ARHITEKT NACIZMA

GLAVNI IDEOLOG ZLA Tko je bio čovjek koji je od jednog propalog umjetnika stvorio svemoćnog Führera Adolfa Hitlera

Getty images

Bio je čovjek koji je udario temelje svega: rasnih teorija, progona Židova, stvaranja Lebensrauma, odbacivanja dekadentne i degenerativne moderne umjetnosti...

Ako se za ikog može reći da je jednoga propalog umjetnika i austrijskog kaplara sa samo jednim istinskim darom, onim javnoga govora, iz pomalo zbunjenog propovjednika novoga europskog poretka profilirao u svemoćnog Führera koji se izborio za poziciju da svoje bolesne ideje sprovede u djelo, onda se to može reći samo i jedino za Alfreda Rosenberga.

“Intelektualni veliki vrač vrhovne rase”, kako su ga prozvali na poslijeratnim suđenjima u Nürnbergu, bio je prvi pisac Trećeg Reicha, glavni autor prvih i presudnih lajtmotiva koji su služili kao pogonsko gorivo nacističke stranke. Motao se oko nacista u pivskim podrumima Münchena dok je pokret još bio u svojim zamecima i bio je čovjek koji je udario temelje svega: rasnih teorija, progona i izgona Židova iz Europe, stvaranja Lebensrauma, negiranja Sporazuma iz Versaillesa, mržnje tradicionalnog kršćanstva, a ponajprije katoličanstva, odbacivanja dekadentne i degenerativne moderne umjetnosti... Više od četvrt stoljeća, do samoga kraja, bio je uz bok Adolfa Hitlera, prvo kao intelektualna potkova na kojoj je njemački vođa uzjahao na vlast, a za vrijeme rata kao upravitelj okupiranih “Istočnih krajeva” istaknuo se kao sistematski uništavatelj Židova i židovstva i kradljivac neprocjenjivo velikog blaga za potrebe Reicha. Unatoč svemu tome, ni u ona doba, a ni nakon rata, nikada nije postao tako poznat kao Hitlerovi ostali sjecikese poput Himmlera, Goebbelsa, Göringa, Bormanna. Za njim je međutim ostalo nešto što za ostalim vrhovnim nacistima - osim Goebbelsa i gubernatora Poljske Hansa Franka - nije ostalo: dnevnik.

Destilat zla

Petstotinjak stranica, čisti destilat zla, Rosenberg je predano pisao nešto više od desetljeća, od 1934. godine, kada su se nacisti već bili stabilizirali na vlasti, pa sve do nekoliko mjeseci prije kraja rata, kada je već bilo jasno da je okrutna igra gotova. Postojao je samo mali problem, a to je da nitko nije znao gdje se dnevnik nalazi.

Skoro 70 godina, do 2013. godine, taj neprocjenjivi povijesni dokument lutao je skriven po kućama i podrumima kao plod jednoga skladnog ljubavnog četverokuta, jedne velike obiteljske zavade i još veće količine inata prema američkim institucijama te, dakako, obične ljudske pohlepe. Prije tri godine napokon ga je pronašao bivši agent FBI-a specijaliziran za ukradene umjetnine pod imenom Robert K. Wittman, koji je o potrazi za dnevnikom, zajedno s novinarom Davidom Kinneyjem, napisao vani upravo objavljenu knjigu “Devil’s Diary: Alfred Rosenberg and the Stolen Secrets of the Third Reich” (Đavolji dnevnik: Alfred Rosenberg i ukradene tajne Trećeg Reicha). U Hrvatskoj će, u izdanju Profila, biti objavljena za nekoliko mjeseci.

Ova krajnje uzbudljivo i kompetentno napisana knjiga počinje kao mali detektivski roman, otkrivajući put koji je Rosenbergov dnevnik prešao otkad mu je zaplijenjen u Nürnbergu pa sve dok nije dospio tamo gdje je danas, u Muzej holokausta u Washingtonu (i na čijim se mrežnim stranicama može pročitati integralni transkript na njemačkom). Potom slijedi glavni dio - povijesni uvid u Rosenbergov život, uspon u nacističkoj nomenklaturi i njegove ratne godine, i naposljetku njegovi finalni trenuci, s vratom u omči namašćenog užeta u zatvoru Landsberg.

