Princ Pavle, kako su obično zvali jugoslavenskoga kneza regenta, dočekao je 6. ožujka 1941. uzdajući se i dalje u svoj akrobatski hod po žici, na kojoj se snalazio daleko bolje nego njegov bezobzirni prethodnik na čelu države i bratić Aleksandar I Karađorđević. Tog je dana na Krunskom savjetu trebalo odlučiti: što s Hitlerovim zahtjevom da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu?
Pavlu je, po Ustavu, preostajalo točno šest mjeseci regentstva, do 6. rujna 1941., osamnaestog rođendana mladog Kralja, Petra II, nakon čega bi se knez regent, oxfordski đak koji je bolje vladao engleskim (a i francuskim) nego srpskim, vratio u Englesku, gdje je njegov vjenčani kum, Bertie Windsor, iznenada postao kralj George VI, jer se njegov stariji brat, Edward VIII, skinuo s prijestolja radi braka s Wallis Simpson.
Pavlova Jugoslavija bila je toga 6. ožujka već opkoljena Trojnim paktom: sa zapada, od Alpa do Kosova bila joj je agresivna fašistička Italija, na jugu Grčka u ratu protiv te iste Italije, na istoku Bugarska i Rumunjska, na sjeveru Mađarska i Njemačka (kojoj je Hitler pripojio svoju domovinu Austriju).
Situacija u Evropi, komplicirana 1934. kada je morao preuzeti uzde nestabilne jugoslavenske monarhije, dotad se dodatno zakomplicirala: stvorena je fašistička osovina koja je smatrala da ima ne samo interesa nego i prava određivati sudbinu Evrope. U tu svrhu je stvorila sustav paktova.
Antikomintern pakt su 25. studenoga 1936. u Berlinu potpisali njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i japanski carski veleposlanik Kintomo Mushakōji. Pakt je bio usmjeren protiv Sovjetskog Saveza i komunističkih partija, čija je svrha, piše u Paktu, “razbiti i potlačiti postojeće države svim raspoloživim sredstvima”. Tom paktu je 6. studenoga 1937. pristupila i Italija.
To je bila baza Trojnog pakta. Antikominternski pakt bio je praktički suspendiran poslije potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju 23. kolovoza 1939., tako da je Njemačka onemogućila slanje talijanske pomoći u oružju Finskoj za finsko-sovjetskog rata 1940., ali je svečano reafirmiran 1941., na svoju petogodišnjicu.
Tada su Paktu pristupile Finska, Danska (pod njemačkom okupacijom), Slovačka, “NDH”, Rumunjska, Bugarska, te “Kina” (kolabora- cionistička vlada kojoj je predsjedao Wang Jingwei, ali ne nacionalistička ustavna vlada koju je vodio Jiang Jieshi).
U Berlinu su, u Reichskancelariji, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano potpisali 22. svibnja 1939. Čelični pakt (Sta- hlpakt), i defenzivni i ofenzivni (što je bila novost), s uzajamnom obavezom vojne i di- plomatske pomoći ako bi bili ugroženi “vi- talni interesi” druge strane.
Napokon, također u Berlinu, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano, te japanski carski veleposlanik u Njemačkoj Saburō Kurusu, potpisali su 27. rujna 1940. – dakle poslije početka drugoga svjetskog rata u Evropi – Trojni pakt, koji je trima ve- lesilama jamčio “mjesto koje im pripada” u međunarodnim odnosima, tj. vodeće mjesto Njemačkoj u Evropi, Italiji na Sredozemlju, a Japanu na Dalekom istoku.
Tom paktu su do uključno ožujka 1941. pristupile, redom, Madžarska, Rumunjska, Slovačka, te Bugarska, pristavši da budu sateliti vodeće trojke, s nadom da će im od lavovske gozbe i samima, kao čankolizima, doteći neki mastan i slastan zalogaj, teritorijalni, ekonomski, makar statusni.
SLABOST JUGOSLAVENSKE VOJSKE
Ni princ Pavle ni njegov tadašnji premijer Dragiša Cvetković nisu bili privrženici nacističke Njemačke i njezina rasizma – ali su procijenili da Jugoslavija nema nikakve šanse za trajniji otpor snagama Čelične osovine, a ni nji- hovim saveznicama iz Trojnog pakta.
