U jutro, 5. prosinca 2007., u kargo centar sarajevskog aerodroma niotkud je dojurio crni Audi. Četiri pljačkaša s crnim fantomkama iskočila su iz automobila i uperila duge cijevi u šokirane radnike i granične policajce. Nosili su uniforme specijalne federalne policije SIPA. Mirno su uputili radnike da se okupe u jednoj prostoriji. Zaključali su ih i otišli do kombija koji je toga jutra iz Zenice dopremio gotovinu za sarajevsku banku ABS. Pokupili su sve vreće s novcem iz kombija, mirno ih pustili da prođu rendgen, utovarili u Audi i nestali kao što su i došli. Kad je policija stigla na mjesto pljačke, nisu našli ni traga. Samo snimke na sigurnosnim kamerama, koje su ovjekovječile elegantni pljačkaški stil, onakav kakav je proslavio srpsku bandu Pink Phanter.
U vrećama je bilo oko 1,2 milijuna eura. Policija je blokirala sve prilaze aerodromu, zaustavljala čak i NATO-ova vozila, ali istraga se nije micala s mjesta. Pljačku su planirali poznati sarajevski kriminalci Mario Tolić i Midhat Mekić, sa svojim prijateljem koji je postajao boss, Zijadom Turkovićem. Turković je pronašao insajdera Suada Glavinića, koji je trebao dati plan zgrade i ključeve, ali Glavinić se u posljednji čas uplašio i odustao, pa je Turković angažirao šefa kargo službe Nijaza Zubana.
Sve je bilo spremno, ali Tolić je imao puno posla u Hrvatskoj, Mekić novu ženu i poslove u Južnoj Americi i Turković ih nije htio čekati. Povezao se sa srpskim podzemljem i s njima izveo pljačku.
Krvavi niz ubojstava
S aerodroma su se u dva identična automobila odvezli u dva suprotna pravca, a Audi su zapalili u sarajevskom naselju Nedžarići i pustili da ga policija nađe. U dva udaljena stana prebrojali su i raspodijelili novac te ga poslali na nepoznate adrese. U jednom stanu novac je dočekao i brojao Emir Zeković, zet Turkovićeva kućnog prijatelja Isljama Kalendera, sitnog kriminalca i policijskog drukera iz Sarajeva, labilnog tipa kojega Turkovićeva žena nije mogla smisliti i često ga je upozoravala da se makne od Kalendera. Zeković i Kalender su po Turkovićevoj naredbi, dio novca odnijeli i predali osobama koje ne poznaju, navodno je otišao u Makedoniju. Policija je tri godine tapkala u mjestu, a oko Sarajeva su se množili leševi. U veljači 2008., u Buni kraj Mostara pronađeno je tijelo ubijenog Emira Hadžića, poznatog sarajevskog kriminalca i dobrog prijatelja Zijada Turkovića. To je ubojstvo uznemirilo podzemlje i medije, ali policija i tužilaštvo tapkali su u mjestu. Prijavljeni su nestanci Marija Tolića i Vernera Ajdarija. Signali njihovih mobitela posljednji su put locirani u restoranu kojemu je vlasnik bila Turkovićeva tvrtka.
Grozni uviđaji i obdukcije iz noćnih mora ukazivali su na to da se događa nešto veliko i mračno. Bila je to mafija nove generacije. Okrutna, prezriva prema starim pravilima podzemlja i etničkoj i vjerskoj podjeli, koja je se odražavala i na kriminalnom miljeu. Ovi ljudi nisu se bojali policije, niti ih je bilo briga tko je musliman, Albanac, Srbin, zanimao ih je samo novac i apsolutna dominacija. Policija je imala stotine tračeva i nijedan čvrsti trag. Sve dok u rujnu 2010. naočitom šefu SIPA-ine istrage, detektivu Vahidinu Šahinpašiću, na vrata nije došao mali Emir Zeković. Frfljavi, ni po čemu zanimljiv mladić, dijete ulice, lukav, sami instinkt, Zeković je imao čistu računicu. Sve će reći policiji jer se upleo u nešto što će ga, ako bude imao sreće, strpati u zatvor na 20 godina, a puno je vjerojatnije da to neće ni doživjeti. Njegov zet Isljam Kalender već je bio u nevolji do grla. Policija mu je bila za vratom, a Turković je bio loše volje. Tolić i Mekić nisu skrivali ljutnju zbog toga što ih je isključio iz velikog ulova na aerodromu. Čuo je da ga žele ubiti.
