ZAGREB - Liježem pola sata prije ponoći, a on se budi tek što usnem. Meškolji se, zaplače, popije malo mlijeka i opet spava. Rušim se u krevet, ponovno tonem u san. Nije se izvrtio ni puni sat, a na vratima već stoji raščupana petogodišnjakinja: “Meni se piški”, promrmlja tek napola budna.
Pratim je u kupaonicu, noću se boji sama hodati stanom. Spavam dalje, ali 45 minuta kasnije opet se budi sin - u naručje ga uzima tata, ali on plače, hoće mamu. Uspavljujem ga pogledavajući crtaju li to vani, u parku, sjene lipine krošnje zmajeve, u što vjeruje moja kći. Više ionako ne mogu usnuti… čitam, surfam i čekam san.
Tako iscure sljedeća dva sata. Krenem natrag, u krevet. Pola četiri je, negdje u to doba opet spavam. U pet sati iz njezine sobe čujem: “Mama, ja sam žed...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....