Press konferencija Zlatka Komadine, kao i sadržaj Linićeve predstavke saborskom Odboru za nadzor tajnih službi ne zavređuju pozornost veću od slabašnog trača. Nasuprot tome, predsjednik Vlade dobio je javnu potporu predsjednika Sabora Josipa Leke, jednog od onih stranačkih veterana koji su glasovali protiv Milanovićeva prijedloga da se Slavka Linića izbaci iz stranke.
Čini se, dakle, da usprkos velikom broju glasova u Linićevu korist u SDP-u definitivno ne postoji kritična masa političara koji bi u predizbornoj godini (a donekle i u izbornoj godini: ove nas godine čekaju predsjednički izbori) nastavili otvoreni sukob sa stranačkim šefom. Realno govoreći, nastavak rata dijela SDP-a protiv Zorana Milanovića predstavljao bi egzibicionističku, prilično herostratsku odluku, koja bi koristila jedino Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Stoga je stanje u Vladi ponovo postalo uvjerljivo glavni problem Zorana Milanovića. A stanje u Vladi nije dobro.
Umjesto rekonstrukcije Milanovićeva kabineta, koju je, stekao se dojam, priželjkivao čak i potpredsjednik za gospodarstvo koji se javno razveselio najavi da će morati otići s tog mjesta, dobili smo tek smjenu dvojice ministara, čiji resori, doduše, troše ogromnu količinu proračunskog novca, ali koja (smjena) neće bitno promijeniti ekonomsku politiku koalicijske Vlade.
Ovdje prvo valja reći kako je prilično fascinantno koliko se puno ljudi, za koje se smatra da su sposobni obavljati državne poslove na najvišoj razini, ne želi prihvatiti tih poslova.
Slučaj guvernera HNB-a Borisa Vujčića, koji je trebao preuzeti posao potpredsjednika Vlade za gospodarstvo, karakterističan je primjer. Boris Vujčić definitivno je više nego kvalificiran za tu dužnost. Vujčić, ili osoba poput Vujčića, više je nego potrebna Vladi koja nema ni jasnu ekonomsku strategiju, niti je osobito aktivna u provedbi mjera sadašnje ekonomske politike. Vujčić, međutim, nije želio ući u Vladu - kažu politički kuloari - zato što je ovoj Vladi ostalo premalo vremena do kraja mandata.
Ima li vremena?
E sada, što znači premalo vremena? I je li godinu i pol uistinu premalo vremena? Krajem osamdesetih godina Ante Marković postao je predsjednik jugoslavenske Vlade u vrijeme prilično gadne ekonomske krize, s galopirajućom, četveroznamenkastom inflacijom. Marković je uspio zaustaviti inflaciju, uvesti relativno čvrst dinar, pa čak i stvoriti preduvjete za privatizaciju socijalističkog gospodarstva, sve to u samo dvije godine.
Nekoliko godina kasnije Nikica Valentić prezueo je hrvatsku Vladu u još dramatičnijim okolnostima: uz visoku inflaciju i enormne vojne troškove, Hrvatska je bila fizički podijeljena, te opterećena golemim brojem prognanika i izbjeglica. Pa ipak, u manje od dvije godine Valentićeva je Vlada uspjela stabilizirati kunu, suzbiti inflaciju i instalirati neke od bitnih financijskih instrumenata, koji do tada u Hrvatskoj nisu bili postojali.
Ili, dovedimo stvari do granice apsurda: manje od dvije godine, od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1992. godine, bilo je dovoljno za uspostavu neovisne države, donošenje Ustava, preliminarnu ratnu pobjedu i za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
A sada godinu i pol nije dovoljno za pokušaj provođenja famoznih strukturnih reformi, na kojima HNB s pravom inzsitira, koje bi mogle pomoći bržem oporavku hrvatske ekonomije?