Turković je, prema iskazima nekih svjedoka, od nekad mirnog i kontroliranog čovjeka postao manijak. Fitilj mu je bio sve kraći, paranoja sve gora. Počeo je ubijati najbliže suradnike. Nije htio dijeliti, nije htio svjedoke.
Kad je Turković krajem 90-ih došao iz Nizozemske, sarajevsko je podzemlje bilo podijeljeno između dva klana. Zapadno Sarajevo kroz prostituciju, kocku, reket i ubojstva kontrolirao je Ramiz Delalić Ćelo. Ćelo je bio mafijaš staroga kova, ratni zločinac, a za mnoge i heroj, sandžački poglavica.
Početak uspona
Istočno Sarajevo bilo je pod kontrolom albanske narkomafije, na čelu s Naserom Keljmendijem i Muhamedom Alijem Gashijem, Ćelinin smrtnim neprijateljem i bratom beogradskog surčinskog klana. Keljmendi je, uvelike zahvaljujući podfranšizi koju je dao lokalnim dečkima pod vodstvom Darka Eleza, započeo novi val; operativni merger sa srpskom mafijom, veliku, milijunsku trgovinu drogom, okrutna ubojstva, osmišljena da siju strah i filmske pljačke, poput one koju je Elez 2006. izveo usred dana, kad je njegova banda za vrijeme posjeta srpskog predsjednika Borisa Tadića, u centru grada, iz zaštitarskog kombija odnijela 2,2 milijuna eura Privedne banke Sarajevo.
Turković nije došao u grad kao sitna riba, imao je veliku kuću u gradu, vikendicu u Ulcinju, skupe aute, 450 tisuća eura, većinu, kako je tvrdio, od nasljedstva koje mu je ostavio otac nakon godina rada u Njemačkoj. Predstavljao se kao ambiciozni građevinar, s firmom za adaptaciju stanova. Ćelo i Keljmendi odmah su prepoznali mogućeg suparnika. Ćelo ga je ismijavao pred cijelim Sarajevom, Keljmendi ga je pokušavao zastrašiti. Turković je pamtio. Ipak, nije dočekao osvetu. Ćelu je prema Keljmendijevu nalogu, 2007. ubio plaćenik kojega je iz šabačkog klana za taj posao odabrao osobno surčinski bos Ljubiša Buha Čume.
Keljmendija je vlada američkog predsjednika Baracka Obame 2012. stavila na popis svjetskih kriminalaca i proglasila jednim od najjačih narkobosova u Europi. Pobjegao je iz Bosne i Hercegovine kad su počela hapšenja mafijaša, ali je prema Interpolovu nalogu uhićen i pritvoren na Kosovu. Tamošnji ga je sud nedavno oslobodio optužbi za organizirani kriminal i neće ga izručiti u BiH zbog nekoliko atentata koji su pokušani na Keljmendija. On si je do daljnjega osigurao status “kontroverznog biznismena”.
Kada je tada, početkom rujna 2010., Emir Zeković uputio detektive na svoga zeta Isljama Kalendera, Turković je mislio da mu ništa više ne smije stajati na putu. Deset godina nakon što se vratio u domovinu otvorila mu se prilika da postane veliki europski, možda i svjetski igrač, jedini na strateškoj balkanskoj točki heroinske i kokainske rute. Kad je progovorio Isljam Kalender, SIPA je shvatila što ima u rukama. Kalender je u samo tri dana nacrtao pravo lice bosanske mafije. U igri su bili milijuni eura. Heroin su nabavljali iz Turske, a čisti kokain iz Kolumbije.