Središnji lik poslijeratne sage o dnevniku je Robert Kempner, odvjetnik iz Philadelphije koji je bio pomoćnik glavnoga američkog tužitelja na suđenjima u Nürnbergu. Kempner je rođen u Njemačkoj, ali je kao Židov i uvjereni liberal nakon jednog posjeta Gestapoa shvatio kamo stvari idu i 1935. je preko Italije pobjegao u SAD. Ni po čemu običan tip, u Americi se skrasio sa svojom suprugom i sekretaricom koja mu je bila ljubavnica. Prema svemu sudeći, radilo se o onome što se danas žovijalno naziva “otvoreni brak”. Nakon što su nirnberški procesi okončani, Kempner se nije vratio u Ameriku, ostao je raditi u Njemačkoj kao odvjetnik i, za ovu priču značajnije, strastveni sakupljač nacističkih dokumenata. S praksom pospremanja visokovrijednih nacističkih dokumenata, krađom zapravo, počeo je još u Nürnbergu. Sve u svemu skupio je milijune dokumenata, među kojima je bila i Rosenbergova arhiva, teška nekih četiri tone. Umjesto da ih preda nekoj od institucija, bilo kojoj, sve ih je spakirao i poslao u Lansdowne, predgrađe Philadelphije, na čuvanje svojoj ženi i ljubavnici. Sam više nije odlazio u SAD, nego je u Frankfurtu pronašao novu tajnicu/ljubavnicu, a ni njezino postojanje nije skrivao od supruge i prve ljubavnice. Pisali su si, naime, svakodnevno. Za cijelog svog života Kempner je objavljivao izvatke koje je atribuirao Rosenbergu i koje nijedan povjesničar nikada prije toga nije vidio. Ali kada bi ga kontaktirali s pitanjem posjeduje li možda neke dokumente nepoznate javnosti, mirno bi odgovorio da posjeduje, hvala na pitanju, ali da ih nitko neće proučavati osim njega. Kada je umro u Frankfurtu 1993. godine s pune 93 godine, na drugi svijet su ga ispratile, svaka sa svoje strane kreveta, dvije ljubavnice koje su ga nadživjele. Dnevniku Alfreda Rosenberga se, pak, izgubio svaki trag.

Židovski komplot

Ostalo je tako sve do 2012., kada se pojavio novi trag - Rosenbergov dnevnik vjerojatno se nalazi kod Herberta Richardsona, propovjednika koji je u Kanadi imao malu izdavačku kuću. Bit će potreban jedan bivši FBI-ev istražitelj koji je prešao u privatnike, sudska “sub poena” i napor američkog ministarstva domovinske sigurnosti da se “đavolji dnevnik” iščupa iz Richardsonovih ruku i dospije u Muzej holokausta.

Kao što se i pretpostavljalo, dnevnik uistinu jest neprocjenjivo vrijedan povijesni izvor. Rosenberg piše o svojim razgovorima s Hitlerom, iznosi davna sjećanja o tome kako je upravo on bio taj koji ga je uvjerio da je boljševička revolucija u Rusiji neraskidivo povezana s velikim židovskim komplotom. Iz tog razloga, ali i drugih, piše Rosenberg, Židovi su prijetnja Njemačkoj. Dnevnik otkriva i njegovu ulogu u deportacijama njemačkih, austrijskih i čeških Židova u logore, kao i dvorske spletke i intrige u najvišim ešalonima nacističke vrhuške, koja je uvijek imala samo jedan cilj - zadovoljiti Führera. Ono što u dnevniku nije pronađeno, a za što su mnogi očekivali ili nadali se da će biti pronađeno, jest pismeni dokaz da je Hitler naredio istrebljenje Židova. Naime, iako na svijetu vjerojatno nema razumne osobe koja nije svjesna toga da je Hitler možda inicirao, a sasvim sigurno autorizirao “konačno rješenje židovskog pitanja”, nikada nije pronađen dokument s pismenom naredbom - pobiti.

