Ante Tomić: Dylan i ja na Šalati

"Dobro, di ćete vi”, siktao sam na klince koji su se u ponedjeljak navečer gurali kraj mene.

“Prijatelji su nam tamo”, odgovara jedna djevojka, molećivo pokazujući naprijed.

“Onda se s prijateljima lijepo nađite negdje otraga. Ili zaboravite na njih. Dogodi se i to ponekad. Prijatelje imaš pa ih nemaš. Jebi ga, život vas razdvoji”, meljem ja, loše kontrolirajući bijes, odlučan da nikome ne dopustim da me izgura s mojih četrdesetak centimetara prostora tik do pozornice. Ne zvučim baš razumno i vjerojatno ću se kasnije posramiti vlastite neuljudnosti, ali ovog trenutka ne mogu sebi pomoći. Došao sam čitav sat ranije, jer sam shvatio da ne želim još jedan Dylanov koncert gledati iz velike daljine, i sada nestrpljivo premiještam težinu s jedne na drugu nogu, preb...