GELRIJA KARAS

‘Neplodna tla’ Sandre Vitaljić: Izložba s koje ćete izaći na rubu suza ili potpuno ravnodušni

Sandra Vitaljić je snimala stratišta. Od onog mitskog, blizu Stubice, gdje se 1573. odvila Velika seljačka buna, pa do Adolfovca na Sljemenu gdje je pogubljena dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra Zec.

Možda je kulturna javnost ovih dana bila zaokupljena otvorenjem zgrade s toboganom, a možda je ljude obuzeo trajni mamurluk, blagdanski ili cjeloživotni, tek tiho je i sasvim neprimijećeno prolazila i već skoro prošla izložba “Neplodna tla”, inače vrlo cijenjene fotografkinje Sandre Vitaljić. Šteta te javnosti, jer se na Vitaljićkinoj izložbi moglo pomalo učiti razumijevanju umjetničkog djela, odnosu umjetnosti i povijesti ili povijesne svakodnevice, tome što u našim malim životima jest suvremeno, kako u umjetnosti tako i u načinima preživljavanja, a što je samo mondeno i prazno, poput bilo koje zgrade od stakla i betona, uz koju bi neki tužni svijet iz duboke europske provincije zamišljao da živi u Bilbau, Grazu ili bilo kojem drugom gradu koji je u stanju muzealizirati vlastitu suvremenost.

Galerija u Praškoj

Mjera današnjega Zagreba malena je galerija Karas, na početku Praške ulice, odmah kod Jelačić placa, dok izložba “Neplodna tla”, vidjeli smo to, takvu mjeru nadmašuje širinom, dubinom i smislom. I doista, uzak je za nju prostor zgrade s toboganom.

Ideja Sandre Vitaljić jednostavna je. U nizu velikih formata izložila je fotografije snimljene u prirodi, na kojima nema ljudi, a od svega ljudskog vidljiva je povremeno tek poneka ruševina, gotovo sasvim stopljena s prirodom, ispred koje ćemo, možda, vidjeti i ponešto smeća, u kojem ćemo, ako se bolje zagledamo, prepoznati ostatke vijenca, lumina ili svijeće u bojama hrvatske trobojnice. Gledane ovako izdaleka, bez znanja o kontekstu, onako kako se dezangažirana umjetnost obično i gleda, slike s izložbe mogle bi uresiti prostor kakvoga luksuznog zagrebačkog vegetarijanskog restorana ili na sajtu turističke zajednice ilustrirati ljudskom rukom nedirnute hrvatske prirodne ljepote. Stvar je, međutim, takva da je u te ljepote upisan ne samo ljudski čin, nego su gnojene ljudskom krvlju i mesom, što bi u vegetarijanaca moglo izazvati gađenje, a turiste bi lako rastjeralo.

Sandra Vitaljić je, naime, snimala stratišta. Od onoga mitskog, blizu Stubice, gdje se 1573. odvila Velika seljačka buna, snimljenoga kroz maglu nekoga proljeća ili jeseni, pa do Adolfovca na Sljemenu, gdje su hrvatski vojnici pogubili dvanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru Zec i njezinu majku Mariju, snimljenoga kroz simetriju vitkih i tananih stabala. Čudesna je, tako, fotografija s vukovarske Ovčare, bliskoga horizonta obasjanog suncem, iza kojega se mutno vide grmolika stabla, i sve je u čistim, artificijelnim plohama što se, kao u filmski prikazanim snovima, pretapaju jedna u drugu.

Hrvatski grb na jarbolu

Ili čarobno lijepa slika guste paprati, snimljene na zagrebačkoj Dotrščini, ustaškome gubilištu, gdje je u četiri godine rata strijeljano oko sedam tisuća petsto ljudi, uglavnom antifašista. Zatim, zaumni, bijeli kameni prizori otoka Paga, nad kojima je jednako bijelo nebo, i ničega, zapravo, osim te veličanstvene i čiste bjeline nema. Na tom je mjestu, u uvali Slana, bio jedan od ustaških koncentracijskih logora. Ali povijest je tako temeljito očišćena, uklonjena, prepravljena i zaboravljena, da bi se ova Sandrina slika lako greškom mogla naći u kakvom hrvatskom izdanju National Geografica, Meridijana ili neke druge, utješne publikacije u kojoj je priroda neobična i lijepa, a ruševine su drevne antičke.

Kako bi se zadnjih mjeseci, nažalost uglavnom u sklopu apologetike poraženih u Drugome svjetskom ratu, te popovskoga i biskupskog ustanka protiv antifašizma, javnosti predočavala mjesta masovnih grobnica Hrvatskih oružanih snaga s proljeća i ljeta 1945, tako je Sandra Vitaljić slikala i ta mjesta, jednako pusta, prirodna i čista. Na Blajburškome polju se, pak, odmaknula od neuglednog memorijala s hrvatskim insignijama i pošljunčenog prostora za publiku, i slikala je uredne oranice, koje se pružaju sve do tog zaštićenog komadića zemlje što ga je otkupila hrvatska država. Slika preorane zemlje točnija je u ovoj priči od hrvatskoga grba s početnim bijelim poljem, što se vihori na jarbolu koji je poboden na tom mjestu.

Potresan ciklus

Dramaturgija ovih fotografija zasniva se, naravno, na odnosu između slike i njezina naslova. Kad ne bismo znali naslov, mjesto bi nam se, najčešće, činilo neprepoznatljivim, čak i ako smo tu puno puta bili. Drame nema ni ako ne znamo što ti naslovi znače, ako nemamo pojma o Jadovnu, Pakračkoj poljani ili Bučju, ili ako smo prema tim mjestima ravnodušni na način koji nam se, uglavnom, ispostavlja kao neka vrsta društvenoga imperativa, sažetoga u onoj zastrašujućoj frazi ispunjenoj mirenjem sa zločincima i njihovim zločinom, koja otprilike glasi: istinu o ratovima ostavimo povjesničarima. U tom slučaju, doista, logori se pretvaraju u idilične pejzaže, dok ubojstvo Aleksandre Zec i njezinih roditelja biva tek incident iz ubave šumice niz koju će, evo sad, protrčati Milan Bandić ili Ivica Kostelić, u svome svakodnevnom rekreiranju.

Ciklus “Neplodna tla” potresan je i moralno nepodnošljiv. Iz Galerije Karas izlazit ćete, ako danas i sutra još stignete obići izložbu, na rubu suza, ili ćete biti savršeno ravnodušni. Obje reakcije bit će točne, na način na koji je ogledalo točno. Suze su, naravno, uvijek naivne i dječje. Nema pametnih i odraslih suza. Dječja zaprepaštenost izlazi iz činjenice što je priroda tako lijepa i tako obična na mjestima za koja nam se čini da su urezana u naše društveno iskustvo i u našu ljudskost na način koji je neusporediv.

I sunce mrakom sja!

Tu bi, valjda, i sunce trebalo mrakom sjati! Istina je, međutim, da je znanje o mjestima koja Sandra Vitaljić slika jedina mjera naše ljudskosti i moralnosti, jer priroda ništa neće učiniti umjesto nas. Kao što, uostalom, to ne mogu ni povjesničari (premda, tekst Tvrtka Jakovine u katalogu izložbe ne samo što je briljantno napisan, nego djeluje i kao neka vrsta njegova osobnog manifesta, inspiriranog izložbom). Misija suočenja je na čovjeku, svakome pojedinačno, što će onda značiti da se sa zločinima suočilo i društvu. Moralna nepodnošljivost ovih slika sastoji se u tome što one svojom floralnom ljepotom provociraju upravo moralnu osjetljivost gledatelja. Zato će neki izlaziti ravnodušni ili će im se slike Sandre Vitaljić činiti malko hladne u odnosu na temu.

I u Galeriji Karas postoji tobogan. Ali nije za djecu kao u novootvorenom zabavištu preko puta Inine zgrade, nego je to tobogan za odrasle. Gledajući ove slike Sandre Vitaljić, čovjek se sjuri niz pakao vlastitog srca.

Izdvajamo