Prožvakane ideje

Ono što začuđuje i na neki način fascinira kod Rosenberga jest to što se čini da ga od nacističke vrhuške nitko nije osobito volio, cijenio, niti - najgore od svega - shvaćao odveć ozbiljno. Osim Hitlera, naravno, a to je bilo i više nego dovoljno. Njegove knjige i tekstove smatrali su običnim neshvatljivim kupusarama, pa tako i njegov magnum opus “Mit o 20. stoljeću”, knjigu koja je dugo vremena u Trećem Reichu bila druga na popisu najprodavanijih knjiga (vjerojatno ne treba napominjati koja je bila prva). Sve njegove ideje - sasvim točno - ocjenjivali su kao na drugi način prežvakane i ispljunute ideje nekih drugih ljudi. Rosenberg uistinu nije bio nikakav mislioc duboke vizije - samo je posuđivao misli filozofa iz 18. i 19. stoljeća i prerađivao ih za svoje potrebe, odnosno kako bi nacističkim radikalima dao intelektualno opravdanje za sve što će uslijediti. Rosenberga kao osobu suvremenici su opisivali jednim vrlo uskim rasponom epiteta i metafora: od “čovjeka s izgledom i karakterom zamrznutog bakalara” do “loše kopije pogrebnika”. Kako je išla popularna njemačka šala toga doba: tipični nacist je mršav kao (pretili) Göring, spretan kao (šepavi) Goebbels, plavokos kao Hitler i arijevac kao Rosenberg (za kojega su, sudeći prema izgledu i prezimenu, mnogi pretpostavljali da je Židov).

