Izložba “Voljena” Sandre Vitaljić, otvorena u Klovićevim dvorima, nažalost traje samo do kraja tjedna, sve zajedno 10 dana. No fotografkinja je željela izlagati u ovom, podrumskom dijelu galerije: mračnom i bez prozora.
Poput dijamanata
Već se samim odabirom prostora sugerira mračna priča; na fotografijama su raskomadani dijelovi tijela, priča je to o ubojstvima bivših ljubavi.
‘Neplodna tla’ Sandre Vitaljić: Izložba s koje ćete izaći na rubu suza ili potpuno ravnodušni
Na visokom su postolju objekti od pleksiglasa unutar kojih su fotografije. Ovaj postav, pak, sugerira drukčiju priču: “Na prvi se pogled čini kao da su izloženi kakvi dragocjeni objekti, dijamanti. No ti su stradali dijelovi tijela pretvoreni u fetišizirane fotoobjekte namjerno, da bi podsjećali na dragocjenosti koje se često poklanjaju u ime ljubavi - kaže Sandra Vitaljić. Dugi niz godina prati novinske napise i policijska izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Ne može se točno sjetiti trenutka kad je shvatila da će temu pretvoriti u fotografski ciklus, no osjećaj je isti od početka. Željela je prikazati trenutak kada se ljubav, u početku idealizirana, zatim možda i ravnodušna, pretvara u destruktivni osjećaj, toliko snažan da naposljetku vodi i do ubojstva: “Rekla bih da je ključ posjedovanje. U trenutku kad voljenu osobu nije više moguće posjedovati, ona se pretvara u stvar, neživi objekt koji se može odbaciti i tako uništiti izvor boli. Ako partner ne može više posjedovati tu osobu, ne želi da je posjeduje drugi.”
Mučna snimanja
U dogovoru sa Zavodom za sudsku medicinu fotografkinja je nekoliko dana boravila u njihovu arhivu, snimajući dijelove tijela u formaldehidu. Tamo fotografira i dijelove tijela koji su nekad budili ljubavne i erotske osjećaje: grudi, kosu, lice, usne. No sada su ti dijelovi oštećeni, mrtvi. Ima 12 fotografija. Fotografija prostrijeljenog srca u sebi nosi najviše simbolike. Fotografija glave žene dugačke, valovite, crvenkaste kose najpotresnija je. Prizori su razni. Snima i ruku iz čijih je rana očito da se žrtva borila s napadom nožem, glavu rasječenu sjekirom, komad kože prostrijejen mecima, probodena prsa...
Snimanja su bila izuzetno mučna, no fotografski je interes bio jači. U početku je svoju priču zamislila drukčije, kao niz snimaka predmeta kojima je netko ubijen iz strasti (crne statistike govore da je u svijetu svake 2 sekunde jedna žena ubijena, često je kriv partner). Nerijetko su to neočekivani predmeti, nekad poklon u trenutku ljubavi, a potom oružje ubojstva; pepeljara, vaza, radio. No snimanje tih predmeta proceduralno je bilo komplicirano, a i nova se ideja naposljetku pokazala direktnijom, pročišćenijom.
“Čini se da se često bavim nasiljem”, zaključuje fotografkinja aludirajući na prethodni ciklus “Neplodna tla”, u kojemu snima pejsaž na mjestima masovnih stradanja.