Upravo završeni lokalni izbori, a i činjenica da smo usred gospodarske krize (neki ekonomisti upozoravaju čak i pred ekonomskim slomom) nanovo otvaraju pitanje neracionalnoga teritorijalnog ustroja Hrvatske: jesu li, naime, održive te stotine malih općina, bez osnovne infrastrukture, koje unatoč obilnoj pomoći države jedva preživljavaju.
Od 126 gradova i 429 općina, polovina ne doseže ni pola hrvatskog prosječnog prihoda po glavi stanovnika.
Prema zadnjim dostupnim statistikama iz 2007. godine, čak 237 općina i gradova uspije godišnje uprihoditi po stanovniku daleko ispod nacionalnog prosjeka koji iznosi 2800 kuna.
Ukratko, 57 lokalnih jedinica ima vlastite prihode između 0 i 700 kuna po stanovniku, a još 180 općina i gradova između 700 i 1400 kuna.
Slučaj Ervenik
Donosimo pregled 25 općina za koje statistike nemilosrdno sugeriraju da su besmislene: njihovi su prihodi daleko manji od rashoda, neke nemaju vrtiće ili škole, a za to služe, od ukupno zaposlenih, polovica ih radi za općinu ili su u općinskim vijećima...
Dakle, mnoge lokalne jedinice ne bi uspjele opstati bez pomoći države. Njihovi se proračuni redovito krpaju državnim novcem, i to između 20 i 45 posto. Nerijetko ta pomoć iz Zagreba višestruko premašuje prihode neke lokalne jedinice.
Država je lani u mršave proračune 25 najsiromašnijih općina upumpala gotovo 40 milijuna kuna!
Tako je, na primjer, općina Ervenik od ukupno 3,2 milijuna kuna lanjskog proračuna čak 2,96 milijuna namaknula od države, uz samo 240.000 kuna vlastitih prihoda.
Slično je i s općinom Civljane, također u Šibensko-kninskoj županiji, te općinama Štefanje u Bjelovarsko-bilogorskoj, Vrpolju u Brodsko-posavskoj i Donjim Kukuruzarima u Sisačko-moslavačkoj županiji.
U svima njima dotacije uvelike premašuju polovinu njihovih proračuna.
Različite beneficije
No, država nije uvijek jednako izdašna prema siromašnima. Dio nerazvijenih općina opstaje i zbog specijalnog statusa (područja od posebne državne skrbi, brdsko-planinska ili otoci), zbog čega uživaju različite beneficije. S druge strane, dio siromašnih nema taj status pa skupljaju mrvice s državnog stola. Donja Motičina u Osječko-baranjskoj županiji, recimo, “obična” je općina bez beneficija, pa lani nije imala ni kunu državne pomoći. Preživjela je samo sa 1,36 milijuna kuna svojih prihoda. Istodobno, Kistanje na području od posebne državne skrbi dobilo je 4,2 milijuna dotacija.
Postavlja se pitanje je li državna pomoć baš uvijek najkorisnije raspoređena.
Teret administracije jedno je od bitnih financijskih opterećenja lokalnih jedinica. Gotovo je 3000 zaposlenih u općinskim uredima, uz to 5400 općinskih vijećnika i oko 850 općinskih načelnika i njihovih zamjenika. Nerijetko je slučaj da siromašnije općine najmanje četvrtinu proračuna troše na birokraciju i političare.
Dok se za općinare uvijek nađe novca za plaće, dnevnice i druge dodatke, općine često nemaju novca za svoju osnovnu zadaću - zadovoljavanje potreba svojih stanovnika za odgojem i obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom, kulturom i sportom. Mnoge nemaju vrtiće i škole, muku muče s ambulantama, a neke nemaju ni vatrogasce. Ako lokalna jedinica ne može ulagati u infrastrukturu i razvoj, postavlja se pitanje njezine svrhe.
Jakša Puljiz s Instituta za međunarodne odnose nema jednoznačan odgovor.
Reforma ustroja
- Ne znači da a priori treba biti protiv malih lokalnih jedinica, pogotovo što je praksa pokazala da je u brojnim slučajevima osnivanje novih lokalnih jedinica potaknulo lokalni razvoj. Međutim, postoji ogroman broj jedinica koje nisu u stanju samostalno obavljati zakonom propisane zadaće ni značajnije utjecati na vlastiti razvoj bez pomoći središnje države - kaže Puljiz.
Najveći broj općina koje nisu fiskalno održive je u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u nešto povoljnijem položaju su one na moru jer mogu računati na prihode od turizma.
Povremeno se u javnosti pokrene pitanje svrhe općina koje ne mogu same sebe uzdržavati, no politički interesi uvijek prevagnu, pa broj općina svako malo poraste. Reforma teritorijalnog ustroja očito čeka neka druga vremena.