Štoviše, osnovano su smatrali da bi napad Osovine na Jugoslaviju značio njezin brz poraz, zbog slabosti Jugoslavenske kraljevske vojske (iako ni najgori pesimisti u Vrhovnoj komandi nisu mogli pretpostaviti da će se njihove oru- žane snage raspasti od prvog udara u nekoliko dana).
Također, da bi vojni poraz značio dezintegraciju države, koliko zbog unutrašnjih suprotnosti, toliko, i još više, zbog iredentističkih apetita kako onih zemalja čiji teritorij je Jugoslavija naslijedila po Versailleskom sistemu (Kranjska i južna Štajerska oduzete su Austriji, Prekmurje, Međimurje, južna Baranja, južna Bačka, te zapadni dio Temišvarskog banata Ugarskoj), ili su na nj pretendirale uzalud (Italija nije dobila sav teritorij u Dalmaciji obećan Londonskim paktom, talijanska Albanija je zahtijevala albanski etnički teritorij od Ulcinja i Rožaja preko Kosova do Tetova i Gostivara, Bugarskoj je Berlinski ugovor oduzeo što je dobila Sanstefanskim mirom).
Zapravo su ti apetiti bili glavni faktor koji su u zajedničku državu sa Srbijom tjerali i Slovence (koji u tim uvjetima na svoju državu nisu mogli računati) i Hrvate (kojima bi opet ostale nekakve reliquiae reliquiarum, ovaj put zadugo ili zavazda).
Unutrašnje snage otpora – bilo nacionalne, bilo klasne – nisu same po sebi bile neka ugroza jugoslavenske države. Nakon sveg napora na boljševizaciji Komunističke partije, ona u ožujku 1941. nije brojala niti 3000 članova, koncentriranih pretež- no po Hrvatskoj, donekle Sloveniji, te Beogradu.
Ni nacionalisti se nisu doimali sposobnima srušiti Jugoslaviju iznutra. Albanci na Kosovu bili su izloženi teškom pritisku, između 1912. i 1941. provedena je snažna srpsko-crnogorska rekolonizacija tog prostora, koristeći i agrarnu reformu, Albanci su bili poticani na emigraciju, pa su 1935. i 1938. sklopljeni ugovori s Atatürkovom Turskom po kojima je u Tursku trebalo prebaciti 240.000 Albanaca (oko polovice prisutnih u Jugoslaviji 1931.).
Hrvatski ustaše su se doimali vitalnijima, ali je i njihova najjača demonstrativna akcija, “Lički ustanak” u rujnu 1932., imala komorne dimenzije (ljudstvo: deset emigranata i 5-6 ustaša iz Like; rok trajanja: niti cijeli dan).
SURADNJA VMRO-a I ANTE PAVELIĆA
Jedina uistinu ozbiljna nacionalistička organizacija bila je probugarska VMRO. Ona je, na primjer, kako je tvrdila, samo 1923.-1924. uspjela u jugoslavenskoj Makedoniji organizirati 53 komitske čete (36 je ubacila iz Bugarske, 5 iz Albanije, a 12 ih je bilo lokalnih) s gotovo 3250 komita.
Njezina frakcija oko Ivana M. Gavrilova (Vanča Mihajlova) uspješno je surađivala s ustašama Ante Pavelića, postaravši se i oko njihova bojnog uvježbavanja, npr. na Janka-puszti (gdje je instruktor bio i “Vlado Černo- zemski”, tj. Veličko K. Kerin). Pokazalo se da te organizacije mogu nanijeti neku realnu štetu tek ako bi ih upotrijebile evropske sile radi “davanja lekcije” jugoslavenskim vlastima.
Najpoznatiji takav slučaj doveo je princa Pavla na čelo dr- žave 9. listopada 1934., otpri- like šest mjeseci ranije nego je pretpostavljao. Kralj Aleksan- dar, smrtno bolestan od raka na želucu, sastavio je u političkoj oporuci Namjesničko vijeće za maloljetnosti njegova nasljednika Petra II, a na njegovo čelo je imenovao kneza Pavla, čiji je otac knez Arsen Karađorđević, ruski carski general, bio mlađi brat Aleksandrova oca kralja Petra I.
