Što god da napravio, osim da snimi set obrada partizanskih i antifašističkih pjesama, a što bi bio jedan od najzanimljivijih konceptualnih albuma na ovim prostorima, Thompson će ostati Thompson i kao takav jedan od najpopularnijih hrvatskih izvođača.
Ako je ubo s “Bojnom Čavoglave”, započetu s ustaškim pokličem, pa unatoč tome nekoliko godina proveo kao niže rangirani balkanski hibrid narodnjaka i rokera, koncem 90-ih, a naročito nakon splitske Rive, zavladao je nacionalističkom glazbenom nišom i ovladao zakonitostima glazbenog biznisa.
Iz svega toga nemoguće je izbrisati da je početkom milenija postao i projekt HDZ-a, Katoličke crkve, braniteljskih kerbera, ubrzo i desne vlasti. Neki će se sjetiti i za koga je pjevao i za koje honorare pa i toga da je navodno primao novac da ne pjeva za ove ili one. O njegovoj ideologiji također nema potrebe trošiti riječi jer ako se netko glasa, hoda i izgleda kao patka, onda je najvjerojatnije patka. To ni hrvatsko pravosuđe ne može, odnosno ne želi promijeniti iako takvo gakanje Thompsonu ne bi prošlo u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Irskoj i brojnim drugim europskim državama. Zapravo, ni ne prolazi pa u nizu država EU već godinama ne smije nastupati. Zanimljivo, neke od tih država ujedno su i one u koje proteklih godina masovno iseljavaju Hrvati i eto nas do tematike njegove nove pjesme.
Kakva nam je domovina
Prvo i osnovno, “Ne boj se” ni po čemu ne iskače iz Thompsonove svjetonazorske matrice u kojoj je samo njegovo poimanje obitelji, domovine i vjere ispravno, a svako drugačije poimanje Hrvatske odiozno. Posrijedi je jedna od onih pjesama kojima Thompson ne napada izravno ideološke, nacionalne i vjerske protivnike nego nariče nad sudbinom naroda koji posljednjih godina bježi iz ovog zemljopisnog raja koji je za mnoge postao egzistencijalni pakao. Teško da će tom narodu pomoći kad Thompson, uz melodiju koja u početku baca i na irske žalopojke, turobnim glasom zapjeva “Puste su ulice otkad te nema/A noći su tiše/Čujem, svakim se danom otići sprema/Vas sve više i više” i malo potom “Teško je naći sreću na kraju svijeta/Ona je u domu tvome”.
Nije to ništa nova još od stihova “Ostajte ovdje” rodom mostarskog i nacionalnom pripadnošću srpskog pjesnika Alekse Šantića.
Ta pjesma, na stranu razlike u pjesničkoj kvaliteti, predložak je za “Ne boj se” jer dok Aleksa davno piše “Grki su tamo zalogaji hljeba/Gdje svoga nema i gdje brata nije/Od svoje majke ko će naći bolju?!/A majka vaša zemlja vam je ova”, Thompson sad kao da mu odgovara stihovima “Pogledaj u zvijezdu sjajnu/Nek’ te vodi domu tvome/Ostani na rodnoj grudi/Ljubi je i hrabar budi/Zemlja je mati/K njoj se svatko vrati”.
Naravno, samo bi budali ili zlici bilo drago da živi u državi iz koje njezini građani zbog egzistencijalnih i inih razloga daju petama vjetra, ali u slučaju Thompsona posrijedi su tek puke parole o kletoj sudbi hrvatskoga puka koji, eto, bježi i iz vlastite države. U podjednakoj, a možda i u većoj mjeri nego što je bježao za vrijeme dok je Hrvatska bila u Jugoslaviji, Kraljevini SHS, Austro-Ugarskoj, Habsburškoj Monarhiji... Bježalo se i iz NDH, ali u šumu ili su ustaše druge i drugačije transportirali u domaće i inozemne koncentracione logore, ubijali i prekrštavali sve do Bleiburga.
Nažalost, ova i ovakva Hrvatska samo je nastavila niz onih država iz kojih su Hrvati bježali pa je logično postaviti pitanje od koga i čega sada bježe. Thompson se time ne bavi jer njega pitanje egzistencije onih koji u Hrvatskoj žive od svog rada nikada nije zanimalo pa o tome u njegovom opusu nećete naći niti jednu njegovu pjesmu.
Moguće je da to pitanje i ne želi postaviti jer bi došao do odgovora koji mu se ne bi svidio. A taj je da su za iseljavanje Hrvata iz Hrvatske ponajviše krive baš one hrvatske vlasti i politike koje je Thompson podržavao i koje su podržavale njega. Ako je Hrvatska, zahvaljujući 22 godine HDZ-a i njegovih prirepaka na vlasti te jakom utjecaju Katoličke crkve na politiku, više ustrojena prema Thompsonovom nego svjetonazoru Mileta Kekina ili Saše Antića, a definitivno jest, onda teško da su za njegovo naricanje krivi “crveni, žuti i zeleni” vragovi ili osam godina vladavine SDP-a. Kad kuka “Znam da je teško, bilo je i teže/Al’ onda bili smo skupa/Sve će nepravde jednom nestati/Ostat će u pjesmi, u priči/Znaj da te ispod ovog neba narod tvoj ljubi/Domovina treba”, daje do znanja da ne želi uvidjeti da su za “sve nepravde” u Hrvatskoj daleko više krivi njegovi poklonici, gazde i istomišljenici s tvrde desnice, koje bismo mogli nazvati i “crnim vragovima”, nego njegovi lijevi i liberalni oponenti. Dovraga, taj čovjek kao da ne čita novine, a kamoli da se poput pravog domoljuba kritički odnosi spram korupcije, klijentelizma, tranzicije, nepotizma ili neplaćanja poreza.
