Nastup Damira Urbana na Pozitivnom koncertu u petak u Domu sportova dogodio se u trenutku objavljivanja njegova prvog velikog live albuma. Za ovog multitalentiranog umjetnika, koji je ljetos ozbiljno ušao u glumačke vode izvedbom Sofoklove “Antigone” Šerbedžijina Ulysess teatra i koji još jednom proživljava očinstvo, ova je godina svakako uspješno zaokružena.
Objavili ste album snimljen uživo u veljači na velikom samostalnom koncertu u Domu sportova. Čini se, prilično, neočekivano.
- Kada smo pričali prije koncerta hoćemo li ga snimati vizualno ili audio, meni se to taj čas činilo pametno, jer ne sviramo često na tako velikim binama. Klupski su prostori zeznuti za snimanje jer mikrofoni hvataju jedni druge i općenito ima puno tehničkih problema. Ja sam zapravo gotovo zaboravio da uopće imamo audiozapis tog koncerta. Prošlo je dosta vremena. Filip Vidović se uhvatio rada na tome, on je i snimao. I već u nekom poluzaboravu okrenuti nekakvim drugim stvarima, stiže mi mail da je on to sredio i skockao pa da bacimo uho. Shvatio sam da imamo nevjerojatno dobar live zapis, ujedno i vrlo intiman. Ima čak i neke greške koje smo odlučili kasnije ostaviti; od greški u kontekstu do greški u svirki, ali to mu daje posebnu čar. Ostavili smo raspored kakav je bio i na samom koncertu. Izbacili smo svega dvije pjesme, “Mjesečev rog”, jer mislim da ne bi trebao izaći na albumu Urban & 4, nego na live albumu Laufera, nekad ili nikad, kao i “Aroma Satanica” koja je u neku ruku zvučala predobro da bi bila na albumu. Na toj pjesmi, s obzirom na to da se na svakoj izvedbi radi o potpunoj improvizaciji, stvorila se određena magija koju zapravo ne bih htio objaviti jer ne bih želio da je ljudi mogu doživjeti i u svojoj kući. Nekako mi se čini da to treba ostati isključivo koncertni događaj. Znači, radi se o duplom albumu, od pjesama gdje se čuje fantastično zborno pjevanje publike do pjesama koje su popraćene mlakim aplauzom. Izuzetno mi je drago što su sve te oscilacije na albumu.
Zanimljiva je ova opaska da ‘Aroma Satanica’ zvuči predobro da bi ljudi to trebali čuti na albumu.
- Ne znam s čim bih to usporedio, ali to je kao da snimaš vođenje ljubavi sa svojom suprugom, ljubavnicom ili dečkom. Dakle, izniman događaj za vas dvoje, a slučajno ste i snimali. I sad taj videouradak se čini, bez obzira što je danas popularno na internetu objavljivati svoju intimu tog sadržaja, ipak kao nešto intimno i treba ostati u glavi onih koji su na tom koncertu bili. Tako je s tom pjesmom. Mislim da ljudi koji su bili na koncertu i koji općenito dolaze na naše koncerte znaju o čemu pričam i da ne postoji potreba da to imaju i na CD-u.
No, pored ‘Mjesečevog roga’ svirali ste još pjesama Laufera na koncertu i njih ste ostavili.
- Svirali smo “Svijet za nas” koji je fantastično ispao jer je, naravno, Vava bio bitan gost tog koncerta, a također je ta pjesma i bitan dio mog života. Vava je ozbiljniji čovjek u mom životu i s obzirom na to da nije tako često gost na našim koncertima, mislim da je nekako važno što smo se odlučili za “Svijet za nas” na ovom albumu. U neku ruku mi zvuči bolje nego studijski zapis, drago mi je da su i ljudi povukli i pjevali s nama tu pjesmu. I stavili smo “Moja voda“ koju je također svirao Vava na akustičnoj gitari. Bilo mi je divno čuti kako je to odsvirao danas u usporedbi s onim kako je svirao prije 20 i više godina.
Da, odavno si se pomirio s pjesmom “Moja voda”, no kako objašnjavaš to da ne voliš to neko rivalstvo među pjesmama? Zazireš od hitova, u smislu ako nešto postane hit, ti tu pjesmu uklanjaš s repertoara.
- Želim dati prostora i drugim pjesmama. Postoje izvođači i situacije gdje pjesma postane veća od izvođača, što je, naravno, divno i laska. Međutim, ta pjesma zapravo uguši izvođača. Potjera dio publike od tebe i onemogući ti da ljudi obrate pažnju i na nove pjesme i na tvoje promjene. U određenim trenucima života postoji prijetnja da će određena pjesma koja je nastala danas postati toliko velika da će ti pojesti sve radove u narednih 20 godina, a tko zna gdje ćeš stići u autorskom smislu i tko zna što ćeš tada htjeti reći publici, a jednostavno neće biti mogućnosti za to. Zato mi se čini da neke pjesme treba ugasiti kada prožive jedan svoj život, obave ono što su trebale obaviti i mi ih svjesno u jednom trenutku izbacujemo sa set lista. Tako smo učinili i nakon određenog uspjeha ploče “Žena dijete”. Imali smo rasprodane klubove i to je trajalo nekih par mjeseci i u trenutku kad sam shvatio da će ta ploča postati ljudima prebitan dio života i da što će oni poslije nje? Jer ja bih i dalje radio, meni je ta ploča draga, ali imam i neke nove pjesme. Onda smo odlučili napraviti pauzu i nismo jedno godinu dana uopće koncertirali upravo u vrijeme kad je postala najveća potreba i pozivi organizatora za koncertima. Koliko god se to taj čas činilo kao samoubilačka misija, još uvijek sasm živ i radim i postoji interes publike. Pa mislim da je to dobro.
