Hladna srijeda u veljači 2006. Večer je, oko 19.20 sati. Ulice su poluprazne. U kladionicu u zabačenom zagrebačkom kvartu tu i tamo netko uđe. Okladi se i ode. Petra je te večeri dežurna. Radi tek nekoliko mjeseci. Ima 21 godinu.
U kladionicu ulazi tip. Šalom su mu prekrivena usta, a na glavi kapa. Drži ruke u džepovima. Ni po čemu se ne razlikuje od bilo koje druge mušterije jer je zima, svi su slojevito odjeveni. Prilazi pultu. Izvlači ruke iz džepova. U jednoj drži bombu. Izvlači osigurač.
I počinje vikati:
- Morat ću te opljačkat! Vadi sve što imaš.
Petra stoji skamenjeno. Odgovara da će napraviti sve što želi. Trpa novac u vrećicu. Vidi da tip nije pri sebi. Trese se. Novca nema puno, možda dvije, tri tisuće kuna.
- Lezi dole... - viče pljačkaš.
Petra se spušta na pod. Pljačka traje i traje. Barem se njoj tako čini. Sekunde prolaze sporo. A sve se odvilo u samo jednoj minuti.
Danas, sedam godina poslije, Petra Đurin ima 28 godina. Još radi u istoj kladionici. Preživjela je nedavno u njoj i treću pljačku.
Dogodila se ove jeseni. Pljačkaš joj je držao nož pod vratom, u drugoj joj je pljački prijetio pištoljem.
Ali Petra je odlučila da više neće biti žrtva.
S kolegicom, koja je također preživjela tri oružane pljačke, osnovala je Udrugu žrtava oružanih prepada.
Odbija živjeti u strahu, pa se s kolegicom posvetila pomaganju žrtvama oružanih prepada kojih je u nas sve više jer se s krizom povećao i broj razbojništava.
Prvi Petrin pljačkaš poslije je uhićen i osuđen, ali druga dvojica su i dalje na slobodi.
- Jezivo je kad pomisliš da to može biti bilo tko: susjed, poznanik, prolaznik. Pljačka prođe, a onda počinje suočavanje sa strahom, nesigurnošću - kaže Petra Đurin.
Trenutno je na bolovanju. Odlazi na grupnu psihoterapiju. Ovaj put se teže oporavlja. Nesigurna je, proživljava oscilacije raspoloženja, ne zna kako dalje. Prvi put pomišlja na otkaz. Zazire od ljudi. Ima dana kad ne izlazi kuće, a onda, pak, dan poslije euforično vjeruje da sve može.
- Poslije prve dvije pljačke brzo sam se oporavila. Potisnula sam to i rekla si: idemo dalje. Ali sada mi se sve to čini besmisleno - kaže ona.
Statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da broj razbojništava u Hrvatskoj raste, a najugroženija su mjesta poput dućana, kioska, kladionica, benzinskih crpki...
Psihijatar Berislav Tentor, voditelj dnevne bolnice u Klinici za psihijatriju KBC-a Zagreb, također kaže da su oružane pljačke u zadnje vrijeme znatno učestalije, a i brutalnije.
- Nekad se ulazilo s čarapom i pljačkalo, danas je to postalo doista brutalno - ističe Tentor.
Iz razgovora s pet žrtava oružanih pljački, od kojih je troje željelo ostati anonimno u strahu od gubitka posla ili pljačkaša koji nije uhvaćen, doznajemo kako je općepoznato da se povećao broj razbojništava.
Naši sugovornici bili su više puta žrvte oružanih prepada. Mnogi od njih i danas žive s posljedicama tog traumatičnog iskustva.
Sekunda koja se vraća
Jure radi devet godina na benzinskoj crpki u Novom Zagrebu. Doživio je četiri pljačke, i to: 2009., 2010., 2012. i 2013.
- Nisam isti, te su me pljačke promijenile. Svaki put se u toj sekundi suočim s krajem. Sjetim se žene, djece, kredita... Ne mogu ih samo tako ostaviti - kaže Jure.
Poslije je imao niz poremećaja, probleme sa spavanjem, mokrenjem, razne strahove.
- Naravno da želim promijeniti posao, ali gdje da idem - pita.
Blagajnica Marija pljačku je doživjela u jednom zagrebačkom dućanu početkom ove godine. Bilo je osam sati navečer, u trgovini je bilo još ljudi. Pljačkaš je bio zamaskiran od glave do pete. Jedino što je vidjela bila su njegove oči.
- Specifične, prodorne plave oči - prisjeća se Marija.
Pljačkaš joj je prišao s leđa. Kad se okrenula, nakon što joj je zaprijetio, sljepočnicom se naslonila na cijev pištolja.
Centar za flash back
Isprva je pomislila da se netko šali, da je to plastični pištolj, da je prijatelji zafrkavaju. Ali kako je pljačkaš sve glasnije počeo vikati “ovo je pljačka, daj novce, sve daj...”, brzo je shvatila da je to realnost.
- Izvadila sam iz blagajne cijelu ladicu s novcem i dala mu je. Zgrabio je i otišao - kaže.
Tek onda su uslijedili šok, strah, nesigurnost.
- Kupci u dućanu uopće nisu reagirali, čak su se bunili zbog toga što smo rekli da zatvaramo - prisjeća se.
No, najšokantniji joj je bio susret s policijom.