Njemu se sve svodi na kolektivitet, samo što je u njegovim pjesmama predznak tog kolektiviteta promijenjen iz komunističkog i socrealističkog u nacionalistički i klerikalni pa i nacional-socijalistički.
Društvene anomalije
Stoga se valja zapitati koga i čega bi se to trebali bojati oni kojima se Thompson obraća stihovima “Ti ne boj se sine vjetra ni kiše/Ni vala što pjeni/Ti ne boj se kćeri kad postanu tiše/Oluje u meni”.
Koga god imao na umu, to ostaje metaforički nejasno, a možda je i bolje tako. Nažalost, ne postavlja prava pitanja o neuralgijama i anomalijama hrvatskog društva i države kakva postavljaju Hladno pivo, TBF, Edo Maajka, Elemental i njima srodni koje već zbog toga valja smatrati većim domoljubima od Thompsona. Moguće je i da potonji misli da bi ovdje tekli med i mlijeko kad bi Hrvatska bila još desnija, još crnja i još više pod petom Crkve.
Bit će da je to njegova žuđena Arkadija, a ako Hrvatska nije ustrojena prema tim (njegovim) načelima, onda (mu) ne valja.
No poanta je da Hrvati ne bježe u tako ustrojene države (recimo u Srbiju, Poljsku, Mađarsku ili Rusiju) nego baš u one (recimo u Švedsku, Njemačku, Austriju ili Irsku) u kojima se rad više cijeni i bolje plaća, socijalna prava su veća i izdašnija, egzistencija i mirovina sigurnija, društvo naprednije i tolerantnije, Crkva i vjera osobna stvar, porezi pravedniji i niži, sadašnjost i budućnost perspektivniji, a korupcija, nepotizam, birokracija, uhljebništvo i klijentelizam bitno manje rašireni nego u Hrvatskoj.
svoji na svome Ne želi ni sebi ni publici priznati tko je to samostalnu i suverenu Hrvatsku načinio nepravednom, siromašnom, ojađenom i besperspektivnom državom na začelju EU premda je iz SFRJ, s izuzetkom Slovenije, izašla bogatija, modernija i naprednija nego Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska.
A jasno je da nam za sve loše nisu kriva samo ratna razaranja nego da je još više hrvatskih dobara stradalo otkako smo “svoji na svome”.
Jasno je i da Thompson baš to, da su za ovakvu Hrvatsku krivi “veliki” Hrvati i povlaštene “kaste”, ne može ili ne želi shvatiti i prihvatiti. Ne pita se ni zašto se Slovenci, Česi i Slovaci ne iseljavaju iz svojih država i zašto blagodati članstva u EU uživaju desetak godina dulje od Hrvatske.
Istodobno, nejasno mu je da u Hrvatskoj neće biti blagostanja, prosperiteta i sreće, koju njegov kum Škoro kani “stvoriti” zasebnim ministarstvom, dokle god će biti naklonjenija stečevinama ratnika, uhljeba, birokrata, desnih radikala, svećenika i rentijera nego dobrobiti radnika, umirovljenika, obrtnika pa i poštenih poduzetnika.
Američki general George S. Patton davno je rekao sve što treba o cijeni domoljublja, ali vojnik Thompson ni to ne želi prihvatiti, a kamoli pjevati da se domovina voli radom i plaćanjem poreza.
Umjesto toga nudi plitku kolektivističku žalopojku koju prati još patetičniji videospot u kojem romantizirani ratnik i mesija s križem oko vrata obilazi i tješi običan puk.
I sve to uz glazbu koja zvuči poput drugorazrednog Prljavog kazališta s kopijom Alena Islamovića za mikrofonom i malo prigodnog melosa Irske u koju su radi posla i blagostanja otišli mnogi hrvatski građani. Možda bi dojam ove balkanske inačice christian rocka bio bolji da ju je mogao s manje patetičnim tekstom otpjevati pokojni Vice Vukov, ali Thompson nije Vice, a “Ne boj se” nije rang “Tvoje zemlje” nego tek ovčarska rock ekstenzija Škorinog tamburaškog hita “Ne dirajte mi ravnicu”.
bez publike Mogla se nazvati i “Ne bježite mi iz ravnice” jer zove “male” Hrvate da se vrate iz pečalbe ili ih moli da ne odu u gastarbajtere, ali kasno Marko na hrvatsko Kosovo stiže. Naravno, “Ne boj se” će biti još jedan Thompsonov hit jer mu ostaje “uvijek vjerna” horda.
Kad takvi nariču nad Hrvatskom u kojoj je ustašofilija vjerski, politički, svjetonazorski i sudski prihvatljiva, kako li se tek u njoj osjećaju oni koji ne dijele Thompsonove stavove?
Ipak, nada u pravedniju i pravičniju, prosperitetniju i progresivniju, potentniju i pametniju, tolerantniju i moderniju Hrvatsku umire posljednja.
A možda je i Thompsonovo naricanje znak da Hrvatska, doduše presporo, ali ipak ide u smjeru civilizirane europske države u koju će ljudi radi dobre egzistencije i povoljne društvene klime useljavati, a ne iz nje bježati.