Radi se o blagom kršenju granice po kojoj svi mi korisnici društvenih mreža hodamo: kad kao nekad u dječjim leksikonima ukrašavamo svoju stvarnost, koliko daleko smijemo ići? Ja sam prva spremna na barikadama braniti autorska prava. No isto tako, iskreno, nemam pojma tko je fotkao Marilynku koja krasi moju profilnu sliku (ne, to nisam ja na slici). Nisam potpisala autora. Skinula sam fotografiju s interneta, besplatno, bezobrazno
Kad si kao novopečena mama većinom doma, jer i otići pod tuš zahtijeva taktiku na kojoj bi mi zavidio i ovog tjedna višestruko citiran general Patton, odjednom gledaš nevjerojatno puno televizijskog programa za koji nisi bila ni svjesna da se proizvodi, a kamoli kad se prikazuje. U pitanju su svakakva nedoba, jer dječji želučić ne pita za kazaljke na satu. Također, televizija postaje utočište. Nisam mogla ni sanjati kako će lijep osjećaj biti zavaliti se u fotelju, podići noge na tabure, i s djetetom u rukama gledati - pa, bilo što.
Ponekad, u gluho doba noći, čitam razne vijesti po portalima, čisto da se održim budnom i da ne klonem na bebu. Svašta je tako uplovilo u moju svijest. Danas sam, primjerice, cijeli dan provela uz zasjedanje Sabora, koje sam pratila kao najnapetiju sapunicu (ili, točnije, Inarrituov bizarni prikaz paralelnog svemira - u puno lošijoj i siromašnijoj produkciji, dakako). A nekidan sam - u još gorem snoviđenju - čitala "tekstove" o nevjerojatnom krimi djelu Marka Grubnića.
Dečko - koji radi kao stilist - našao je neke super fotke na Instagramu, skinuo ih i umetnuo sebe u njih, te postao natrag na tu društvenu mrežu bez da je potpisao autore. E, sad. Neugodno mi je uopće govoriti kako je to suludo i dokono na više razina, da ne kažem moralno upitno, a psihološki jasno ispunjavanje neke praznine koja se ne može ispuniti putovanjem helikopterom iznad Dubaija. Mislim da se svatko s malo zdravog razuma u glavi i s manjkom slobodnog vremena u životu može složiti da je traženje i fotošopiranje fotografija po Instagramu te nepotpisivanje tuđih radova prilično upitna rabota - ali, isto tako, za mene je izuzetno upitna medijska eksplozija koja je uslijedila kad je netko, jednako besposlen, kopajući po forumima, otkrio Markovu nevjerojatnu prijevaru.
Kao prvo: Marko Grubnić nije učinio ništa što ne rade mnogi ljudi na društvenim mrežama - fabricirao je svoju stvarnost. Njegov je način objektivno grozan, jer su u pitanju profesionalne fotke autora koji nisu dopustili njihovo korištenje (niti su, logično, pretjerano oduševljeni njegovim svojatanjem), ali, iskreno, ostala sam zatečena činjenicom da hrvatski mediji razapinju njegov postupak - ne zato što ne smatram da su takvi postupci za osudu, već zato što mislim da je to nevjerojatno licemjerno. Čekaj, zapitala sam se u tišini dječje sobe u tri ujutro, portali slamaju ovog suludog dečka zato kaj je uzeo nečije fotke s Instagrama i postao ih na - nevjerojatno - taj isti Instagram - kao svoje?