- Kokain smo miješali s hormonima za konje. Heroin smo miješali moj šurjak Enver Zeković i ja, od kilograma smo dobivali dva, jer smo kilogram droge miješali s kilogramom smjese. Sijanje heroina bilo je opasno i jednom se prilikom Zeković onesvijestio - svjedočio je Kalender.
Još nije bi ni dovršio davanje iskaza, a policija je krenula u akcij. 21. rujna 2010. počela je operacija Lutka, u kojoj je uhićeno 25 osoba, među njima i Zijad Turković. Zeković je dobio imunitet, a Kalender postao prva osoba u BiH koja je ušla u program zaštite svjedoka, promijenili su mu identitet i preselili ga u nepoznatu zemlju. Duge godine američkog i zapadnoeuropskog rada na bosanskim institucijama konačno su se vidjele na suđenju stoljeća, koje se vodi prema najvećoj optužnici dosad podignutoj u toj zemlji. Turković i još 13 pripadnika njegove grupe optuženi su za ubojstva Marija Tolića, Midhata Mekića i njegove žene Lucije Salas Cortes, koja je zajedno s Mekićem masakrirana rafalima u visokoj trudnoći, a zatim polivena kiselinom i živim vapnom te zakopana.
Prva optužnica
Optuženi su za ubojstvo Rajka Milovanovića, koji je postao neprijatelj kad je sabotirao Turkovićev plan da eksplozivnom napravom ubije Nasera Keljmendija na svadbi njegova sina u Radon Plaza. Mario Tolić ubijen je za stolom, okružen prijateljima iz Turkovićeve grupe, Verner Ajdari nekoliko koraka dalje. Optužnica je podignuta za još tri pokušaja ubojstva, pljačku aerodroma, trgovinu drogom, pranje novca i iznudu u kupnji dionica tvornice Ključ. Zijad Turković priznao je samo jedan zločin, pokušaj ubojstva Nasera Keljmendija. Šest članova grupe priznalo je sve za što ih se optužuje i nagodili su se za godinu do 6,5 godina zatvora.
Tužitelji Oleg Čavka i Dijana Kajmaković počeli su odmotavati mračno klupko sarajevske mafije i boriti se sa zastrašivanjima svjedoka, prijetnjama iz podzemlja, predomišljanjima pokajnika i vještinom Turkovićeva advokata, starog lisca Fahrije Karkina, koji je novinarima jednom kad su ga okrivili da laže, rekao: “A što ne bi lagao? Sud i jest da se na njemu laže, bar su mene tako učili stari advokati.” Ono što je zaista zastrašujuće je mimohod svjedoka kada s onim tipičnim bosanskim fatalizmom opisuju brutalnost kriminala. Snimke se danas na YouTubeu gledaju kao pravi triler. Tužiteljstvo tvrdi da je u istrazi bilo ključno hapšenje Hajrudina Memovića, člana Turkovićeve grupe, koji je supruzi Marija Tolića pokušao prodati informacije o njegovu nestanku, a kako bi dokazao da zaista nešto zna, pokazao je čahure metaka kojima je Tolić ubijen.
Strašna svjedočenja
Obitelj je sve prijavila policiji. Uslijedilo je hapšenje, a Memović je prvi izravno optužio Zijada Turkovića za ubojstva, dodajući još imena Seada Dumanjića, koji je kao pokajnik bio među najpogubnijim svjedocima za Turkovića, i neizbježnog Isljama Kalendera. Memović je rekao da je Seadu Dumanjiću pod prisilom dao ključeve kuće u kojoj su bili Midhat Mekić i Lucija Salas Cortez, a da ih je Dumanjić dao Turkoviću.
Prema iskazu Seada Dumanjića, Mekića i njegovu suprugu trebao je ubiti čovjek iz Srbije: - Zika (Zijad Turković) je rekao kako mu je došao drug iz Srbije i da hoće da ga ‘proba’, što znači da ga povede da zajedno izvrše ubojstvo, a da se mi poslije pobrinemo za tijela. Zika mi je kasnije pričao da je, kad su ušli u kuću, digao kapu da ga Miki prepozna. Rekao mi je: “Ispalio sam nekoliko metaka, ali životinja je opet krenula na mene. Ispalio sam još nekoliko, i onda je bio gotov. Djevojku sam upucao tri puta u leđa i onda je ‘ovjerio’ još jednim metkom u potiljak”, kazao je Dumanjić. Marija Tolića ubio je Milenko Lakić, za stolom je sjedila skoro cijela Turkovićeva grupa. Smijali su se i pričali, a Lakić je izvadio škorpiona i prvo pucao u glavu i prsa Verneru Ajdariju, Tolićevu bliskom prijatelju.