Članovi su bili Radenko Stanković i Ivo Perović ali Pavlova je težina bila daleko najveća. Aleksandar, svjestan da je njegova krhka kraljevina bila dobrim dijelom rezultat francuskog utjecaja i da ne bi mogla preživjeti ni kao oveća Srbija ako Njemačka zgazi Francusku, krenuo je preko Marseillea u Pariz na dogovor s tadašnjim premijerom i bivšim predsjednikom Republike Gastonom Doumergueom, vođom vlade nacionalnog jedinstva.
Doumergue, protestant i mason, batrgao se kako je znao, suočen s trijumfom njemačkoga nacističkog revanšiz- ma koji je nedugo ranije doveo Adolfa Hitlera na vlast u Berlinu. U tom kontekstu su, na poticaj i pod nadzorom talijanskog premijera Mussolinija, Ante Pavelić i Vančo Mihajlov dogovorili atentat na Aleksandra u Francuskoj, uz logističku potporu madžarskog režima regenta Miklósa Horthyja.
Aleksandra je ubio “Vlado Černozemski”, a u općoj gužvi jedan od francuskih žandara je smrtno ranio francuskog ministra vanjskih poslova, bivšeg premijera akademika Louisa Barthoua, koji je Doumergueu bio glavni oslonac, pa je nedugo zatim Doumergue podnio ostavku. Jedna od posljedica atentata bila je Konvencija o prevenciji i kažnjavanju terorizma koju je Liga naroda usvojila 1937.
Princ Pavle nije gajio iluzije o karakteru nacističkog režima. Uostalom, tu dilemu nisu mogli imati ni mnogi drugi. Katolicima – ako sami nisu uvidjeli gdje je Vrag – za otvaranje očiju pobrinuo se sam papa Pio XI. On je 10. ožujka 1937. izdao encikliku, prvi i sad jedini put na njemačkom jeziku, koja počinje riječima Mit brennender Sorge (Sa žarkom brigom).
Papa je u nacističkoj Njemačkoj osudio neopaganizam, “takozvani mit krvi i tla”, idolatriju države i još neke tipične atribute fašizma. Papa je barem katolicima objasnio što je posrijedi, barem su katolici morali biti svjesni da ne može biti dobro išta što dolazi na nacističkim bajunetama. Da na njima ne može stići nikakva sloboda.
Ako je neki biskup ipak gajio nade da će dobro proći s tim vragom tikve sadeći, princ Pavle nije imao tih iluzija. Prethodne su godine odavale dojam da je knez regent na koži svog bratića naučio lek- ciju da ne treba iritirati ne baš dobroćudne fašističke sile, niti im servirati unutrašnje pomagače, pogotovu ne teroriste spremne na smrtnu žrtvu.
Za premijera je prvo postavio desničara i nacionalista Milana Stojadinovića, od kojega je zahtijevao da riješi “hrvatsko pitanje”. Stojadinović nije htio naći niti jednu dodirnu točku u pregovorima s predsjednikom HSS-a Vladkom Mačkom. Pobijedivši na izborima u prosincu 1938., Stojadinović je vodio politiku približavanja Njemačkoj.
Talijanski ministar vanjskih poslova Ciano sastao se u početku 1939. s jugoslavenskim premijerom Milanom Stojadinovićem na Belju u Baranji. Ciano je tražio podršku za aneksiju Albanije. Čini se da je bilo i dodatnih dogovora: princ Pavle je obavijestio britanskog premijera Nevillea Chamberlaina da su se Ciano i Stojadinović dogovorili o razbijanju Jugoslavije, tako da Italija dobije Gorski kotar i obalu do Omiša, a da se istočno od linije Virovitica-Karlovac održi (“Velika”) Srbija.
Poslije toga je princ Pavle smijenio Stojadinovića i mandat za sastav Vlade dao Dragiši Cvetkoviću, od kojega je zahtijevao da se sporazumije s Mačkom. Za ministra vanjskih poslova postavljen je dotadašnji poslanik u Berlinu Aleksandar Cincar- Marković, zadužen primiriti Njemačku, koja je imala povjerenja samo u Stojadinovića.
AUTONOMNA BANOVINA HRVATSKA
Pregovori s Vladkom Mačkom rezultirali su ne federalizacijom Jugoslavije, kako simplificiraju poneki u Beogradu, nego “trijalizacijom”: Slovenci su ionako imali Dravsku banovinu, a Hrvatima je sporazumom Cvetković- Maček 26. kolovoza 1939. uručena autonomna Banovina Hrvatska koja je zapasala praktički sav hrvatski etnički teritorij, ostavivši im i enklave sa srpskom većinom u okvirima nekadašnjih habsburških hrvatskih krunovina.