Kad si već spomenuo album “Žena dijete”, hajdemo u taj period kad ste nakon toga snimili “Merkur” i odlučili ne ići s tim albumom, već se pričekao “Retro”. Je li se gledano iz današnje perspektive promijenio tvoj stav?
- Pravi je razlog vrlo jednostavan i nema potrebe za mistifikacijom. Snimali smo “Merkur” i pred kraj snimanja albuma rodio mi se sin Malik i ja sam prvih par mjeseci sa zadovoljstvom preuzeo obavezu da se brinem za njega i budem na pomoć njegovoj majci, svojoj tadašnjoj supruzi. Album mi je tada bio zadnja stvar u životu. Kad sam se nakon nekog vremena vratio “Merkuru” i njegovu izdavanju, jednostavno mi se učinilo da taj album nije preživio to vrijeme nakon što sam ga preslušao. Napravio sam preveliki odmak i vratio mu se drugačije glave i ispalo je da mi više ne drži vodu kao cjelina. Neke pjesme uopće mi nisu bile jasne u smislu što sam s njima želio reći i što uopće predstavljaju. “Merkur” je po meni imao ogroman nesrazmjer. Imao je 4 - 5 pjesama koje su mi jedne od najdražih što smo ih ikad napravili, a ostale su sramota za rokenrol. Preopozitan je bio i činilo mi se nekako najlakše presjeći cijelu stvar i ne objaviti ga. I tako smo u dogovoru s diskografskom kućom vratili sve što se bilo uložilo u njega i zadržali sve mastere za sebe.
Kako sad s odmakom od godinu dana gledaš na posljednji studijski album “Mamut”, s obzirom na to da ti je prošla godina bila teška? Taj album prilično je tamno nijansiran, a sada si opet u situaciji da si mladi otac, po drugi put, naravno.
- Pjesme se rade jer se pjesme rade, ali album je druga stvar jer se radi točan odabir pjesama i pokušava se uhvatiti određeni period rada. Album nikad nije jedna pjesma. Jedna pjesma može nastati danas, za pet godina ili kako već, ali kad radiš album, odlučio si jednu fazu zaokružiti i ponuditi je drugima na uvid. Mislim da je “Mamut” album s kojim sam najviše zadovoljan, možda nemam dovoljni povijesni odmak pa ne mogu dobro suditi, ali u ovom trenutku je tako. Bez obzira na njegovu boju i na razloge kako su nastajale određene pjesme. Mislim da smo napravili sve što smo htjeli. Sve što sam htio zapisati sam zapisao. Mislim da je on uhvatio vrijeme u kojem je nastao i mene u njemu, događaje koji su mi se dogodili, ali i događaje koji su se događali svima nama, čak mislim da je taj album uhvatio i nekakav miris i okus vremena koje nam tek predstoji.
U kakvom svjetlu gledaš sve ovo što se događa i nama i u svijetu, posljednje vrijeme je, nažalost, obilježio masakr u pariškom klubu Bataclan, što se svakako tiče i svakog glazbenika jer je riječ o njegovu radnom mjestu?
- Bataclan je jedna od tragedija, ali s obzirom na to da se dogodila u centru naše kršćanske i bjelačke civilizacije, onda na to gledamo vrlo osobno i susjećamo s njima na jedan poseban način. Međutim, već godinama, kao i upravo sad u ovo vrijeme, na stotine ljudi gine diljem svijeta. Možda su nam te kulture nešto dalje, možda su nam njihovi jezici nerazumljivi, možda su brojčano gledano drugačije religije, ali smo već odavno prihvatili da su ljudi samo brojke u rukama velikih korporacija i politike. Živimo u vrlo ružna i loša vremena.
Možeš li objasniti inspiraciju velikim biljojedima surlašima? “Mamut”, no i “Pustinje” Laufera imale su na naslovnici slonovu kožu. Ima li paralela?
- Nisam prije ovog pitanja vidio paralelu između ta dva albuma, ali sigurno postoji. Mamut i slon su u svakom slučaju životinje koje ljudi na neki način zlorabe i koriste njihovu dobronamjernost. Biljojedi su, veliki, a opet nesvjesni te svoje veličine i lako ih je obmanuti. Divna je i priča o njima da u jednom trenutku kad shvate da im se bliži kraj života čuvaju zadnju snagu za put na groblje slonova. Sami se upute svjesni da su dali što su imali dati i da je njihovo vrijeme prošlo. Ta priča mi je negdje još kao klincu ostala u glavi i onda postoje nekakve slike i nekakve stvari kojima se često vraćam.
Kako u tom svjetlu gledaš sebe i svoj rad? Samo pitanje inspiracije kao takve?
- Inspiracija je kao i komunikacija. Onog trenutka kad sam odlučio pričati ono što mislim i izreći ono što osjećam prestao sam brinuti što ću uopće reći jer je mogućnost pogreške mala. Ne za reći nešto krivo, nego vrlo je teško da će te netko uhvatiti u laži ako govoriš istinu. I za razliku od političara koji žele imati pitanja unaprijed da bi znali što trebaju reći, meni to ne treba iz razloga jer ne znam što bi me to netko mogao pitati da se ja “iskupim”. Kad čovjek na neki način prihvati sebe takvim kakav jest i počne pričati o stvarima kakve one jesu, u tom momentu prestaje bilo kakav strah i bilo kakav problem. Tako je i s inspiracijom. Mislim da je inspiracija problem ljudima koji sebi unaprijed odrede određene teme i nekakva očekivanja. S druge strane, radim razne izlete koji me osvježe i odmaknu od glazbe, a i naučim nešto novo i vratim se glazbi na drugačiji način. I to mi pomaže u radu.