- Niko se nije pomjerio - pričao je Dumanjić - Kao da se ništa nije desilo…
Mračna i moćna figura
U cijeloj priči dvije su figure ostale enigma. Prva je Fahrudin Radončić, moćna i mračna figura bosanskog međuzemlja, čovjek koji je nakon dvije godine što mu se ime povlači po suđenju Turkovićevoj grupi, što ga godinama povezuju s Keljmendijem i optužuju da je svoje novine Dnevni Avaz i televiziju Alfa koristio za sređivanje računa u podzemlju, imenovan ministrom sigurnosti Bosne i Hercegovine. Druga je lijepa Šejla Jugo Turković, iskusna profesionalka iz policijskog i obavještajnog sustava, kraljica sarajevske crne kronike i zvijezda Radončićevih medija i Turkovićeva velika ljubav, supruga i majka njegova djeteta.
Najogovaranija žena u Bosni, lijepa i borbena kao Cahterine Zeta-Jones u “Trafficu”, Šejla Jugo ne prestaje inzistirati na svojoj verziji događaja koji su joj upropastili život. Luksuzan život zamijenili su dugovi i društvena izolacija. Tužiteljstvo za njezina muža traži 45 godina zatvora. Veliki snovi iz 90-ih odveli su je predaleko. Šejla Jugo počela je karijeru kao prevoditeljica u središnjoj obavještajnoj agenciji BiH. Londonska učenica, zgodna i ambiciozna, brzo si je osigurala niz dobrih profesionalnih pozicija u državnim službama. Prevodila je na sastancima s pripadnicima stranih vojski i policija, uključujući UN-ove međunarodne policijske snage, “plavce” kasnije optužene za trafficking i organiziranje prostitucije u Sarajevu 90-ih.
S dobrim vezama i temeljitim poznavanjem sustava, Šejla Jugo je nakon funkcije u kabinetu kantonalnog ministra policije Ismeta Dahića postala novinarka. Fahrudin Radončić pretvorio ju je u zvijezdu. Šejla ništa nije radila na malo, pisala je najveće mafijaške priče, družila se s najvećim igračima u podzemlju, imala je privilegiran pristup informacijama i čuvala si leđa. Trudila se, kako je kasnije govorila, ne biti ničija, ali Radončićeve manipulacije nije mogla izbjeći. Na suđenju ga je optužila kao jednu od centralnih figura bosanske mafije, opisala njegove redovite sastanke s Naserom Keljmendijem u Radon Plazi, na kojima je morala biti po Radončićevom naređenju. Zijada Turkovića upoznala je pišući o njemu.
Prljava trgovina
Ljubav je brzo planula. Šejlu su povezivali s gotovo svim velikim mafijašima, pričalo se da je bila Ćelina ljubavnica, da je živjela s Emirom Hadžićem, i da je on na početku veze upozorio Turkovića “da se okane te rospije”.
Šejlina svjedočenja na sudu su medijski spektakl. Iako je godinama bila medijska zvijezda, prijatelji ne pričaju o njoj. Možda je Šejla samo žena koju je ambicija odvela preduboko u političko-mafijaško podzemlje, koje ju je iskoristilo, a ne želi je ni pustiti ni nagraditi. A možda je upravo ona fatalna ideologinja nove balkanske narkomafije, mozak operacije, skriven iza nemuštog i nasilnog Zijada Turkovića. Ili oboje, nitko ne zna. Kruže samo tračevi. Šejla ne štedi nikoga, ponaša se kao žena koja nema što izgubiti, udara ispod pojasa, prijeti, svađa se i brani muža.
