PRVI PUT CIJELA ISTINA

EKSKLUZIVNO u NEDJELJNOM ispovijest Sanaderove punice: Kako nas je Ivo godinama varao

Zet ih je neprestano tražio za potpise i osobne iskaznice, ali ništa im nije bilo sumnjivo. Sve dok nisu saznali kako su vlasnici vrijednih nekretnina i zemljišta

ZAGREB - Ivo, zašto si kupio grobnicu u Zagrebu, a ti i Mirjana ste rođeni Splićani!” S druge strane slušalice bila je Karmela Šarić. Bio je to njezin posljednji razgovor sa zetom, bivšim premijerom.

“A što je 100.000 eura!” odgovorio je kratko svojoj punici Ivo Sanader.

“Ivo, tko će ti od Zagrepčana doći na sprovod!” sada već ljutito pita Karmela Šarić. To pitanje razljutilo je njezina zeta. Veza se prekinula. Ovako je svoj zadnji razgovor sa zetom Nataliji Petković, zamjenici šefa splitskog USKOK-a, prepričala Karmela Šarić. Ponedjeljak 10. siječnja ove godine bio je za nju stresan. U dvorište kuće na Kopilicama prvo joj se u lice unijela novinarka Slobodne Dalmacije i tutnula joj cijeli popis zemljišta na Braču. Upravo je krenula na svjedočenje u splitski USKOK.

“Je, to je moj potpis”, potvrdio je Ivo Šarić supruzi i novinarki. Karmela Šarić otišla je u USKOK. Svašta joj se motalo po glavi. Tri tjedna ranije, 22. prosinca, u tv kamere na pitanje da na austrijskom računu njezina supruga ima milijun eura odlučno je rekla: “Nema moj suprug taj novac, tko će mu ga dati?

Otkud bi on to imao? Jedino ako je netko treći taj novac stavio na njegov račun. Ako je to potrebno, mi smo tu za sva pitanja. On je moj zet, ne mogu ništa protiv njega. Dobar mi je bio, drag, a neka pravna država radi svoj posao. Ako je kriv za stvari za koje se optužuje, neka odgovara!” bila je izričita majka Mirjane Sanader.

A 10. siječnja bio je dan kad je predstavnica države mogla postavljati pitanja. Karmela Šarić branila je supruga, a možda nije bila ni svjesna da u tom trenutku USKOK-u daje dokaze protiv svog zeta.

“Moj suprug nije bio u Austriji više od 20 godina, s Ivom Sanaderom nije odlazio na put u Austriju, a nije putovao ni po Hrvatskoj. Moj zet bi dolazio k nama u Zagrebu, u stan u Kozarčevoj, i pozivao bi mog muža: ‘Nono, dođi sa mnom, imaš nešto potpisati!’ Nikad mu nije rekao što to treba potpisati. Ja sam bila prisutna u nekoliko navrata kad je on tako postupio, no moj suprug Ivo Šarić nije znao što potpisuje, niti mu je on to objašnjavao.

Kad bi Ivo Sanader tako rekao, onda bi mu on dao osobnu iskaznicu. Nije postavljao pitanja za što mu treba. Imao je povjerenja u njega. Ni njemu ni meni nije palo na pamet da bi nas mogao uvući u neke malverzacije. Ivo je vodio svog punca i notaru. Ivo je imao i nekog mešetara koji je vodio brigu o svim njegovim zemljištima. Išao je i u vezi kupnje zemljišta na Braču. Znate, 30.000 kvadrata nije mala površina koja se može sakriti.

Znate li vi koliko je to zemljište čiji je vlasnik bio moj suprug? To vam je kao cijela Kopilica. A ja sam za to saznala neposredno prije dolaska k vama, od novinarke Slobodne Dalmacije”, gotovo s nelagodom pričala je Karmen Šarić u sobi zamjenice ravnatelja splitskog USKOK-a.

Nimalo ugodna situacija premošćena je pričom o odnosima unutar obitelji. Karmela Šarić nastavila je pričati tužiteljici Nataliji o unučicama, o tome kako se o Petri brinula od njezine pete godine, a o Bruni od treće. Vratila se u prošlost, pričala o tome kako su Petra i Bruna zajedno išle u vrtić, kasnije i u školu.

One su bile bakina briga, a djed je skrbio o troškovima domaćinstva, režijama. Supružnici Sanader, zajedno s Mirjaninom majkom i ocem, već su živjeli u Kozarčevoj 21 u odvojenim stanovima. Ali, imali su zajedničko domaćinstvo, kućnu pomoćnicu. Četveročlana obitelj Sanader preselila se iz Remeta, gdje su bili podstanari. Punac Ivo i punica Karmela radi brige o unukama, kako bi im se kći Mirjana mogla posvetiti znanosti, preselili su se u Zagreb.

Kad smo se doselili u Zagreb, bili smo u stanu s mojom kćeri i zetom i godinu dana smo spavali na podu, u sobi gdje su bili koferi. Naime, bile su dvije dječje sobe, pa su tako cure spavale u jednoj sobi na štramcima (madracima) na podu, a u drugoj sobi moj suprug i ja, isto tako, na podu, Mirjana i Ivo spavali su u spavaćoj sobi. U dnevnom boravku nije bilo namještaja. Nitko nije spavao u dnevnom boravku. Kasnije su Ivo i Mirjana kupovali komad po komad namještaja i opremali stan. Dugo je to trajalo, tako da su tepihe kupili tek nakon četiri godine.

Mirjana je htjela sebi urediti kutak u sobi da može raditi u miru. Imala je jedan stolić i stolicu, nije imala ni police za knjige, doslovno ništa. Zidovi su bili prazni, osim nekih slika koje je Ivo nosio sa sobom kada se selio iz Splita u Austriju, iz Austrije u Split, iz Splita ponovno u Austriju, i iz Austrije u Split, a potom u Zagreb. Kasnije je Mirjana sebi sredila malu sobu kao radni prostor”, opisivala je Karmen Šarić tužiteljici životne prilike svoje kćeri i zeta. Na slike se u jednom dijelu svoje priče posebno “napiknula” rekavši:

“Ma, ja vam nisam neki stručnjak, ali nisu to bile vrijedne slike koje je on seljakao, i ne radi se o slikama koje su kasnije kupovali iz privatnih riznica. Tako je jedan čovjek prodao Ivi Sanaderu skulpturu bana Jelačića jer je trebao školovati sina te mu je Ivo platio tada 5000 njemačkih maraka. Ponosno je govorio kako je tom čovjeku pomogao da školuje sina”, kazala je Sanaderova punica i nastavila.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Izdvajamo