Svijet može biti svakakav, ružan, prljav, neprijateljski, ali nikad ti nitko nije kriv za tvoju nesreću. Vjerujem da ljudi ‘pogibaju’ od svoje vlastite ruke - najčešće od viška hrabrosti ili viška kukavičluka. A meni su ovi prvi, hrabri, neodoljivi. Kad budem podvlačila svoju životnu crtu, jedino mi je važno da se mogu zanositi idejom da sam i ja bila više hrabra, a manje preplašena. U poslu mi to, doduše, ide lakše nego privatno.
Tako ravnateljica Hine Branka Gabriela Valentić, prema vlastitom opisu “drčna Dalmatinka” s kojom i nije baš tako teško naći zajednički jezik kao što to daje naslutiti njezin šefovski gard, sabire svoju životnu filozofiju.
Širi se djelatnost
Iako je mandat startala s osporavanjem, ovih dana ima razloga misliti da spada u kategoriju u kojoj želi biti; Hina je u plusu, širi djelatnost, potpisala je s novinarima kolektivni ugovor i po svemu sudeći izbjegla je pripajanje Hine sustavu HRT-a.
Spajanje Hine s HRT-om, što ga je predložilo Povjerenstvo za analizu poslovanja agencija, zavoda, fondova i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima kako bi se uštedjelo 16,6 milijuna kuna, značilo bi smrt za Hinu.
“Ovakav slučaj do sada je u Europi zabilježen jedino u Mađarskoj i to je završilo tako da je nacionalna agencija pretvorena u PR ured Vlade”, tumači Branka Gabriela Valentić zašto se Hina digla na noge i nastavlja: “Stalno pričamo kako nam u društvu nedostaje neovisnih stručnjaka i onda Vlada da u ruke posao tim neovisnim stručnjacima, a oni ispostave tekst, ne želim nikoga uvrijediti, ali na razini djeteta u osnovnoj školi. Uzrujala me ta njihova ‘dubinska analiza’ koja nije uspjela vidjeti da je Hina u sustavu PDV-a iako PDV plaća po punoj stopi od 25 posto - u posljednje tri godine platili smo 16 milijuna kuna PDV-a. Usto, predložili su restrukturiranje unatoč tome što je ono u Hini već provedeno 2013. kada je smanjen broj zaposlenih za 20 posto i modernizirano poslovanje. Naravno da smo reagirali jer smo to smatrali nedopustivim. Ne tvrdim da Povjerenstvo u svojim mjerama nije predložilo i neke dobre stvari, ali ono što su predložili za Hinu jednostavno nije dobro.”
Kad je postala ravnateljica Hine, Branki Gabrieli Valentić kritičari su prigovarali da je njezinu imenovanju, nakon provedenog natječaja, presudio politički dogovor koalicijskog SDP-ova druga, Hrvatske stranke umirovljenika čija je glasnogovornica bila.
Na tu će primjedbu uzvratiti neobično otvoreno: “Hinino Upravno vijeće i ravnatelj uvijek su dolazili na to mjesto uz potporu politike i bilo bi jako bedasto reći da meni to nije pomoglo. Odmoglo mi sigurno nije. Ali mi sigurno nije pomoglo obavljati posao u Hini i Hinu iz gubitaša pretvoriti u tvrtku koja na tržištu radi u plusu, premda smo u državni proračun vratili skoro milijun kuna, imamo nove projekte, novi web, javne sadržaje, pripremamo nekoliko besplatnih portala. Nismo se utopili u moru državnih firmi koje tonu, držimo glavu nad vodom, a sve više i zamahujemo rukama u željenom smjeru...
Na taj se posao nisam javila zato što sam bila u koaliciji ili zato što sam izabrana unaprijed. Rastala sam se, djeca su mi odrasla, mislila sam, neopravdano, da sam još mlada i to mi se činio dobar posao za mene jer je objedinjavao ono što sam naučila u glasnogovorništvu i novinarstvu... Ladislav Tomičić napisao je tada tekst u kojemu je rekao da je nedopustivo da glasnogovornica jedne političke stranke postane ravnatelj Hine. Razumjela sam poziciju iz koje piše jer bih takav tekst i sama napisala. Jedino sam mu zamjerila što je napisao da sam samo solidna novinarka”, govori uz široki osmijeh Branka Gabriela Valentić koja često u razgovoru autoironično i duhovito opisuje sebe i svoje poteze.
