ZAGREB - Da se koparskom grofu Francesku Grisoniju karta sudbine drukčije okrenula, danas bi mirnije spavali u Vatikanu, na Kaptolu, a ni Jadranka Kosor ne bi morala čitati nimalo ugodno pismo vatikanskog Državnog tajništva i smišljati odgovor kojim neće porušiti idilične mostove do Vrhovnog poglavara Katoličke crkve. A ni mi se ne bismo sparnog kolovoškog dana uputili na zapadnu obale Istre, do mjesta o kojem smo stjecajem okolnosti ispisali već stranice, a da tamo u životu nismo nogom kročili.
Priznajemo, nikada prije nismo ni čuli za mjesto koje se zove Dajla ili Dalia. Dakle, sve je počelo od tragedije obitelji Grisoni.
Sin jedinac bogatoga grofa ubijen je u dvoboju. U sukobu koji je, premda nema točnog povijesnog izvora, vjerojatno posljedica čiste ludosti dviju usijanih mladenačkih glava. Grof Francesco, očajan i usamljen u svojoj velebnoj palači, mijenja oporuku i cijeli svoj istarski posjed, zajedno s ladanjskom vilom, zavjetuje fratrima benediktincima iz S. Marie di Praglie, samostana blizu Padove.
Nesretni grof umire 1841. godine.
Njegova palača danas je ruševina i ruglo, a crkvena i svjetovna vlast gotovo su se na noževe zaratile oko imanja koje je brutalnom igrom sudbine ostalo bez obiteljskog potomstva.
Benediktinci se u darovanu grofovsku vilu useljavaju 1860. godine i sve do 1947. godine, kada su protjerani od ljudi koje su doživjeli kao novovjeke barbare kojima ništa crkveno nije sveto, o posjedu su se brinuli manirom dobroga gospodara. Njihovi kalve (sluge) obrađivali su zemlju, vinograde, maslinike, žitna polja, održavali prekrasan perivoj koji se protezao sve do mora, a zauzvrat dobivali uglavnom hranu i Božje “hvala”.
Mirna svakodnevica
Tek kada smo konačno stigli u Dajlu i tamošnji nam stanovnici na pitanje do kuda se proteže zemlja koju je grof zavještao benediktincima, a potom je uz blagoslov i darovnicu države Hrvatske preuzelo istarsko svećenstvo, odgovorili - sve do kuda vam pogled seže, jasno nam je zašto se zaratio kler. A Papa osobno odlučio arbitrirati.
U pitanju je pozamašan komad zemaljskog raja, kojeg se ne žele odreći čak ni oni koji nas uvjeravaju da nas pravi jednom čeka tamo negdje na nebu.
Logikom - sigurno je sigurno, za istu zemlju, a zaista je prekrasna, plodna i pitoma, crkveni su oci zaratili svjetovnim oružjem - sudovima i odvjetnicima. Kada su tu stvari zapele, pozvali su u pomoć Papu osobno, ovaj odabrao suce iz reda uglednih kardinala, pravde radi među njima i našeg Josipa Bozanića, ovi presudili u korist talijanskih benediktinaca, a onda kreće paljba istarskog klera.
Nemoćni pred odlukom Vatikana, u pomoć zovu premijerku, uvjeravaju je da se krše Osimski sporazumi, da je i pravo i pravda na njihovoj strani, da se želi otuđiti hrvatska zemlja. Kosor diže s godišnjeg ministra Bošnjakovića, ovaj u minuti poništava sve darovne ugovore s početka devedesetih, traži da se država opet uknjiži kao vlasnik.
Vatikan se razljutio, a kako će sve završiti, u ovom tekstu, na vašu i moju žalost, nećete pročitati. Slijedi naporno sudovanje koje će, kažu nam odvjetnici, i sami u čudu s ovim predmetom, vjerojatno potrajati godinama.
Za to vrijeme Dajla, naselje pet kilometara udaljeno od Novigrada, živjet će svoju mirnu svakodnevicu, jer baš svi koje smo tijekom nekoliko sati boravka susreli vjeruju - ovaj će cirkus uskoro prestati, vratiti se opet u tišinu sudnica, fotografije njihova mjesta prestat će puniti naslovnice novina, udarnih televizijskih Dnevnika.
Osim ako se ne potvrde slutnje vlasnika jednog tamošnjeg restorana, zabranio je da ga imenujemo jer, kaže, ne želi nevolje. Tiho nam je, ogledajući se preko ramena, rekao: - Tu bi moglo biti posla za USKOK, svašta će tu još isplivati... A na upitni pogled s naše strane, odmahuje: - Ne znam ja ništa, ne propitkujte.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG