SILOBRČIĆEV INTERVJU

ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT 'Ministrica? Još bi mogla desiti se ljubav, ne znam da li da ju želim ili - ne’?'

O glumačkom poslu, odnosu prema publici i kritičarima, svojem ocu Fabijanu, obitelji, političkim ambicijama i zašto je mnogi vide kao buduću ministricu kulture
 Darko Tomas / CROPIX

Anja, Šovagović Despot, izvrsna glumica dramskog kazališta Gavella u Zagrebu kći je velikog Fabijana. Otac, bard hrvatskog glumišta, nije želio da mu kći postane glumica. No, naravno, popustio je pred jakim argumentima talentirane i tvrdoglave kćerkice. Anja i pjeva i pleše, svira violončelo i klavir. Piše knjige kao i stari dobri Šovo iz Ladimirevaca. Upravo sada Anja trijumfira u svom teatru u Frankopanskoj ulici ulogom Violet Weston u komadu “Kolovoz u okrugu Osage”. Igrala je Antigonu, Kordeliju, Melitu, Polly, Kasandru, Perinu, Gloriju, Maggie, Mašu i još tridesetak glavnih uloga. Glumi u filmovima, televizijskim i radiodramama. Majka je Ane i Josipa, supruga glumca Dragana Despota. No, “despot” u familiji je, ja mislim - ona. Anja i Dragan u braku su već trideset godina i savršeno se slažu. Anja se, zapravo, zove Antonija. Tako su ju krstili majka Maja, Dalmatinka, i otac Fabijan, u svemu snažni Slavonac. Uz sve spomenuto, Anja se potiho bavi i politikom. Već dugo se širi glas kako će Anja Šovagović Despot biti sljedeća ministrica kulture.

Pušite, vidim...

- Da, da. To je gušt. Ne škodi mi... mislim.

Lijepo ste, odjeveni. Kao da ste sišli s modne piste...

- Ne vjerujem da mi to kažete... ja ne pazim na to baš previše.

Anja, jeste li, do sada, postigli sve što ste htjeli?

- Kako se to može reći u jednom odgovoru? Ne mogu uopće reći da sam nešto postigla.

Možete...

- Dobro, ali to je svakodnevno postizanje. To ide malo po malo... svaki dan. Sinoć sam imala predstavu, danas sam imala probu za sljedeću premijeru... pa sutra opet predstava... To je ritam uspjeha.

Gospodin Čadež je napisao da je ta zadnja uloga - vaša najbolja do sada...

- Ne znam što to znači? Da su moje uloge prije ove Violet bile - bez veze? U odnosu na koga i na što je to moja najbolja uloga? Čadež me ranije nije mazio, ali u posljednje vrijeme me hvali. Ne vjerujem da sam se ja promijenila. Čadež se promijenio.

Imate nekoliko talenata, uz glumački: pjevate, plešete, svirate, odgajate djecu, kuhate, pišete knjige... imate izvrstan brak. Zar to nije uspjeh?

- Slažem se, ako vi to tako vidite. Ja ne razmišljam o tome. Ja jednostavno - živim. Da, volim pjevati, ali sve manje pjevam. Nisam baš sigurna da sam naročita pjevačica. Učila sam ritmiku kod Milane Broš. Znam plesati. Sviram dobro violončelo, klavir ne tako dobro, ali ga sviram. Kuham dobro. Djeca su nam savršena. Brak? Uspjeli smo - Dragan i ja. Nedavno smo se ponovno vjenčali, obnovili smo zavjete na 25. godišnjicu braka kod karizmatskog svećenika Zvjezdana Linića. Pišem i svoju treću, knjigu posvećenu mom ocu, knjigu o mom ocu, zapravo... Eto, sve to radim.

Kako je mama Maja, majka, stožer tog glumačkog klana: Fabijan, Anja, Filip?

- Mama je mama. Dobro je. Malo teže hoda... koljena ju muče. Cijeli život je hodala po Sljemenu pa joj se to malo ‘osvetilo’.

Gluma je došla iz očevih gena? Ili je vaš talent? Ili ste ju stekli školovanjem?

