ući, veli. Ja sam tu odrastao. Kao klipan sam se verao po toj crkvi, poznajem ju kao svoj džep - priča. Primijetio je s druge strane vrata od sakristije. Velika vrata od punog drveta koja su napukla. A ništa, kaubojski sistem. Ja nogom u vrata i uspijem ih izbiti - govori kako je izgledao ulazak u crkvu.
Prekinemo ga pa pitamo zašto je išao sam unutra i zašto nije radije to prepustio profesionalcima, na što se malo i naljutio. Kakva su ti to glupa pitanja!? A što bi ti napravio da ti je prijatelj unutra? To nije nešto o čemu razmišljaš, jednostavno to napraviš - govori uzrujano dodajući da je sve to u ratu prošao i nekoliko puta. Ako ne reagiraš odmah, pogineš. Neki njegovi suborci i dobri prijatelji tako su i ginuli. Poslije priznaje doduše da su mu se tek nakon svega “jaja počela znojiti” i tad se sjetio da i sam ima obitelj o kojoj treba misliti. Unutar crkve je veli zatekao potpunu destrukciju. Hrpe cigli, letvi, crijepa. Materijala do koljena. Dozivao je Škofača koji je tiho zapomagao iza oltara. Dozivao je i Zeca, ali od njega nije bilo odgovora. Budući da je na podu crkve bio sloj prašine od barem centimetar, u kućnim šlapama nije mogao hodati. Sklizalo mu se. Morao se izuti bos. Čuo sam ga kako stenje iza oltara. Bio je skroz uza zid. Glava i dio ramena su bila ispod tog stola gdje su stajale jaslice. Kip Majke Božje je bio slomljen iznad njega. Preko trbuha je, srećom, imao veliku hrastovu klupu koja ga je prikliještila, ali ga i spasila od udaraca. Ali noge... One su bile do koljena, možda bedara zatrpane daskama i ciglama. Nije mogao nigdje - prepričava.
Škofač je u ovom trenutku bio zatrpan najmanje dvadeset minuta. Kako nam je ispričao, osjetio je samo kako se teret s njega olakšava. Bosonogi Škanjac ga je krenuo otkapati razbacujući cigle s njegovih nogu i dižući tešku klupu s njegova trbuha. Škofač je sigurno preko sto kila, procjenjuje Škanjac. Kad ga je oslobodio, veli nije ga sam mogao nositi van. Zvao je pomoć. Tad su se i ostali mladići ohrabrili pa su uskočili unutra i pomogli ga iznijeti van. Ne znam jel’ bio u nesvijesti, ali Škofač je bio potpuno dezorijentiran. Uzeo sam mu prašnjave naočale i obrisao o vestu. Kad je progledao veli “Škanjec, to si ti? Kaj tu delaš?” - prisjeća se cereći se. Na Škofaču nije vidio nikakve teže ozljede. Tek crveni trag na nogavicama gdje su ga cigle natukle i izgrebale. Osim toga, ništa nije bilo polomljeno. S Hitne su ga otpustili isti dan. To da sam ja spašen, to ja ne mogu objasniti nego božjom intervencijom. To da se pojavio Škanjac, iz šume, u papučama. Ne, ja sam ponovno rođen - ispričao nam je još prije slikar Škofač obećavši da će Škanjcu darovati jednu od vrijednih slika iz svoje zbirke. Da mu se oduži, iako kako?
Uglavnom, sa Škofačem ispred crkve u bolničkim kolima i bez težih ozljeda, Škanjac se dao u potragu i za Zecom. Dozivali su ga, ali nakon toga samo mukla tišina. Kako je Škanjac već bio unutra i uspio je dobro odmjeriti razmjere štete, već onda je znao da su njegove šanse bile vrlo male. Nisam to nikome govori. Što da kažem njegovoj ženi? Ali on je bio na toj galeriji, gdje su orgulje, a baš tim dijelom je propao zvonik i sve porušio - govori. Od te galerije nije ostalo ništa, zvonik ju je izbrisao. Stanko Zec je, veli, bio uvijek nasmijan, dobričina. Lijepo je pjevao, a orgulje je tu svirao zadnjih dvadeset godina. Ma uglavnom, sve vam je to, cijela ta akcija, trajalo sve skupa puno kraće nego što sada traje moja priča. Na kraju sam ostao tamo do pola devet navečer, ali Zeca je bilo nemoguće otkopati. Otišao sam onda doma. Već su se novinari počeli skupljati i to mi je počelo strašno ići na živce - priča.
Pita jesmo li i mi bili tamo. Kažemo da jesmo. Onda ste valjda i čuli kad sam se zaderao “jebeš novinare!” Nisam to mislio, ali puno buke ste napravili, a to onda izluđuje pse tragače. Ne mogu se fokusirati - ispričava se sad. Pita nas hoćemo li nešto pojesti, ima kobasica domaćih. Zahvaljujemo. Ne prihvaća ne. Odlazi u kuhinju pa zamotava tri kobasice u škartoc i inzistira da nosimo kući. Veli da nam je ispričao sve što je mogao. Međutim, za kraj, velimo, zanima nas još jedna stvar. Odakle nadimak Škanjac, ptica grabljivica? Smije se i pita zanima li nas to stvarno.
Priča ide ukratko ovako: Kada je Škanjac tek počeo raditi poslije srednje škole kao strojobravar u jednoj lokalnoj tvrtki okladio se s poslovođom da će mu preparirati škanjca kojeg je ovaj upucao. Prgav kakav je onda bio, a i sad ostao, rekao je poslovođi da je oklada 300 dinara i piće za sve njegove kolege ako mu u dva dana donese prepariranog škanjca. Nije rekao da se onda hobistički time bavio, a i kriomice nabavljao kemikalije. Poslovođa je mislio da Škanjac umišljeni balavac koji izmišljam. Na kraju je Škanjac zaista donio škanjca, ptičurinu, na posao i objesio ga iznad sata u pogonu da svi mogu vidjeti kako je nadmudrio poslovođu. Ovaj to nije baš dobro primio, ali ne mogu reći, bio je pošten, dao mi je 300 dinara, ali je duplo više potrošio na piće svim radnicima - prisjeća se Škanjac govoreći da je oduvijek bio tako malo lud. Nikad se zato nije izvlačio na rat i PTSP.
i Jure Mišković/Cropix