- Kad su došli, policajac mi je rekao: ‘Pa što ga nisi klepila?!’, a poslije su mi u policiji dali neki plakat s raznim oružjem i tražili da prepoznam kakav je pištolj imao. Otksu da znam? Crni? - prisjetila se.
Nekoliko mjeseci je bila na bolovanju.
Psihijatar Tentor kaže da je najvažnije žrtvu, nakon pljačke, dovesti baš u centar za krizna stanja.
- Riječ je o specifičnom problemu i stanju, užasno je važno da liječnici opće prakse upute žrtve u neki od kriznih centara jer ako se taj problemu ne počne tretirati odmah, stanje se može zakomplicirati - ističe psihijatar Tentor.
Žrtvu je, dodaje, važno upoznati sa simptomima koji se javljaju nakon takvog stresa i pripremiti je na njih.
- Riječ je o akutnom stresnom stanju na koje ljudi različito reagiraju. Oružane pljačke su stres izvan uobičajenog isustva i takvi stresovi razvijaju poremećaje. A simptomi su: poremećaj sna, koji ih često muči, ali ne zbog sadržaja, nego osjećaja patnje, drugi simptom je tzv. kratki fitilj, imaju burne reakcije na uobičajene događaje, a treća kategorija su simptomi ponovnog javljanja tog događaja, tzv. flash backovi - kaže psihijatar Tentor.
Ako simptomi nestanu unutar mjesec dana, dodaje, stanje se definira kao akutni stresni poremećaj, no potraje li dulje, riječ je o PTSP-u.
Uz javljanje educiranim psihijatrima, za žrtvu je iznimno važna i podrška radne sredine.
- Reakcije radne sredine najčešće su negativne, možda sam u deset posto slučajeva doživio da je radna sredina reagirala primjereno i rekla žrtvi da se vrati na posao kad bude spremna. U pravilu naši poslodavci vrše pritisak na njih da se vrate na posao, a to nije dobro za njihovo ozdravljenje. Ti se ljudi na poslu osjećaju kao na streljani - naglašava psihijatar Tentor.
Primjećuje da ni mjere osiguranja u nas nisu primjerene jer mu se čini da su pljačke benzinskih crpki postale svojevrsni biznis.
- Radnicima su već poznate ekipe koje dolaze u pljačku, i to iz susjednih država. Dođu, opljačkaju nekoliko benzinskih i odu, tko će im ući u trag?! - kaže psihijatar Tentor.
Naši sugovornici kažu da sa svojim poslodavcima nisu imali problema.
Ali ima slučajeva kad djelatnici nisu u stalnom radnom odnosu pa se, kako ne bi ostali bez primanja, brzo vraćaju na posao.
- Jedna kolegica uopće nije znala koja su njezina prava, zato smo i pokrenule udrugu da druge žrtve upoznamo s njihovim pravima, da ih uputimo na odgovarajuće adrese, ljude, a isto tako da im pomognemo razgovorom ili savjetom - kaže Petra Đurin.
Povezivanje žrtava
Njezina 38-godišnja kolegica Jasna Vukas u kladionici radi deset godina. U zadnjih par godina imala je tri pljačke.
Teško se prisjeća datuma, pa i samog događaja.
- Potisnula sam to. Slabo se sjećam, bila je zima, ne jesen... - pokušava se prisjetiti svojih pljački Jasna.
Njih dvije našle su i prostor za Udrugu, sastavile statut i počele pomagati drugim žrtvama.
Udruga djeluje na području grada Zagreba, a jedan od ciljeva joj je suradnja s nadležnim zdravstvenim i pravosudnim tijelima radi zaštite prava i interesa članova.
Edukacijom žrtava žele potaknuti suradnju članova, pružanje međusobne pomoći i njihovo povezivanje.
Mlade pokretačice Udruge pozivaju sve žrtve oružanih prepada da im se jave i pridruže u radu.
Radnik mora biti na snimci ili gubi pravo na bolovanje!?
Dva djelatnika sa zagrebačke benzinske crpke kažu da su oružane pljačke po Zagrebu postale svakodnevica.
- Jedan mi je ušao mrtav-hladan, nemaskiran, a kad je došao do pulta, izvukao je pištolj. Smireno je tražio da mu dam novac, sve sam izvadio, a kolega koji je bio u stražnjoj sobi zvao je policiju. Kako je smireno ušao, isto tako je otišao. Doslovce se odšetao, kolega ga je s policijom pratio, ali pljačkaš ih je uspio sve razoružati i pobjeći. Poslije su ga uhvatili u jednoj drugoj pljački - prisjeća se.
Njegov mi kolega pritom pokazuje filmiće pljački koje je doživio. Snimke ima na mobitelu. Najgore mu je bilo, kaže, kad su na crpku uletjela dva klinca, vidno nervozna.
Sekunde su, kaže, prolazile kao sati.
- Uperili su pištolje u nas, a ruke su im se tresle, tada sam se najviše prepao jer su i sami bili u strahu. Najmanji pogrešan potez mogao ih je isprovocirati da zapucaju - prisjeća se.
Snimke su inače ključan dokaz na benzinskim crpkama, a i sam djelatnik mora bit vidljiv na njima kako bi dokazao da je bio tamo i na osnovi toga dobio bolovanje, pa i neku novčanu odštetu.
- Sada mi nude 6000 kuna kao odštetu - kaže blagajnica Marija i dodaje: - Žalit ću se, ta minuta s pištoljem na sljepoočnici ipak više vrijedi...