Šubašićeva Banska vlast je osnivala i punila svoje koncentracione logore, npr. Kerestinec za komuniste, a srpske vlasti svoje, npr. Bileću, pokazujući da neće dopustiti švrljanje antifašista. U listopadu 1940. jugoslavenska vlada donijela je nekoliko antisemitskih zakona: Židovima je ograničen upis na sveučilišta, a ograničeno im je i posjedovanje trgovačkih društava.
Tim i drugim mjerama Jugoslavija se prilagođavala “novom poretku” u Evropi. To ipak nije bilo dosta ni Njemačkoj, ni Italiji. Premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković otputovali su na von Ribbentropov poziv u Njemačku 13. veljače 1941. zajedno s njemačkim poslanikom u Beogradu Viktorom von Heerenom. U razgovorima je sudjelovao i jugoslavenski poslanik u Berlinu Ivo Andrić.
U von Ribbentropovoj vili u Fischlu u Tirolu Njemačka je zahtijevala da se i Jugoslavija pridruži Trojnom paktu. Cvetković je tvrdio da nema ovlasti potpisati bez suglasnosti princa regenta. Jedina sila u Evropi koja se još suprotstavljala Trojnom paktu bila je Velika Britanija, koja je držala još Gibraltar, Maltu i Cipar, zaposjevši još Island i Farske otoke (oboje tada pod danskim suvere- nitetom). Sovjetski Savez bio je u posebnom paktu s Njemačkom, s kojom je podijelio Poljsku.
Foto: Wikipedia
Sjedinjene Države Amerike su pomagale Velikoj Britaniji ekonomski, ali same nisu bile u ratu. Jugoslavija se nije mogla osloniti na Veliku Britaniju te se pokazala nesposobnom efikasno pomoći Metaxásovoj Grčkoj u protu- ofenzivi protiv diletantski vođenoga talijanskog pokušaja njezina okupiranja. Italija je navalila na Grčku 28. listopada 1940. iz Al- banije, ali su grčke snage uspjele zaustaviti zavojevače i probiti se u albanski dio Epira.
Grci su pod Papágosovim zapovjedništvom pokušali u veljači 1941. prodrijeti do Tepelenëa i Valone, ali im nije u tome pomogla ni britanska zračna podrška. Papágos je od Britanaca zahtijevao devet divizija, ali Britanci nisu bili spremni poslati niti jednu cijelu diviziju da ne bi bitno oslabili svoje snage na bojištu u sjevernoj Africi. Ondje je sukob počeo talijanskim ulaskom u rat 10. lipnja 1940., čime je Mussolini ispunjavao obavezu iz Čeličnog pakta.
Britanske trupe su u protuofenzivi iz Egipta prema Libiji od rujna 1940. do veljače 1941. uništile talijansku Desetu armiju, njenih preživjelih 130.000 ljudi je zarobljeno. Dan poslije talijanske predaje, 10. veljače 1941., u Libiju je stigao prvi dio njemačkoga Afrikakorpsa pod zapovjedništvom generala Rommela, formiranoga u siječnju.
Vezane na tom bojištu, britanske snage nisu mogle djelotvorno intervenirati na Balkanu. Dapače, pokazalo se u svibnju da nisu bile kadre obraniti ni Kretu, unatoč snažnom otporu lokalnog građanstva njemačkoj okupaciji. Sa Cvetkovićem se istom prilikom sastao i Hitler, insistirajući na pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Što je Hitleru trebala Jugoslavija? Naravno, ne kao vojna sila, iako bi mu neka divizija dobro došla. Posrijedi je bio jugoistočni operativni pravac, Moravsko-vardarska udolina, kopnena prometna žila kucavica prema Grčkoj i Egejskom moru. Koja je, naravno, mogla biti prohodna i u suprotnom smjeru: onuda je Franchet d'Espèrey, netom je 29. rujna 1918. probio Solunsku frontu, u samo mjesec dana ušao u Ugarsku, u panonski meki trbuh.