Rudarski rad
Premda pršti energijom kad se prisjeća svojih početka u novinarstvu, reći će kako je u novinarstvu, ipak, ostala došljak i promatrač, nisu je novine uspjele doživotno inficirati.
U novinama je završila slučajno; kao apsolventica hrvatskog i književnosti koja nikako da privede kraju taj posao, srela je kolegu koji joj se odjednom učinio jako sigurnim u sebe, a nije prije bio takav i važno joj se pohvalio - “radim u novinama, možda ti mogu pomoći...” I odveo ju je u redakciju Panorame, a otamo započelo je krstarenje po redakcijama u kojima je zatvorila krug od prevođenja recepata s talijanskog i engleskog, uređenja doma, odgoja djece preko socijale do praćenja Vlade.
Nakon Panorame migrirala je u Slobodnu Dalmaciju, u ženskom Svijetu radila je kao urednica. Šest mjeseci rudarskog rada u Republici, dnevnim novinama kratkog daha, u kojima je smršavjela sedam kilograma, prekinuo je poziv Kreše Fijačka da dođe raditi u Vjesnik. Samo tjedan dana prije zatvaranja redakcije. Taj scenarij - da uspijeva izbjeći propast - ponovio se i u Vjesniku, iz kojeg je otišla svojevoljno, s otpremninom nakon zaključka da tamo više nema što tražiti, jedva da je komunicirala s tadašnjim glavnim urednikom Đuretkom “koji je čim bi me vidio na hodniku šmugnuo u WC - računam da je puno vremena zbog mene tamo proveo”.
Neko vrijeme radila je u popodnevnoj emisiji na televiziji, ali jako se bojala izaći pred kamere i taj strah nije uspjela pobijediti. “Nisam neki veliki tremaroš, ali frfljam i loše izgovaram č, ž, š i nisam se htjela sramotiti, a bila sam prelijena ići na govorne vježbe. Sad me više nije strah izaći pred auditorij, sad sam prestara da me takvih stvari bude frka.”
Objavila je i zbriku kolumni o majčinstvu i djeci. “Ne volim to nazivati knjigom zato što romantično vjerujem da ću pravi ozbiljan roman tek napisati.”
Na čelo Hine zasjela je s petnaestak godina novinarskog iskustva, dvogodišnjim poslom glasnogovornice HSU, dvije opomene novinarskog Vijeća časti zbog svojih tekstova o socijali koji se nisu svidjeli Milanki Opačić i ravnateljici splitskog doma za nezbrinutu djecu i bez ambicije da glumi nadnaravni novinarski autoritet.
I bilo ju je, kaže iskreno, prilična “frka”.
“Znala sam da su u Hini željeli svog čovjeka, kao što bih to i ja sama željela da sam bila na njihovu mjestu. No, nisam bila ljuta ni na koga i mislim da mi je to pomoglo. Smatrala sam da radničko vijeće i sindikat nisu nužno moji neprijatelji i nisam htjela s njima ratovati. A nadala sam se da će i oni brzo shvatiti da ni uprava nužno ne mora biti neprijatelj. Došla sam među ljude koji tamo rade godinama i koji su bolje od mene znali mnoge stvari - i to sam smatrala njihovom prednošću. Svojom prednošću sam, paradoksalno, smatrala baš to što dolazim izvana i što nemam emocionalne odnose s ljudima, zbog čega sam lakše mogla prerezati stvari koje netko iznutra ne bi mogao.