Naravno, ovdje se ne radi o vremenu, nego o nevoljkosti da se sudjeluje u projektu u koji se ne vjeruje. Kao i o načelnoj nevoljkosti, ponavljamo, da se obavljaju bilo kakvi izravni politički poslovi. Koliko se sjećam, Zoran Milanović je prije tri godine, kada je dolazio na vlast, bio intervjuirao veći broj svojih znanaca i prijatelja: gotovo nitko nije želio raditi za Vladu ni u vrijeme dok su Milanović i SDP još bili prilično popularni, a kamoli danas.
Što sve znači da predsjednik Vlade mora pronaći druge “ljudske resurse” da bi pokušao ojačati svoj kabinet. Bilo bi sasvim pogrešno složiti se sa stavom Vesne Pusić da je recentnim promjenama u zdravstvu i obrazovanju završen proces rekonstrukcije. Naprotiv, taj će proces dobiti smisao tek kada ova Vlada uspije artikulirati transparentnu gospodarsku politiku i kada je uspije početi provoditi.
Koga angažirati?
Pitanje je, naravno, koga Milanović može pokušati angažirati da bi ojačao ekonomske resore svog kabineta.
Radimir Čačić, koji uskoro izlazi iz zatvora, nametao bi se kao mogući izbor da se u međuvremenu nije posvadio s Hrvatskom narodnom strankom, koja ga je eliminirala mnogo drastičnijim postupkom nego što je Milanović izbacio Linića.
Kao druga opcija nameće se Zvonimir Mršić, predsjednik Uprave Podravke. O Mršiću se često govori kao o prirodnom Milanovićevu oponentu, koji jednom želi postati predsjednik Vlade ili SDP-a. Eventualnim Mršićevim angažiranjem u Vladi, Milanović bi oslabio svoju unutarstranačku oporbu, dok bi istodobno aktivirao provjereno sposobnog ekonomskog operativca: utoliko bi eventualni Mršićev angažman za Milanovića predstavljao win-win potez.
Ekonomske Vladine resore trebalo bi, svakako, osnažiti i i na nižim, a ne samo na ministarskim razinama. Vlada bi se u ovo, sada već definitivno predizborno vrijeme HDZ-ovu uvjetnom momentumu trebala suprotstaviti stalnim nabijanjem tempa: kako novim kadrovskim potezima, tako i novim političkim i ekonomskim inicijativama, koje bi birače trebale uvjeriti da je SDP preživio sukob oko Slavka Linića i da je ta stranka kadra upravljati državom.
Ovdje, naravno, treba naglasiti da sudbina SDP-a nipošto ne ovisi o ishodu idućih parlamentarnih izbora. SDP, neovisno o ovim ili onim izbornim rezultatima i kadrovskim rješenjima, neće ni propasti, ni završiti na političkoj i društvenoj margini. SDP je, naime, uz HDZ jedina organska hrvatska stranka. Zato su obje te stranke neuništive, čemu upravo svjedočimo u primjeru HDZ-a, koji se iz statusa nepravomoćno osuđene zločinačke organizacije prometnuo u najpopularniju političku organizaciju u Hrvatskoj.
Ne zato što su glasači HDZ-a zločinci niti zato što ne žele poštovati zakone, nego zato što Hrvatska demokratska zajednica trajno okuplja birače s jakim nacionalnim osjećajem, koji u njoj prepoznaju bitne elemente svog identiteta: druge desne stranke odveć su radikalne da bi bile masovno prihvatljive kao HDZ, niti ostavljaju dojam stvarne političke snage, koji se HDZ-u ne može osporiti.
Propast nije opcija
S druge strane, SDP okuplja većinu onih građana kojima je HDZ zbog niz razloga neprihvatljiv, a koji su skloni lijevim i liberalnim političkim opcijama. Najbolji dokaz o neuništivosti tako pozicioniranog SDP-a pružaju devedesete godine. Na parlamentarnim izborima 1992. Socijaldemokratska partija jedva se kvalificirala u Sabor. Pet godina kasnije već je postala najsnažnijom oprobenom strankom, da bi sedam i pol godina kasnije preuzela vlast. U međuvremenu, Ivica Račan proveo je puno radikalniju stranačku čistku od sadašnje Milanovićeve, a neki od veterana lijeve javne scene, koji danas spadaju među najžešće Milanovićeve kritičare, u ono su doba bili predlagali da se SDP rasformira (Račanu naravno, i srećom, nije palo na pamet da ih posluša).
Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija dva su čvrsta i nužno suprotstavljena pola političkog života u Hrvatskoj, koje niti jedna stranačka kriza još nije uspjela dovesti u pitanje. Utoliko, dugoročno govoreći, uistinu nema puno smisla spekulirati o propasti SDP-a.
U ozbiljno promatranom političkom kontekstu nedavnih sukoba u SDP-u ionako se ne radi o tome, nego o nečem puno ozbiljnijem. Republika Hrvatska uspjela je unatrag četrnaest godina, kroz dvije SDP-ove i dvije HDZ-ove Vlade, postati relativno liberalno, “normalno”, vrijednosno proeuropsko društvo.
Novi ambijent
Sadašnji je HDZ, za razliku od Sanaderove Hrvatske demokratske zajednice, ekstremno konzervativna stranka: predsjednička kandidatura Kolinde Grabar Kitarović neće promijeniti aktualni ideološki profil HDZ-a. Današnji je HDZ stranka čija je najpopularnija političarka radikalna pravašica iz druge stranke; današnji je HDZ stranka koja vodi aktivnu antigay politiku (dok je u vrijeme Sanaderovih kampanja Zagreb bio išaran grafitima Gay je okej); današnji je HDZ stranka koja vodi potpuno nejasnu vrijednosnu politiku prema Drugom svjetskom ratu. Naposljetku, današnji je HDZ izravno nadahnut najkonzervativnijim predstavnicima Katoličke crkve.
Na prvi pogled, može se činiti kako se taj i takav HDZ, koji bi pokojni predsjednik Tuđman smatrao neuravnoteženim, ako ne i nečim gorim, perfektno uklapa u renesansu europske i američke radikalne desnice. No, budimo realni, bez obzira na sjajan rezultat na europskim izborima, sasvim je malo vjerojatno da će Marine Le Pen doći u situaciju da sastavlja francusku Vladu. Isto tako, bez obzira na izvrsne rezultate predstavnika Tea Party na republikanskim američkim izborima, posve je nevjerojatno da će ta ekscentrična organizacija dati kandidata za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Pobjeda Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima ne bi se, dakle, uklapala u novi ambijent zapadne politike, nego bi se radilo o teškom i neugodnom ekscesu, baš poput Orbanove Mađarske ili Vučićeve Srbije.
Kada je, pak, riječ o hrvatskim unutarnjim prilikama, trijumf Karamarkova HDZ-a označio bi, prije svega, oduzimanje prostora slobode, koji su izboreni unatrag petnaestak godina, i povratak u ozračje devedesetih godina, kojem glavni naglasak, umjesto rata, daje ekonomska kriza.
Važni izbori 2015.
Baš zbog toga što je HDZ toliko drastično, anakrono konzervativan - dok, istodobno, ne nudi baš ništa kada je riječ o gospodarstvu - za nacionalne je interese iznimno važno da SDP izađe iz sadašnjeg stanja i da pokuša spriječiti dolazak ovakve Hrvatske demokratske zajednice na vlast (ne bilo koje Hrvatske demokratske zajednice, nego baš ovakve, pomalo ekstremističke Hrvatske demokratske zajednice).
Na izborima 2015. godine neće se odlučivati o budućnosti SDP-a, nego o budućnosti stvarnog života u Republici Hrvatskoj. Stoga je iznimno važno da Zoran Milanović, SDP, ali i oni koji javno djeluju, a ne žele povratak u vrijeme koje nam nije donijelo mnogošto dobro (ne računajući sjajnu ratnu pobjedu) pokušaju ojačati sadašnju Vladu kako bi njeni eventualni ekonomski rezultati oduzeli naboj HDZ-ovu pokušaju povratka na vlast.
Ovdje se, najšire govoreći, radi o sljedećem: želimo li moderniju, liberalniju i civilniju Hrvatsku ili želimo represivno društvo u kojem će Crkva i vladajuća stranka zajedno donositi zakone i zabrane.