Prije desetak dana dvorana nadbiskupskog sjemeništa u Splitu bila je mjesto jedne od onih živopisnih tribina kojima taj prostor inače izdašno obogaćuje općinstvo. Za razliku od uvriježene kulturne ponude - doduše - ovaj put sjemenište nije ugostilo neke od bivših partijskih sekretara poput Josipa Jovića, Joška Čelana ili Zdravka Tomca.
Nije na tribini ovaj put bilo ni vedeta medijske treš-desnice poput Tihomira Dujmovića. Ovaj put gosti splitske vjerske obrazovne institucije bili su povjesničari. I to - zašto biste bili iznenađeni? - povjesničari koji negiraju ubijanja u Jasenovcu.
Gosti tribine - koju je organiziralo nešto što se zove Udruga Benedikt - bili su povjesničari i novinari Stipo Pilić i Igor Vukić koji su objasnili da Jasenovac uopće nije ono što se o njemu u antihrvatskoj ognjici veli. To je u stvari bio radni logor u koji nitko nije doveden samo zbog nacije i vjere, u njemu su vrijedni uznici radili za opću dobrobit, igrali nogomet, orkestrirali i inscenirali operetu, dobrodušni poglavnik svako bi ih malo počastio kolektivnom amnestijom, a pravo je ubijanje u Jasenovcu počelo zapravo tek ‘45., kad su logor preuzeli partizani i tu ubijali hrvatske mučenike.
Sistemska konstanta
Bilo koga tko prati predani publicistički napor jednog dijela hrvatske Katoličke crkve ovakva tribina teško može šokirati. Tijekom godina, hrvatski su mediji ne jednom izvještavali o javnim zadušnicama za Pavelića u Zadru, Zagrebu i Splitu, o proustaškim incidentima svećenika poput Miljenka Babajića ili Vlade Košića, ili kostimiranim ispadima ljubitelja crnih kapa patera Lasića. Činjenica je da ovi ispadi nisu samo djelo nekoliko nediscipliniranih klerikalnih magaraca, nego i sistemska mentalitetna konstanta koju vrh Crkve nažalost promovira. Da nije tako, ne bi se dogodilo da jedan od negatora ustaških logora ( Mladen Ivezić) raspreda svije teze feljtonistički i u Glasu Koncila, gdje je - recimo - napisao da su za smrti u Jasenovcu krivi komunisti jer su zatočenike nagovarali da ne prijavljuju tifus.
Crkva u Hrvatskoj - ukratko - ima prema ljudima s ušatim U stanovitu slabost. Ta slabost širi se s crkvenih tribina, iz vjerskog tiska i iz župnih dvorova, da bi završila na koncu tamo gdje pučka ideologija završi: na cidokorom urešene travnjake, fejsbučke maturantske fotografije i na gradske zidove, gdje ušatu U i križić žive u dirljivom skladu već dvadeset godina, bez i “zuc” crkvenog protesta. Pritom Crkva u Hrvatskoj - dakako ne sva, i dakako Crkva, a ne vjernici - ima prema ustašama dva tipska stava. Jedan je stav da bi ustaše bili prava blagodat, upravo sjajni, da ih ta jara nije pomutila glavom i da se tko zna zašto nisu dosjetili ničim izazvani ubijati Židove. Drugi stav - vjerojatno manjinski, no očito sve zastupljeniji - je pak taj da ustaše zapravo i nisu ubijali. Pa ako je tako, s njima u vezi u cijelosti i do kraja nema ničeg lošeg.
Kad čovjek gleda taj predani ideološki rad, mora neizbježno ostati zbunjen reakcijama hrvatskih političara, medija, te Katoličke crkve na nedavni “slučaj vikar” u Jadovnom. Kako je hrvatskom čitateljstvu (i predobro) poznato, srbijanska vlada prošlog je tjedna na komemoraciju ubijenim Srbima u Jadovno poslala Aleksandra Vulina, ministra Vučićeve vlade koji u osnovi spada u istu sortu kao Tomac i Čelan: i on je bivši sekretarčić iz doba jogurt-revolucije, predani partijski junoša koji je bez velikih lomova i trešnji prišao od jednog drugom kolektivističkom molohu: nacionalizmu.
Inače zapaljivi prostak i rabijatni glupak, Aleksandar Vulin došao je u Liku i izrekao rečenicu kojoj je cilj bio da uzburka. Rekao je - naime - da bi bruka bila da se Stepinca kanonizira, jer je on bio “ustaški vikar”. Nakon toga, u Hrvatskoj je izbio pandemonij. Od Vulina se ograđuju i desni i lijevi, osuđuje ga visoka i niska politika, pljuju ga mediji, na TV-u ga je popratila žučna debata, pri čemu iza te unisone histerije i treske kao neželjeni trun proviruju dvije neizbježne činjenice. Naime, Stepinac - da se pojedeš - jest bio (i) ustaški vikar. I - da - bila bi sramota po katolike svijeta da bude kanoniziran.
