Sukob oko prijedloga Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji trenutno je najvidljivija točka trenja u otvorenom sukobu hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj i političke većine koja je proizišla iz lanjskih parlamentarnih izbora.
Kad bi bio posrijedi samo Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, moglo bi se povjerovati da je ulog u sporu Katoličke crkve i sadašnje vlasti Republike Hrvatske zapravo etički, eventualno svjetonazorski.
Budući da je spor o Zakonu samo jedna od epizoda sučeljavanja, očito je da je sukob politički, pri čemu hijerarhija Katoličke crkve i Hrvatska demokratska zajednica djeluju kao ortaci protiv Socijaldemokratske partije i Hrvatske narodne stranke. Potreba da se taj sukob prikaže kao makar svjetonazorski navodi ortake da i Hrvatsku narodnu stranku etiketiraju kao ljevičarsku, iako ona to nikada nije bila: posrijedi je stranka koja uglavnom zastupa interese kapitala (pa i izrasla je - preko Savke Dabčević i njezine grupe u vodstvu tadašnjega Saveza komunista Hrvatske - iz onog dijela tada vladajuće Partije koji je bio izraz državnog kapitala, dok su se pobornici tijesne isprepletenosti partijskoga i državnog aparata prirodno skrasili uglavnom u Hrvatskoj demokratskoj zajednici). Uostalom, ni Socijaldemokratska partija nije ljevičarska, pa njezin predsjednik Zoran Milanović sasvim prirodno kaže da je ona stranka centra. A to onda ortake svjetonazorski relocira na desnicu. Ali nije u tome suština.
Katolički duh
Suština bi mogla biti u ponovnom pokušaju katoličkog episkopata u Hrvatskoj da ima svoju stranku, organski vezanu uz katoličku hijerarhiju, koja bi bila idejno-moralni vođa, uredno opskrbljen materijalnim dobrima zahvaljujući svome neprijepornom vodstvu nacije, dok bi stranci prepustila sekundarne stvari, kao što su privreda, unutrašnji poslovi i sve ino gdje se riskira ugled. Pritom bi za uspjehe bio hvaljen katolički duh hrvatskog naroda, a za neuspjehe bi bio okrivljavan racionalizam, relativizam, hedonizam, potrošaštvo, a po potrebi i Sotona.