Kad ju je tužiteljica Kajmaković pitala zašto prijeti tužitelju Olegu Čavki, Šejla je odgovorila: - Čavka meni ništa ne može prišiti. Imam dokaze protiv njega, i bit će uhapšen kada ja to odlučim. Kada ju je ispitivao muž Zijad Turković, rekla mu je da će biti osuđen jer je sve već unaprijed odlučeno.
- Nisam baš siguran - odgovorio je Zijad.
- E, pa bit ćete svi osuđeni u prvostupanjskoj- uzvratila je Šejla. Braneći supruga, tvrdi da je cijelo suđenje prljava trgovina u kojoj se svi pokušavaju izvući od zatvora. Tužitelj Čavka zato jer je primao novac od mafije, a kriminalci svjedočenjem protiv Turovića kupuju imunitet. Sa Šejlom Jugo Turković razgovarali smo u Sarajevu, neposredno nakon što je tužiteljstvo iznijelo završnu riječ.
- Ovo je montaža stoljeća - tvrdi. - Pravni stručnjaci koji su vidjeli optužnicu, kažu da optužnica poput ove ne bi smjela biti ni potvrđena. Dumanjića i Kalendera optužuje da su sudjelovali u trgovini drogom s Midhatom Mekićem i da su oni imali motiv da ubiju Mekića jer taj posao nije završio s čistim računom. - Optužnica se temelji na iskazu Isljama Kalendera, svjedoka koji je podmitio tužitelja Olega Čavku preko moga muža sa 30.000 eura za smanjenje kazne. Dakle, tužitelj je primio mito od ključnog svjedoka. To pouzdano znam, i zbog toga je protiv Čavke otvorena istraga u Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo. Sada se Kalender pojavljuje kao glavni svjedok, a upravo je on, znajući da smo moj suprug i ja u dobrim odnosima s Čavkom, molio da proslijedimo novac za manju kaznu u predmetu koji je ranije vođen protiv njega. Čavka je primio taj novac.
Tvrdi da je Isljam Kalender svjedočenje protiv njenog muža naplatio 100 tisuća eura, a da je novac dao Naser Keljmendi.
- Obrani nije dozvoljeno iznošenje dokaza, svjedocima koji bi mogli negirati iskaze optužbe nije dozvoljeno svjedočenje, a polovica onih za koje tužiteljstvo tvrdi da su dio kriminalne skupine Zijada Turkovića, tvrde su da su ga prvi u životu vidjeli u sudnici. Čak i njihovi ključni svjedoci su kontradiktorni. Pa Sead Dumanjić je dao 22 iskaza i svaki je različit!
Šejla Jugo Turković tvrdi da su priče o trgovini drogom koju je organizirao njen suprug čista izmišljotina. Na suđenju je rekla da su izmišljene i priče o Turkovićevoj ovisnosti o kokainu. To pouzdano zna jer mu je, kaže, osobno zabranila kokain. - Kad smo počeli živjeti zajedno, rekla sam mu da odabere: ili to, ili obitelj. Rekla sam mu da to u moju kuću neće unositi dok sam živa. I tako je i bilo.
Uskoro presuda
Naglašava da je vještak potvrdio kako je njezina i Zijadova imovina srazmjerna njihovim zakonitim prihodima.
- Navodi o pranju novca padaju u vodu ovim nalazom vještaka, ali sudu ni to nije dovoljno. Imamo više svjedoka da je Zijad u vrijeme pljačke aerodroma bio sa mnom. To pouzdano znam, jer mi je tog dana bio rođendan - kaže. Svi odgovorni za ubojstva i ostala kaznena moraju odgovarati, ali to, kaže, nikako ne smije biti u “montiranim procesima, baziranim na iskazima nepouzdanih svjedoka, bez materijalnih dokaza”. Državni tužitelji Oleg Čavka i Dijana Kajmaković nisu željeli razgovarati o ovom procesu.
Šejla Jugo Turković tvrdi da je većina iskaza svjedoka i pokajnika lažna i iznuđena. Za tužiteljstvo, leševi do čijih su ih skrivenih grobnica doveli svjedoci, dovoljan su dokaz. Presuda bi mogla biti izrečena listopadu.