- Ja mislim da je gluma moja - potreba. Ja to moram raditi. To spada u moj opsesivno-kompulzivni simptom. To je moj ritual. Naprosto, ja sam glumica. Ja, jednostavno, moram izaći na scenu. Ako to ne činim, ne osjećam se kompletnom osobom.

Stati na praznu pozornicu pred publikom vam je ugodno?

- To je dosta neugodan čin: izaći pred publiku. Postoji sram, odbojnost, nelagoda... Sve to, mi glumci, imamo u sebi. No, postoji jedan vakuum između tog srama i te potrebe izlaska pred ljude. Tu nestaje sram i pojavljuje se imperativ: moram to napraviti. Uz to ide talent i sasvim sigurno - zanat. Mi glumci užasno puno vježbamo, treniramo...

Glumci su ekshibicionisti?

- Da, ima tu dosta ekshibicionizma. Ima i puno prkosa. Ali, tko sam ja da izlazim na scenu kako bi me ljudi gledali i slušali? To je veliko pitanje. Očito, radi se o mojoj potrebi koju sam pretvorila u umijeće i umjetnost.

Premijere vas uzbuđuju?

- Pred premijeru postoji trema. Pravi glumci uvijek imaju tremu na premijeri.

Nakon prvih izgovorenih riječi počinje užitak glume? Počinje igra?

- Meni je najveći užitak kad završi predstava. Aplauz mi je najveći gušt, zapravo - jedini gušt. To vam otvoreno govorim. Sve drugo je - mučenje.

Ne vjerujem vam...

- Hahaha... šalim se, naravno. No, pravi užitak i opuštanje je tek nakon sjajno odigrane predstave. Ima, naravno, situacija i scena u kojima glumac beskrajno uživa. Ali, napetost je prisutna cijelo vrijeme.

Osjećate prisutnost publike?

- Što sam zrelija, nemam više onu vrstu panike da se - moram svidjeti. To, da moram uspjeti, imala sam kao mlada glumica. Sada uživam u interakciji s publikom. Jako osjećam i želim osjetiti duh i dah publike. Iako je to, možda, paradoksalno. Jer, imati strah od ljudi koji te gledaju, a istovremeno im se želiš svidjeti i - želiš ih ‘kupiti’?

A, kakva je interakcija s glumcima na sceni? Da li vam netko nešto ‘spusti’? Postoje li male ‘zločestoće glumačke’?

- Kako da ne? Nisu to baš zločestoće, mi smo svi, ipak, jedna ‘obitelj’ na sceni. Dijelimo zajedničku scenu i garderobu i svlačenje i oblačenje i lavabo i - uspjeh. Ja osobno puno više volim svoje partnere negoli redatelje s kojim radim. Crpim dodatnu energiju i inspiraciju iz svojih partnera i partnerica s kojim sam na pozornici. Nije to što vam kažem popularno govoriti, jer redatelji uvijek vole biti glavni. Ja sam ovu svoju zadnju ulogu Violet Weston dobro napravila zahvaljujući svojim kolegicama Bojani Gregorić, Antoniji Stanišić i Neli Kocsis. One igraju tri moje kćeri.

Stvara li to mnoštvo odigranih uloga i sudbina košmar u vašoj psihi?

- Ne. Ne zanimaju me više. Inače, jednostavnije izlazim na pozornicu s ulogama koje su bogatije u životnom smislu negoli s onima koje bi mi laskale kao glumici: da na primjer igram mlađe osobe od sebe same.

Pa, mladi ste...

- Pet banki? Mlada?

Puna snage...

- To da, to jesam.

Jeste li ikada igrali mušku ulogu?

- Nisam. O ne... jesam. U Klasičnoj gimnaziji, u tradicionalnoj školskoj predmaturalnoj predstavi. Bile su to Plautove ‘Bakhide’. Krešo Dolenčić i ja igrali smo dva brata, Mnesiloha i Pistoklera. Režirao je Hrvoje Hitrec. Dakle da, igrala sam muški lik. Bila sam muško.

Vaš tata Fabijan bio je, meni, fenomenalan lik...

