ZAGREB - Izlog antikvarijata usred beogradske Knez Mihajlove nije mjesto gdje bi se reklamirali filmovi, pa ipak, teško je oteti se dojmu da je onaj koji je na vrh drevnih rječnika i tomova svjetske povijesti postavio knjižicu “Nogomet” saveznog nogometnog suca Zvonimira Blaževića, objavljenu u Zagrebu 1922. godine, na neki način bio impresioniran filmom Dragana Bjelogrlića “Montevideo, bog te video”, koji je u protekla dva mjeseca u susjednoj državi postao svojevrsni kulturni fenomen: dosad ga je vidjelo 440 tisuća gledatelja u srpskim kinima, puno više nego blockbuster “Avatar” Jamesa Camerona, pa je time srušena posljednjih godina već uvriježena predrasuda kako se u toj kinematografiji više ne mogu postizati rekordni rezultati, tako karakteristični za devedesete i prvu polovicu proteklog desetljeća.
Bjelogrlić me pozvao na razgovor u restoran Public Dine & Wine, izrazito modernistički uređeno mjesto na Kosančičevom vencu, u susjedstvu Austrijske ambasade, Konaka kneginje Milice i Srpske patrijaršije. Sjedimo za dugim stolom, za kojim se - kao i u mnogim svjetskim restoranima - previše ne poštuje privatnost, no Bjelogrliću to i ne smeta: ionako mu neprestano prilaze naočite Beograđanke koje očito zna otprije i čestitaju na filmu. Pitam ga je li tako bilo i nakon “Lepa sela lepo gore”? Ne baš, bilo je oduševljenih, ali i onih koji su mu prigovarali da je napravio antisrpski film.
“Montevideo” mlađi srpski kritičari nazivaju “crowd pleaserom”, ali kao i mnogo toga čega se prihvatio, u pitanju je bio isprva vrlo rizičan projekt, kostimirana sportska melodrama s nepoznatim mladim glumcima u glavnim ulogama i zvijezdama u sporednima. Teško je procijeniti hoće li “Montevideo” ponoviti uspjeh u regiji jer se priča tiče prvenstveno podneblja u kojem je film nastao: u Hrvatskoj ćemo ga po svoj prilici najprije vidjeti na pulskom festivalu, a Arena koja prima i šest do sedam tisuća posjetitelja bit će idealan prostor za premijeru ovakve filmske atrakcije.
• Prikazali ste prošlog tjedna film na zatvorenoj projekciji na Berlinskom filmskom festivalu. Kakve su bile reakcije?
- Prišao mi je kritičar američkog magazina Variety i rekao da ga je film jako iznenadio, da potpuno odudara od onoga što se radi u našoj regiji. Očekivao je da će kad-tad početi nekakve scene klanja, masakra, na što je već navikao u filmovima koji dolaze s Balkana. ‘Montevideo’ mu se svidio, ali je bio potpuno zbunjen, nije očekivao nešto takvo. Dodao je da ga mora ponovno gledati. Mislim da će reakcije mnogih stranaca biti upravo takve.
• Kakva je zapravo bila geneza vašeg projekta? Vladimir Stanković, koji je napisao knjigu o sudjelovanju jugoslavenske reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930., vaš je poznati sportski novinar. Je li on odmah znao da piše predložak za potencijalni film?
- Ta je priča ‘public domain’, svatko se mogao za nju zainteresirati i za nju su znali veliki poklonici nogometa. Stanković je proučavao razdoblje, protagoniste i pričao o svemu svom kolegi Zvonimiru Šimunecu, dopisniku Večernjih novosti iz Grčke. Šimunec ima sklonost prema filmu i televiziji, pa je u tome odmah prepoznao materijal koji nije samo za knjigu. Povezao je Stankovića s Dejanom Petrovićem iz kompanije Intermedia Network, koja je već imala bogato producentsko iskustvo, i tako je sve počelo.
• Kako su vi u to uklapate?
- Mene su pozvali iz Intermedia Networka kao neku vrstu kreativnog producenta koji bi pripremio film i seriju. Knjiga tada još nije bila napisana pa sam i sam dosta proučavao građu o tim događajima. Zaključio sam da je to sve jako zahvalno, pogotovo što to razdoblje nikad nije prikazano u nas kako treba. Ne samo na filmu i televiziji nego ni u srpskoj literaturi: obrađivali su razdoblje Prvog svjetskog rata i kasnije revolucije, ali građanski Beograd su nekako mimoilazili. Ima ga kod Nušića, međutim, to su kazališne satire s političkim kontekstom. Nismo imali nekoga poput Krleže tko bi tu građansku klasu stavio u središte svoje dramske strukture. Meni se sviđalo što to nije nikakav veliki politički događaj, nije to priča o Šestojanuarskoj diktaturi ili nečemu takvom, nego samo jedna sportska pobjeda kroz koju možemo izložiti sudbine malih, običnih ljudi. Otprilike u tom trenutku sam shvatio da bih nešto takvo ja volio režirati.
• Niste li imali tremu? Projekt je bio velik, a vi dosad niste režirali…
- Sve me to nekako ponijelo, imao sam dobar osjećaj, pa nije bilo prilike za strah. Znao sam da to ne može biti loše. Sviđalo mi se i to što se u nečem takvom potpuno odustaje od bavljenja patologijom društva, što je posljednjih godina postala prepoznatljiva odlika srpske kinematografije.
• Zanimljiva je paralela koja se postavlja između filma i stvarnosti. U filmu je sportska pobjeda 1930. katarza za sve traume nakupljene u Prvom svjetskom ratu. Ovakav neskriveno građanski, romantični film također je katarza za sve ono što se događalo u Srbiji i u regiji u protekla dva desetljeća…
- Taj je film nastao iz želje za renesansom koja se prvenstveno mora dogoditi u nama samima. Proteklih godina očekivao sam da će se ta renesansa dogoditi u samom društvu, no kada se to nije dogodilo, potražio sam je u prošlosti. Nije to bilo bježanje u nešto što više ne postoji, nego potreba za zaokretom u tretiranju priče i junaka. Stekao sam, naime, dojam da naši mladi redatelj smatraju kako mogu uspjeti jedino smišljanjem što crnjih priča o našoj stvarnosti. Mislim da im je to posve pogrešno.
• Nije li tako bilo i u razdoblju srpskog crnog vala?
- To je bio autentičan pokret u razdoblju kada je službena politika tvrdila da je oko nas sve divno i krasno. Redatelji crnog vala pokazali su da to baš i nije tako. Danas u srpskom filmu nemate lakirovke na koje bi se isplatilo reagirati, samo ovu drugu stranu. Stalno vas podsjećaju da živite u groznom vremenu, u sistemu poremećenih vrijednosti. Nije loše, za promjenu, krenuti i s drugih pozicija. Pritom ne pretendiram na prosvjetiteljsku ulogu, samo želim pokazati mladim redateljima da se mogu praviti i ovakvi filmovi.
Ne moraju svi autorski filmovi biti mračni. Stalno podsjećam na to da postoje i autorski filmovi kao što su ‘Skupljači perja’, ‘Ko to tamo peva’, ‘Specijalno vaspitanje’, ‘Štefica Cvek: u raljama života’ i ‘Lepota poroka’ koji su bili itekako gledani u kinima, a nisu se samo bavili mrakom u nama i u društvu. U nedostatku dobrih ideja najlakše je prihvatiti kliše: Balkan je oaza zla. Najgore je onda to što i stranci to od nas očekuju. Moj film iskače iz tog klišea i zato će imati možda malo teži put prema inozemstvu.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG