Potrese nije moguće predvidjeti ni spriječiti, no kvalitenom gradnjom možemo značajno ublažiti njihove posljedice.
Slaže se time i arhitekt dr. sc. Silvio Bašić, izvanredni profesor na zagrebačkom Građevinskom fakultetu s kojim smo prošetali Novim Zagrebom, dijelom grada koji je najmanje stradao u nedavnom potresu.
Razlog tome je, objašnjava nam Bašić, što su zgrade izgrađene od armiranoga betona, čak i one u najstarijim naseljima poput Trnskog koje su podignute krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, odnosno prije razornog potresa u Skopju 1963. kada su doneseni prvi propisi o standardima zaštite od potresa prilikom gradnje.
Dodatno su postroženi 1981. pa onda i 1998. godine da bi ulaskom u EU Hrvatska prihvatila vrlo striktnu europsku regulativu što bi značilo da bi zgrade izgrađene u zadnjih 6 godina morale proći bez ikakvih oštećenja čak i u slučaju mnogo snažnijeg potresa.
Stambeni neboderi građeni 70-ih godina u Utrini i Travom bi također, tvrdi Bašić, trebali biti otporni na potrese jače od 6 stupnjeva po Richeru poput onog iz 1880. godine. U Utrinama su tako napravljeni da bi mogli izdržati jačinu magnitude 9.
Prema njegovom mišljenju većinu zgrada koje su značajno oštećene u ovom potresu, moguće je ojačati i učiniti daleko sigurnijima nego što su danas, no s obzirom na kroničan nedostatak radnika građevinskih struka, obnova bi mogla potrajati i 15-ak godina. Ovaj potres nam, zaključuje on, mora biti pouka da se u gradnji treba strogo pridržavati svih propisa.
Ostale reportaže iz ciklusa: 'Život u doba pandemije':