- I meni. I meni je bio - lik. Hahaha... Postoje dvije faze mog doživljaja oca: prva do našeg zajedničkog susreta na sceni i druga, od našeg zajedničkog igranja na sceni pa nadalje. On na sceni ne glumi. On jest. To i jest, zapravo, definicija glume. Bio je izniman radnik, nevjerojatno posvećen tom umijeću. Fabijan je zaista taj lik za kojeg smo mi mislili da ga tek glumi. Nije htio da i ja budem glumica. Možda se plašio toga da mu ‘kradem’ zanimanje. Bojao se za mene. Znao je kakav je život glumca. Na sceni on nije bio otac nego partner. To je neobičan odnos. Nije želio da budem glumica, a uživao je u tome da sam glumica. Čudesno. Ja sam jako zahvalna što mi je netko poslao baš tog i takvog tatu.

Nije vama netko ‘poslao tatu’, nego je tati poslao - vas.

- Hahaha... hahaha... pa dobro, ovisi s koje strane se gleda. Ja mislim da je on poslan meni. Bio je i radikalan čak i prejak u načinu odgajanja mene, ali mislim, sada, da je u svemu bio potpuno u pravu, podižući mene i Filipa, mog brata. Divan otac. Čestit. I ja sam roditelj pa sad mogu uspoređivati... Zapravo - fali mi... tata Šovo.

Odete li koji put u njegove rodne Ladimirevce?

- Odem. Imam tamo rođake, bratiće i sestrične, nećake... Šovagoviće, Perake... Znate otkud ime Ladimirevci? Bilo je dvoje zaljubljenih, tamo. On je bio plamenitog roda, a ona siromašna seljanka Evica. Nisu im dozvolili da se vole, ona je uvenula od tuge i umrla. On joj je na spomenik napisao: ‘Lad i mir Evici’. To veli legenda...

Anja?

- Ja sam Antonija. Tonka me tata zvao. Imao je neki intervju 1992. pa ga je novinar pitao zašto je dao kćeri rusko ime? On je, ono kao, zaboravio da se ja zapravo zovem Antonija pa je rekao novinaru: ‘Njezina mama je rusofil, obožava rusku literaturu pa joj je dala ime Anja’. Genijalno, ne? Izmislio je priču... Ja sam Antonija baš po njegovoj mami... mojoj baki slavonskoj.

Stroga ste mama?

- Ne. Naporna sam, možda, nekad.

Dragan i vi imate dvoje djece. Pokazuju li sklonost očevoj i majčinoj profesiji?

- Ana ima 21 godinu, studira francuski i engleski na Filozofskom fakultetu. Josip ima 15, još je u školi. Ana ga zove Opi, jer je tako sam sebe zvao kad je bio mali. Ana je jako talentirana, bila bi sjajna glumica, ali ju ja i Dragan nismo uspjeli nagovoriti da ode na Akademiju. Neće... baš neće.

Imate li nekih mana kojih ste svjesni?

- Da, imam masu mana. Haaahaaaa... Volim spavati ujutro, dugo, kad mogu. A, uglavnom ne mogu... Zatim, previše stvari želim učiniti u kratkom vremenu, puno stvari me zanima... Jako sam tvrdoglava.

Je li važno da glumica bude lijepa?

- Mislim da nije bitno. Nije u našoj moći biti ili ne biti lijep ili lijepa. To nam je dano.

Vi ste, samoj sebi, lijepi?

- Ja sebi nisam lijepa. Nisam nikad bila - vamp. Ali, mislim da, s godinama, sve bolje i bolje izgledam. Nisam nikad bila ljepotica, no lijepo zrelim...To zahvaljujem genima. Moja baka je bila ljepotica. Ja nemam problem s ljepotom... Ja tek dobro izgledam za svoje godine.

Ma kakve godine...

- Silobrčiću... znam svoje godine...

Postoje li još šaptači u teatru?

- Postoje, hvala Bogu. Mi sada imamo samo jednu šaptačicu, Andreu Glad, kćer glumca Emila Glada. Sjajno radi svoj posao. Posao šaptača se ne bi smio ukinuti. Naravno, glumac ne igra ‘na šaptača’, ali ta mogućnost, ta psihološka i umjetnička podrška koju vam on svojom prisutnošću daje je nezamjenjiva. Bitna je.

Možete igrati predstavu ako vam se ranije tog dana dogodila privatna neugoda?

