StoryEditor
U KRUPNOM KADRU

Zašto se žene u Hrvatskoj tretiraju kao seksualni objekti i je li moguće to promijeniti?

Okolina najčešće primjećuje što se događa, ali u pravilu nitko ne reagira, već se tolerira nasilnika
Ilustracija
 Andriy Popov/Panthermedia/Profimedia

Osim što nisu ravnopravne po primanjima za svoj rad, što teže napreduju, teže dobivaju stalno zaposlenje, preuzimaju na sebe kućanske obaveze i brigu za djecu, žene u Hrvatskoj su i česte žrtve seksualnog nasilja. Ono se ne događa samo unutar doma, nego i na radom mjestu, kod liječnika, na ulici. Okolina najčešće primjećuje što se događa, ali u pravilu nitko ne reagira, već se tolerira nasilnika. Žrtve su stoga izložene sustavnom i dugotrajnom seksualnom nasilju i svode se na seksualni objekt. 

Aktualan je slučaj psihijatra u Varaždinu koji je, prema svjedočenju nekih njegovih pacjentica i kolega, manipulirao mladim djevojkama i stupao s njima u seksualne odnose. Nedavno se pokazalo da je u Hrvatskoj udruzi poslodavaca godinama bilo seksualnog zlostavljanja za koje su svi znali i pravili se da je sve u redu. Svjež je još i slučaj i Autokluba Siget gdje je Damir Škaro koristio poziciju moći i političkog utjecaja za seksualno zlostavljanje žena. 

Odvjetnica, psihijatar i državna tajnica u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike objašnjavaju zašto se žene u Hrvatskoj tretiraju kao seksualni objekti, zašto ne prijavljuju seksualno nasilje i je li moguće, i kako, to promijeniti.

  

„Toga je uvijek kroz povijest bilo. Vodili su se ratovi, a otimanje žena je bilo vrlo popularno. To nije prestalo do današnjeg dana, premda smo se izborili za drugačije odnose. U kulturi je ostalo da su žene seksualni objekti. Znak moći je imati dobar auto, konja, zlato, novac, moć, pa i oteti ženu“, kaže psihijatar Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče. 

Odvjetnica Višnja Drenški Lasan ističe da slučajevi o kojima se govori u medijima nisu prava slika. „Statistike pokazuju da nemamo tako veliki porast seksualnog nasilja. Tako je 2018. godine bilo prijavljeno 51 silovanje, a 2019. njih 52. Problem je tamna brojka kod toga kriminaliteta“, kaže odvjetnica. 

Državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marija Pletikosa ukazuje na to da je seksualno nasilje jedno od najraširenijih područja u kojima se krše ljudska prava.  

Na pitanje zašto žrtve teško i rijetko prijavljuju nasilje psihijatar kaže da se na formalnoj razini osuđuje seksualno nasilje, da postoji puno udruga koje se time bave, a i država orijentirana prema borbi protiv nasilja. „No, sve je to deklarativno, a čim se okrene isplivaju dubinska pitanja – je li sama kriva, dobila je to što je i tražila, što je čekala da prijavi. Mi bismo htjeli da je društvo zrelije, ali nije“, zaključuje Bagarić. 

Odvjetnica Drenški Lasan vrlo je precizno pobrojala razloge. „Strah od odmazde, odnosno da bi mogla pretrpjeti dodatno zlo ako prijavi nasilnika. Posebno je to prisutno kod žena koje imaju djecu jer se boje da počinitelj mogao nasrnuti i na djecu. Potom je niski prag samopoštovanja i osjećaj krivnje kod žrtve. Žene preispituju jesu li same pridonijele tome da budu seksualno zlostavljane. Tu je i strah od ekonomske neovisnosti, jer ako se radi o partnerskom odnosu strah je kako će obitelj preživjeti. Strah od stigmatizacije u sredini u kojoj žrtva živi, a što je sredina manja, strah je veći. Potom je tu strah od neučinkovitog pravosuđa. Od duljine postupka, te sekundarne viktimizacije tijekom postupka“, navela je odvjetnica. 

Državna tajnica Pletikosa ukazuje na prošlogodišnju statistiku koja je pokazala da je preko 10.000 prijava za nasilje. „Najviše je prijavila policija, potom žrtve, a tek potom sustav obrazovanja i odgoja i liječnici. Žrtve prijave tek onda kada doista ne mogu dalje“, kaže Pletikosa.  

Mediji imaju veliku ulogu u otkrivanju seksualnog nasilja i njegovom kažnjavanju, no u slučaju psihijatra iz Varaždina koji je navodno seksualni predator, sud je televiziji zabranio emitiranje priloga. Odvjetnicu Drenški Lasan to ne čudi jer je sud morao provesti test vaganja i procijeniti između interesa javnosti i zaštite privatnosti i obiteljskog života.  

Državna tajnica Pletikosa naglašava potrebu integriranog pristupa žrtvi i počinitelju kao jedinom načinu da se dođe do rezultata. Kaže da to ne znači da nije na strani žrtve.  

Psihijatar pak nije sklon zabranama.  

Što učiniti da se suzbije seksualno nasilje? „Ono se sigurno neće otkloniti, ali se može od vrtića i osnovne škole mijenjati pristup i učiti kako se ponašati i kako ostvarivati ljudske potrebe, pa i seksualne, te kako se nekog može povrijediti. To je dugi proces, ali jedino to može dati rezultate“, kaže Bagarić. 

Drenški Lasan se slaže i ističe da jedino sustavno obrazovanje može postići da svatko u svojoj sredini može prepoznati nasilje i želi na njega reagirati.  

„Vlada ima plan za suzbijanje seksualnog nasilja. Imamo osnovana skloništa za žrtve. Financijski pomažemo rad skloništa, nevladine organizacije mogu aplicirati na sredstva iz europskih socijalnih fondova, lutrijskih sredstava... Postoje institucije koje rade sa žrtvama i počiniteljima nasilja“, zaključila je Marija Pletikosa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2020 10:46