Išao je u srednju školu u Zagrebu, u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, i četiri godine bio u sjemeništu. Nakon toga je otišao na Medicinski fakultet, pa na specijalizaciju u Ameriku. Jučer je za Zadarski list detaljno opisao kroz što je prolazio kao dječak i zašto je napokon odlučio progovoriti. Zlostavljanje je, kaže, trajalo godinama.
Majka nije htjela čuti
- Procjenjujem da je broj zlostavljanih veći od 100. Taj je svećenik bio u Bibinjama 20 godina i, po mojim procjenama, zlostavljao je barem 5-6 dječaka godišnje. U razgovorima sam saznao da je poslije i po dvojicu dječaka pozivao k sebi. Ulazili bi k njemu u sobu naizmjence. Prava životna katastrofa! Jedan od zlostavljanih mi je priznao da je rekao roditeljima, otac mu je na to rekao da ga treba objesiti, a majka da za to više ne želi čuti. Mnogi ne žele razgovarati o tome. I meni ponekad, iako sam snažan, bude teško. Postoji stigma zbog koje je ljude sram reći da su bili zlostavljani. On nas je i mentalno zlostavljao, sve skupa je bilo veliko ponižavanje. Sada mi se okreće želudac kad o tome razmišljam. Kao dijete mislite da to tako treba biti i da svećenik dolazi od Boga pa ste na neki način čak i privilegirani u njegovu društvu... Ali podsvjesno znate da se događa nešto jako loše.
Moram, za dobrobit svih, oprati prvo ime Bibinja koje je greškom uprljano i koje je greškom njemu dalo nagradu za životno djelo. On jest sagradio tu veliku betonsku crkvu, ali je uništio živu, duhovnu crkvu. Ako je dobio nagradu za građevinu, neka je zadrži. Inače mislim da je treba vratiti i ispričati se. On treba doći u Bibinje i tražiti oprost. Neki će se začuditi, neki će opsovati, a neki će u svom srcu naći snage za oprost, kao što ih je Isus učio da rade.
Svjedočanstva u Rimu
Čim sam saznao za sve ovo, zvao sam jednog svećenika koji mi je vrlo blizak. Pitao sam ga je li išta znao o tome. On mi je rekao da jest, što me je zaprepastilo. Rekao sam mu da je to jadno, da je cijelu svoju karijeru oblatio jer je puno toga mogao spriječiti. I taj isti svećenik mi je rekao da sada nema smisla ništa više otvarati jer ćemo time samo oblatiti Crkvu. Jedan svećenik mi je ranije rekao da je pokojnom nadbiskupu Prenđi ispričao cijelu priču, no ništa se nije napravilo. Zvao sam još jednog svećenika, Bibinjca, i on je odmah znao zašto ga zovem. Rekao je da će odmah potpisati sve što treba jer se dobro sjeća što je don Ivanov radio. Zvao sam i ostale koji ne samo da su mi rekli da im se isto događalo, nego su mi ispričali sve detalje i svoja svjedočanstva. Biskup ima sva ta svjedočanstva i ona su sada u Vatikanu... Ne želim da se ovaj slučaj zatvori. Taj je čovjek bolestan i pred smrt i žao mi ga je. On neće ići u zatvor niti bih ja to htio, ali želim da se on i Crkva ispričaju ljudima. Crkva mora biti beskompromisna i pokazati da takvo ponašanje neće tolerirati...