Često ističete kako je Ryszard Kapuscinski bio vaš mentor u novinarstvu. Jeste li bili iznenađeni pokušajem njegove udovice da zabrani objavljivanje knjige i općenito oštrom reakcijom poljske javnosti?
- Mogu razumjeti da su neki dijelovi moje knjige teški za članove obitelji, ali nisam očekivao pokušaje da se knjiga zabrani. Slažem se s jednim recenzentom koji je rekao da Poljaci nisu spremni za ovakvu knjigu. Većina njih očekivala je hagiografiju koja će potvrditi postojeći mit ili, nasuprot tome, optužbe koje bi glavni lik biografije zauvijek otpremile u pakao.
Koji su bili vaši motivi za pisanje biografije?
- Njezin cilj jest pokušati razumjeti Kapuscinskog i njegovo vrijeme. U njoj ne optužujem niti glorificiram, nego se trudim objasniti ga. S velikim poštovanjem koje moji kritičari ne žele vidjeti. Bio sam zainteresiran za Kapuscinskog i njegov rad cijelu svoju karijeru. Bio je moj mentor. Kada je preminuo, pomislio sam da sam prikladna osoba koja bi ga pokušala objasniti. Na početku, htio sam pojasniti njegovu poruku nama čitateljima koja, posebice u Poljskoj, nije shvaćena ozbiljno. Puno sam razmišljao o njegovoj povezanosti s komunističkim režimom, u čije je ideje iskreno vjerovao i prema kojem nije bio ciničan. Savršeno razumijem njegov izbor. Za njegov naraštaj komunizam se vjerojatno činio kao najbolji put da se njime krene. Bilo je to doba ruševina, ne samo ruševina zgrada, nego i ideja i nadanja. U Poljskoj se Kapuscinskog smatra velikim piscem i to je u redu, ali istodobno je njegova politička i moralna poruka potpuno zanemarena, jer se ne uklapa u ono što zagovara poljski establišment. Kapuscinski je bio žestoki kritičar neoliberalizma i nepravednosti globalizacije, kritizirao je američki odgovor na napade 11. rujna i bio je protiv slanja Poljaka u Irak. Nitko se nije usudio diskutirati s njim jer je on bio “Veliki Kapuscinski”. Nitko ga nije ni slušao, također. Njegove su ideje u tome smislu potpuno utišane i želio sam im dati novi život.
U svojoj ste knjizi napisali kako Kapuscinski često nije znao odvajati svoje novinarstvo od fikcije. Diskreditira li ga to kao novinara?
- Eksperimentirao je s reportažom i to ga je odvelo u prekrasnu literaturu, a na početku nije bio svjestan kamo ga ti eksperimenti vode. U svojoj knjizi uopće ga ne optužujem, to nije moja nakana, jednostavno mislim da bi njegove knjige bolje pristajale u kategoriju beletristike nego novinarstva. Te su knjige sjajna literatura, ne nužno i primjeri novinarskog rada. Vjerujem da novinarstvo, ako prijeđe granicu s literaturom, plaća veliku cijenu - kredibilitet. Mislim da je Kapuscinski, s novinarske točke gledišta, otišao predaleko u svojim literarnim eksperimentima, ali ga to u mojim očima ne čini lažljivcem niti ga diskreditira. Jedan od recenzenata moje knjige rekao je: Slika šume koju je Kapuscinski stvorio bila je načelno istinita, ali dok ju je stvarao, ponekad je mijenjao raspored drveća u njoj.
Neki su vam prigovorili da ste pojedinim navodima u knjizi narušili privatnost Kapuscinskog i njegove obitelji?
- O njegovu intimnom životu pisao sam na veoma delikatan način, bez ikakvih tabloidnih zavirivanja u krevet. Prikazao sam ga kao romantičnog čovjeka, čiji je život bio pun žena, koji nije pisao samo priče o Africi i Latinskoj Americi, nego i vrlo romantične pjesme, čak i u poznim godinama. Nije li biografski opravdano istražiti kako su te pjesme nastale? Morao sam pokazati cijenu koju je platio za svoju veličinu; njegova supruga i kći također su platile cijenu. Nisam o tome puno pisao jer su obje još žive i to bi za njih moglo biti bolno, ali biografija ne može izbjeći taj dio života onoga o kome se piše.
Koliko je bila jaka povezanost Kapuscinskog i komunističkih tajnih službi?
- Kapuscinski je bio dio komunističkog establišmenta kao uvjereni komunist i (što nije tajna) povremeni suradnik tajnih službi dok je bio izvjestitelj. Ali, ne optužujem ga. Upravo suprotno - moja ga knjiga brani od napada iz krugova antikomunističke desnice u Poljskoj.