Vjerovala sam da je to dobar balans i da među 156 ljudi, koliko ih je tada bilo u Hini, barem polovica vrijedi u svakom pogledu, a brzo se pokazalo da većina puno vrijedi. Vidjela sam kako stojimo financijski, a za to nije trebalo biti poseban financijski mag, dovoljno je bilo razlikovati plus od minusa da bi vidio koliko ti fali. To je zapravo usporedivo s poslom domaćice: nedjelja je, moraš skuhati ručak i imati sve od juhe do kolača, a imaš love koliko imaš. Znači, sigurno otpadaju teletina i janjetina.
Hina je bila zapuštena i kastrirana, stanje je bilo tako loše da su moji prvi potezi morali uroditi rezultatima. Bilo mi je jasno da se Hina, želi li opstati, mora vratiti svom core biznisu, agencijskom novinarstvu, da se ne može baviti press clipingom koji je gubio silan novac - pogon 14 zaposlenih iz Arhive koji su preuzeti iz Vjesnika mjesečno je koštao 140.000, a zarađivao 35.000 kuna. Pritom je arhiva bila loša i nedostupna, u Kerestincu, nije bila digitalizirana iako je Vlada dala novac za digitalizaciju.
Odlučila sam ukinuti projekt press clipinga koji se prodavao državnim službama i bio dvojbeno legalan. Uz maksimalno poštivanje socijalnih kriterija i zakonske procedure, uspjeli smo ljude djelomično zbrinuti u Hrvatskom državnom arhivu, neki su otišli u mirovinu, a neki, nažalost, na burzu. To iskustvo davanja otkaza ne bih rado ponovila u životu, premda je Hina objektivno imala preveliki broj ljudi…”, priča.
Četvrto prezime
Dok je imuna na strah od promjene posla i vjeruje da je mijenjajući poslove učila i napredovala, nije baš sigurna, reći će Branka, da taj princip može primijeniti i u privatnom životu. Nakon dvoje djece, dva razvoda braka, očekivanja su joj ostala ista, iako bi voljela da je drugačije. Jedino joj, kaže, papir više ne treba. A ni četvrto prezime. Prezime Valentić koje je preuzela kad se udala za glumca Duška Valentića zadržala je iz čiste lijenosti.
“Ja sam u vezama neukom promatraču uvijek pogrešno izgledala kao šefica. Ako i jesam to bila, onda je to kategorija onih šefova koji nadrapaju. U podjeli uloga, meni je pripalo da budem bučnija strana, koja se rado izvlači na južnjački temperament i prepušta da je muževi vode. Prvi put sam se rastala brzo i impulzivno. Drugi put sporije i s odgodom. Jer, kad se drugi put rastaješ, ne možeš zanemariti misao da je greška u tebi. Ne smatram se ni krivom ni pravom. Strana mi je ideja da kraj ljubavi završi pričom o krivcu i ispravnom. Treba prihvatiti svoj dio odgovornosti za propast bilo čega”, priča Branka i opisuje kako nema fetišistički odnos prema prostorima, kvartovima, gradovima, državama, “mogla bih sutra pravac Švedska“, pa je nakon razvoda kupila manji stan u zgradi u kojoj je živjela s bivšim suprugom Duškom Valentićem. Iako u pravilu razvod znači gubitak zajedničkih prijatelja, s Lynne Montgomery, premda kumom s Duškove strane, ostala je u jako dobrim prijateljskim odnosima, “bez obzira na razlike u svjetovima”.
‘Nisam u panici’
“Najbolji posao u mom životu su moje kćeri, Dora i Marta, ništa nije mjerljivo s tim”, opisat će Branka i dodati: “Mi stvarno imamo otvoren i iskren odnos jer ja drugačije i ne znam. A sada su već odrasle i mijenjaju nam se uloge - starija me zna pitati kad si zadnji put pojela juhu ili me pohvaliti što sam odrasla jer mi se konačno prestao sviđati dr. House”.
Pitam na kraju boji li se promjene vlasti.
“Mandat mi traje do siječnja 2017. Nisam od romantika koji smatraju da ne mogu otići ranije, ali nisam ni u kakvoj panici. Bojim se svega i svačega, bolesti, gubitka bliskih ljudi, starosti, fizičkog starenja i nemoći. Ali promjene posla ne”, zaključit će Branka Gabriela Valentić.