Pritom je reakcija medija i Crkve na Vulinovu “ustašizaciju” Stepinca razoružavajuće slična reakcijama Hrvatske na poljudsku cidokor-svastiku. Društvo koje inače nema većih problema s Joeom Šimunićem i “ZDS” skandiranjem, te ljudi koji inače vole obilaziti stanovite madridske grobnice, najednom su se našli pozlijeđeni poput maćuhica kad je netko na travi nacrtao njihov (ne moj ili vaš!) ideološki znak, znak koji su u “belosvetskoj” antihrvatskoj zavjeri eto prikazale kamere RAI-ja. Tako se i sada udruge Benedikt, nadbiskupska sjemeništa i glasovi koncila - koji se inače upiru pokazati da ustaše uopće nisu loši - uzrujano snebivaju što je netko - k tomu još Srbin - Stepinca vezao uz ustaštvo. Pa ako je ustaštvo kul, zašto im to smeta? Zato što je to rekao Srbin? Ili zato jer bi i to mogao prenijeti neki “RAI”?
Prilično licemjerje
Pritom hrvatsko društvo nažalost pokazuje prilično licemjerje. Baš kao što se (opravdano) snebivamo nad beogradskom rehabilitacijom Draže, a pritom nam 2000 starih ustaša prima državnu penziju, tako se i sada hrvatski medijski kokošinjac snebiva što se “oni” diraju u čovjeka čije ime u Hrvatskoj (ako wikipedia ne laže) nosi 119 ulica. A pritom me živo zanima što bi bilo kad bi Srpska pravoslavna crkva uznijela u posvećenu počast čovjeka koji bi za Hrvate rekao da u njih nema “morala, istine, principa, pravde ni poštenja”, što bi bilo kad bi globalno pravoslavlje za kanonizaciju kandidiralo klerika koji je pozdravio povijesni osnutak Karadžićeve države, te koji je bio na čelu hijerarhije koja je sustavno “prekrštavala” katolike na pravoslavlje? Nije da to suvremeni srpski nacionalizam ne bi bio kadar učiniti - o tome, uostalom, rječito govori nagla popularnost Nikolaja Velimirovića - ali nema uopće dvojbe da bi roj hrvatskih medijskih tustih muha tada od toga napravio skandal. Kad je u pitanju naš blaženik Alojzije, kad je u pitanju mučenik komunizma s njegovih 119 ulica, najednom skandala nema. Hrvatski mediji najednom gube svaki zametak kritičnosti, što najbolje pokazuje da se Karamarkova dolaska na vlast (ipak) treba bojati. Bojati ne zato jer će hapsiti i progoniti ljude, jer neće. Treba ga se bojati jer ova zemlja na valu njegove konzervativne rekonkviste srlja prema isključenju aparata za kritičko mišljenje.
Alojzije Stepinac je - naravno - u svom zamršenom životu bio svašta: i solunac i nositelj karađorđevićkog ordena, i brat poginulog antifašista i spasitelj pojedinih Židova. U stanovitoj mjeri bio je i kritičar nekih aspekata NDH. Bio je i žrtva komunističkog političkog procesa. Da - ne zaboravimo - bio je i endehazijski vojni (a to znači i ustaški) vikar. No kraj svih njegovih dobrih djela i loših djela, groznih prosudbi i (rijetkih) boljih prosudbi, postoji nešto što temeljno diskreditira Stepinca. Stepinac je, naime, mislio da je problem fašizma samo humanitarni problem. On je mislio da bi Pavelić i Mussolini bili sasvim dobri i sasvim okej, kad ne bi - što im jada bi? - eto ljude odvodili u logor, i još ih odvodili tako nekomforno i neprilično, u vagonima bez klupa, a da se nisu spakirali i na miru prikupili stvari. Kad te “potankosti” ne bi bilo, bio bi zapravo fašizam sasvim OK: čvrsta ruka, patrijarhalni vođa, ćudoredna strogoća, državna vjera, jedna nacija, bez đavlijih sindikata, komunista, liberala, sekularista i modernizatora.
Sramotna aberacija
I tu dolazimo do temeljnog problema, problema koji je mnogo, mnogo važniji od Aleksandra Vulina, Mladena Ivezića i Udruge Benedikt. Veliki dio Katoličke crkve u Hrvatskoj - naime - ne može se odreći Alojzija Stepinca zato što na državu i društvo ima isti pogled kao i on. I oni misle da su logori bili sramotna aberacija (doduše, kako vidimo, to ne misle svi). I oni misle da - eto - nije trebalo izraelićane i pravoslavce baš tamničiti. Ali, kad se dođe na teren ćiriličnih tabli, obiteljskog zakona, Stulfesserovih kipića Tuđmana i vjeronaučnih udžbenika, shvatite da je ideal zapravo i dalje isti: patrijarhalni vođa, ćudoredna strogoća, državna vjera, jedna nacija, bez đavlijih komunista, liberala, sekularista, i modernizatora. Politički ideal jednog dijela domaće crkve i dalje je fašizam bez logora, nipošto Hitlerov, bolje Francov, još bolje Salazarov. A zato što je tomu tako, oni prema Alojziju Stepincu ne mogu ni stvoriti razboriti odmak.
I to je problem. No to ni upola nije problem koliko je problem što se o Hrvatskoj o tome više ne može ni govoriti, jer se jedan nes(p)retni, politički kratkovidni i oskudno inteligentni čovjek, čovjek daleko ispod formata složene epohe u kojoj je živio, pretvara u nedodirljivi fetiš.