Ok, to je stvarno čudno i ljigavo, ali nije mi ništa manje grozno - čak dapače - to što ja panično moram paziti da ne stavim fotku svog djeteta na Facebook jer će je ti ISTI portali mrtvi-hladni ukrasti, zaraditi tako klikove i posljedično pare nekom siromašnom vlasniku raznih, što online, što papirnatih, izdanja, i još, ako se pobunim, reći posprdno: ti šuti, umišljena kučko, ti si javna osoba, šuti i trpi! Znam da je potreba za bilo kakvom, pa i izmišljenom aferom, velika, jer je politika gadno zasjenila rubriku "lifestyle", "skandali", "svijet slavnih", pa i "s kraljevskih dvora", i urednici celeb rubrika su malo "na suhom", ali zar se doista dogodilo da čitam o tome kako je neki stilist sebe - vrlo nemušto, moram reći - zalijepio na fotku ulice New Yorka i odglumio da je tamo? I sad je to veliki skandal o kojem nas danima obavještavaju? Znate ono, skoro kao kad se u realnom vremenu piše o antiterorističkim akcijama.
S vremenskim odrednicama kraj novih vijesti. 11:08 Marko nije bio u Dubaiju! 11:37 Jadranka Sloković tvrdi da je Marko bio u Dubaiju, ima i karte koje potvrđuju te navode! 12:13 Markova japanka pronađena u Dubaiju! Tabloidi su u šoku. Ono, piše se papi. Grubnić se savjetuje s odvjetnicima "as we speak". Navodno je Slokovićka otkazala valove kod frizerke da bi ga savjetovala. Zove se Alex Braun da se hitno vrati, novac nije u pitanju. A zapravo se radi o blagom kršenju granice po kojoj svi mi korisnici društvenih mreža hodamo: kad kao nekad u dječjim leksikonima ukrašavamo svoju stvarnost, koliko daleko smijemo ići?
Ja sam prva spremna na barikadama braniti autorska prava. No isto tako, iskreno, nemam pojma tko je fotkao Marilynku koja krasi moju profilnu sliku (ne, to nisam ja na slici). Nisam potpisala autora. Skinula sam fotografiju s interneta, besplatno, bezobrazno. Isto tako, mnogo sam puta prije no što su se neke strane zvijezde pobunile, a zakon konačno dotakao i world wide weba, našla u situaciji da mi novinari kopaju po profilima, i citiraju moje riječi kao da je to najnormalnija stvar na svijetu - ako sam napisala na internetima, onda i oni imaju pravo na to, zar ne? Objavljivati, koristiti se, dijeliti? Imaju li? Zašto je moj status manje zaštićen od nečije fotografije?
Ali, ta fotografija je profesionalna. (I moji tekstovi su, uzgred budi rečeno). Što ju takvom čini? Skupa oprema fotografa koji ju je okinuo? Znači, fotka Leninog stopala nije autorski rad jer je fotkana iPhoneom? Kad jedan poznati i vrlo popularni portal prenese ovu kolumnu, a radi to s gotovo svakom u kojoj barem i na ovlaš spomenem svoj privatni život, to je prirodna stvar, iako tako zarađuju za novac - krađom tuđeg autorskog djela, koje nije njima prodano? Zašto su ti isti mediji, zaboga, odjednom, u slučaju tog stilista, zauzeli poziciju moralnog arbitra kad su upravo oni utabanali stazu mutnih voda kad su u pitanju krađa virtualnog vlasništva? Jer je on, krhkog ega i kvaziekscentričnog načina života, laka meta?
Društvene mreže su, bez sumnje, siva, neodređena zona, jer, kao što jedna urbana poslovica kaže (a ako i ne kaže, trebala bi): Što se dogodi online, ostaje online. Međutim, internet je i okrutan i velikodušan upravo u svojoj širini. Dotični fotografi imaju gdje postati svoje fotografije koje, zapravo, dobrim umreživanjem i dijeljenjem, može vidjeti svatko na svijetu. Pa i Marko Grubnić. To zašto je on sebe lijepio na fotke pitanje je za psihologiju, a ne za hrvatske rubrike koje prate "poznate". Za te rubrike je dobra analiza svojih metoda. Jer stvaraju privid da je sve objavljivo, prihvatljivo, nekažnjivo. Što je najgore, u našoj stvarnosti, čini se, i jest. Znate ono, kad potpišete nešto, dobijete prava. Ali i odgovornost.