Bliskost s Hitlerom

Zašto je Hitler onda toliko podržavao Rosenberga? Prije svega, imali su mnogo toga zajedničkog. Obojica su odrasli izvan Njemačke. Hitler u Austriji, a Rosenberg je rodom iz današnjeg Tallinna, glavnoga grada Estonije, kamo su njegovi njemački preci otišli 1700-ih. U mladosti je više gravitirao Rusiji pa je bio u Moskvi u vrijeme Oktobarske revolucije. Kasnije će tu činjenicu iskoristiti da se nametne kao vrhunaravni poznavatelj unutarnjih mehanizama boljševičkog Sovjetskog Saveza. Obojica su bila opčinjena mitološkim herojstvom starih Germana. Mladi su izgubili roditelje i jedan i drugi, i obojica su imala više interesa za crtanje, slikanje i čitanje nego za tjeranje ozbiljnih karijera. U mladosti su i Rosenberg i Hitler okusili neimaštinu i hranu iz pučke kuhinje (prvi u Moskvi, drugi u Beču), a kada su se upoznali, nije trebalo dugo da shvate kako su im pogledi na osnovne probleme tadašnjeg trenutka komplementarni: za sve su im bili krivi destruktivnost klerikalaca, nadiruća prijetnja komunističke zvijeri i, više od svega, neutaživo zlo globalnog židovstva. Prvi susret imali su krajem 1919. kod novinara Dietricha Eckarta, i tada još Hitler na Rosenberga nije ostavio poseban dojam. No, kada je vidio Hitlera kako govori u javnosti, Rosenberg je postao vjernik, kao što će, nažalost, postati i milijuni drugih nakon njega. U prosincu 1920. tada još malena Nacional-socijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) kupila je slabo nakladni tjednik Völkischer Beobachter, koji su obećali pretvoriti u “najbezobzirnije oruđe njemstva protiv neprijateljskih, antinjemačkih sila”. Godine 1923., nakon propasti pivskog puča, Hitler je iz zatvora odredio upravo Rosenberga kao svog lutka na koncu, v. d. Führera. Kasnije će Hitler govoriti da je to bio strateški potez; kako je odabrao čovjeka kojeg je smatrao slabim i lijenim radije nego nekoga tko bi mogao ugroziti njegov primat dok čeka izlazak iz zatvora (historičari sumnjaju u tu verziju jer, kao prvo, Hitler nije tada znao koliko će dugo ostati u zatvoru zbog zločina veleizdaje, a kao drugo, Rosenberga se tada unutar stranke teško moglo smatrati slabim). Bilo kako bilo, Hitler je ponovno preuzeo vodstvo NSDAP-a, a Rosenberg se bacio na druge poslove - osnovao je “Militantnu ligu za njemačku kulturu”, pa potom “Institut za proučavanje židovskog pitanja”, postao je zastupnik u Reichstagu, a neko vrijeme bio je i Hitlerov ministar vanjskih poslova u sjeni. Na tom se poslu, doduše, dobrano osramotio, jer nije posjedovao ni profinjenost, ni takt, ni diskreciju nužnu za diplomaciju. Važniji njegov doprinos stranci bilo je osnivanje Centra za istraživanje nacional-socijalističke ideologije, iz koje je izrastao “Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg (Operativni ured Rosenberg). Svrha ERR-a bila je jednostavna - krađa umjetnina i kulturnih dobara. Posebno su se istaknuli u Parizu, gdje su opelješili kolekcije poznatih židovskih obitelji, kao što su bili Rothschildovi i obitelj Paula Rosenberga. EER je umjetninama napunio Göringove vile. Osnovan je poseban odjel za glazbu koji je skupljao najbolja glazbala i partiture za sveučilište koje je trebalo biti izgrađeno u Linzu. Nakon invazije Sovjetskog Saveza, Rosenberg je imenovan ministrom okupiranih istočnih teritorija. Zanimljivo, iako nije imao nikakvih prigovora prema nehumanom tretmanu i nesmiljenom ubijanju Židova, nije mu baš bilo po volji kada se na isti način tretiralo Slavene - njih je smatrao arijevcima, nižima od Nijemaca, naravno, ali svejedno arijevcima. Što se tiče Židova, 1941. je kazao: “Nekih šest milijuna Židova još se nalazi na Istoku, i to pitanje može biti riješeno jedino biološkim istrebljenjem sveg židovstva Europe. Židovsko će pitanje biti riješeno za Njemačku tek kada i posljednji Židov napusti njemački teritorij, a za Europu kada više nijedan Židov ne bude stajao na europskom kontinentu sve do Urala. A u tu svrhu nužno ih je potjerati iza Urala ili njihov nestanak prouzročiti drugim sredstvima”.

Bez emocija

Nakon rata saveznici su ga uhitili u Flensburgu. Negirao je da zna išta o holokaustu (na konferenciji na jezeru Wannsee nije bio, nego je poslao svoje zamjenike, Meyera i Leibbrandta). Na suđenju u Nürnbergu ni u jednom trenutku nije pokazao ni trunku emocija ili nedajbože kajanja, ni za što se nije ispričao, ništa nije pokušao objasniti ili opravdati. Proglašen je krivim po sve četiri točke optužnice: zavjera pri počinjenju zločina protiv mira; planiranje, iniciranje i izvršenje agresijskih ratova; ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. U obrazloženju je etiketiran kao jedan od glavnih planera invazija na Norvešku i Sovjetski Savez, i držalo ga se izravno odgovornim za sistematsku pljačku okupiranih područja Europe, kao i brutalne uvjete za podčinjene narode Istočne Europe. Osuđen je na smrt vješanjem, kazna je izvršena u rano jutro 16. listopada 1949. godine. Kao i ostalih devet pogubljenih - plus Herman Göring, koji se ubio cijanidom u svojoj ćeliji - tijelo mu je kremirano i pepeo bačen u rijeku Isar. Od svih osuđenika toga dana glavni ideolog nacizma Rosenberg bio je jedini koji je na vješalima, upitan ima li kakvih posljednjih riječi, odgovorio jednom jedinom: “Ne”.

Izdvajamo