- Može se to. Ako mi se i dogodila neka neugoda, ja ću doći - odahnuti na predstavu. Tri sata na sceni bit ću iznad stvarnosti, u drugoj stvarnosti. ‘The Show must go on.’ Bojana je jučer bila jako umorna, mala joj ima temperaturu, snimala je nešto cijeli dan - i bila je fenomenalna na večernjoj predstavi. To su čuda profesije... Zna se dogoditi da - kad je glumac iscrpljen, loše volje, umoran i jadan - da je tada najbolji.

Vrlo ste živahni, energični, čvrsti... bavite se nekim sportom? Boks, na primjer?

- Ma ne. Sport mi je uvijek išao na živce. Kakav boks? Jedino, kad sam radila ‘Mačku na vrućem limenom krovu’ - dizala sam utege. To me Despot natjerao. I sklekove sam radila. Sport je za mene neprirodan. To je grozno i nepopularno reći, ali... Išla sam, kratko, na jogu - dva pršljena su iskočila... Bož' sačuvaj... neću sport.

Vi ste i vrlo aktivno društveno biće... nastojite popraviti društvo?

- Pa, nije mi namjera pokvariti...

Ni politika vam nije strana dimenzija...

- To vam ja opet povezujem s kazalištem. Najslabija karika u našim kazalištima su nam - redatelji. Oni koji upravljaju s nama... Ne prozivam nikoga, govorim generalno. A, glumaca imamo sjajnih. I pisaca imamo izvrsnih. A, redatelj je jedno manipulativno zanimanje, na određen način. Nemamo jakih režisera, a uporno se od njih želi napraviti zvijezde. Ne može režiser uvijek biti u pravu samo zato što ima tu funkciju. Kazalište je zaista, kao i društvo - zajednički posao. Tako isto je i s političarima... Tako ja doživljavam politiku. Političari, mi smo vas izabrali... Slušajte nas...

Hoćete li biti ministrica kulture? To se najavljuje.

- To je proizašlo iz toga što me gospodin Karamarko pozvao da budem predsjednica Odbora za kulturu HDZ-a. Pristala sam. Obavljam taj zadatak. Onda su mediji proglasili da postoji Vlada u sjeni i da sam ja buduća ministrica kulture. Stranka nije proglasila Vladu u sjeni.

Članica ste HDZ-a?

- Nisam. Nisam članica stranke. Nikad nisam bila ni u jednoj političkoj stranci. Radim kao nestranačka osoba. I ostali članovi tog odbora su, uglavnom, nestranački ljudi. Okupljam vrhunske ljude u tom poslu, bez obzira na stranačku usmjerenost.

Hrvatska kultura vjekovima postoji...

- Naravno, ali počeli smo to sada prilično ironično shvaćati... sprdamo se sa sintagmom ‘hrvatska kultura’. Mi koji se bavimo kulturnom djelatnošću bavimo se time za nas, za našu publiku. Ne znam otkud sad ta jeziva provincijalna potreba da sa svakom predstavom moramo otići u Europu? Ne moramo. Ako je nešto zaista izvanredno, čut će se o tome u cijelom svijetu. Neka dođe Europa tu, k nama, ako nas hoće gledati. Imamo mi fenomenalnih umjetnika. Imamo i vani sjajnih ljudi, Pogorelića, Zrinku Cvitešić, Tenu Štivičić... još ih ima... Talentirani smo. Pa, mi imamo Marina Držića, to je svjetski pisac. Shakespeare je imao tek tri godine kad je Držić umro, nakon što je napisao velebna, genijalna djela. To su činjenice. Imamo Gundulića. Ali, kako nije preveden na sve svjetske jezike? A, Vojnović? Mi imamo neku destrukciju u svom mentalitetu... ili nesigurnost?

Želite li biti ministrica kulture?

- Znate kako Cesarić pjeva u svojoj pjesmi: ‘Još bi mogla desiti se ljubav, ne znam da li da ju želim ili - ne’?

Jeste li Zagrepčanka ili Slavonka?

- I jedno i drugo, a još i Dalmatinka. Dida po mami je sa Šolte, a baka je Splićanka...

Tonka, imate li jak ego?

- To je intimno pitanje... hahaha... Pa, ne bi čovjek mogao raditi ovaj posao da nema jak ego. Da, imam jak ego.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2022 16:35