A na istoku toga panonskog trbuha stoji Ploești (danas: Ploiești), s naftnim poljima koja su bila glavni izvor goriva za njemačku kopnenu vojsku s njezinim oklopnim divizijama i za Luftwaffe. Nafta je već tada bila ključna, Montgomery će nešto kasnije pobijediti Rommela otežavši mu dotok nafte, kako bi ga spriječio da prodre do nafte u Iraku, a na Staljingradu će se krvariti da Njemačka ne prodre do nafte podno Kavkaza.
Prema tome, za Njemačku vrhovnu komandu i za Hitlera bilo je ključno osigurati da Britanci tuda ne prolaze a da sami tuda mogu prolaziti. Jugoistočni pravac bio je vžan za Operaciju Marita: osvajanje Grčke. Naime, trebalo je Britance istjerati odande, da ne smetaju, kad je već nesposobni Mussolini onamo bezuspješno poslao svoju vojsku, da pokaže kako je zauzimanjem Grčke on na Mediteranu snažan i odlučan koliko i Hitler u Poljskoj, pa u Danskoj, pa u Francuskoj itd.
A Operacija Marita i cjelokupna njemačka Balkanska kampanja (Balkanfeldzug) bila je važna da osigura desni bok za Operaciju Barbarossa: njemački munjeviti prodor u nespreman Sovjetski Savez, uljuljkan u povjerenje spram saveznika u Berlinu, u interesni pakt dva brka, Hitlerova i Stalinova.
ODLUKA O PRISTUPANJU
Napad nacista na Jugoslaviju
Nafta, nužna za osvajanje životnog prostora, Lebensrauma, i uništenje ruske konkurencije, eto, to je bilo ključno, a sve ostalo na Balkanu – ideologija, nacije, ini bakrači – Njemačkoj je bilo drugobitno, sporedno. U tim okolnostima se Krunski savjet sastao u Beogradu 6. ožujka 1941. Izbor je – kako je referirao Cincar-Marković – bio između rata i pakta.
Ili će Jugoslavija potpisati i podvrgnuti se Njemačkoj, ili će Njemačka protiv nje zaratiti. Ni ministar Cincar-Marković, ni vicepremijer Maček, ni premijer Cvetković, a ni sam knez namjesnik – nisu vidjeli kako bi Jugoslavija mogla opstati u tom ratu. Zaključili su da će Cincar-Marković nazad u Austriju, potpisati.
Obaviješten o odluci, von Heeren je prenio što je imao u Berlin, a odande je stigao programski paket: potpisivanje će biti 25. ožujka u bečkom dvorcu Belvedereu, Lijepom izgledu. Taman. Velika Britanija je gledala sebe. Nije mogla djelovati na Pavla, nad kojim je premijer Winston Churchill tog trena prelomio štap kao nad izdajnikom i ratnim zločincem, pa mu je doživotno zabranjen ulazak u Englesku.
Djelovala je preko svojih agenata, u prvom redu zrakoplovnoga brigadnog generala Borivoja Mirkovića. Zrakoplovstvo je pokrenulo i izvršilo državni udar kojim je 27. ožujka zbačeno i Namjesništvo i Cvetkovićeva vlada, proglašena je punoljetnost Petra II (na radiju je proglas, praveći se da je Kralj, pročitao mladi časnik, a da suveren nije o tome imao ni pojma), a na čelo vlade i na dužnost načelnika Glavnog generalštaba postav- ljen je armijski general Dušan Simović, isti koji je 1918. diktirao uvjete Hrvatima.
Može se reći da je Velika Britanija pokazala krajnji cinizam, zna- jući da će državni udar u Jugoslaviji izazvati rat i baciti njezine oružane sile, a i stanovništvo, u krvavu kupelj. Churchillova vlada nije hajala za posljedice. Gledala je svoje interese. Državni udar pružio je povod za demonstracije, s parolama “Bolje rat nego pakt”, “Bolje grob nego rob”.
Te su želje uskoro bile obilato uslišane. Simovićeva vlada nije istupila iz Trojnog pakta. Dapače, naglasila je da obdržava sve obaveze. Ne samo da je očuvala status Banovine Hrvatske i insistirala da Maček ostane vicepremijer (što je on i učinio), nego je Simović Mačku obećao i faktičku neovisnost, samo uz personalnu uniju pod istim kraljem. Sve to nije primirilo Hitlera.
Istoga tog dana, 27. ožujka, potpisao je Führerovu direktivu br. 25, kojom je naredio napad na Jugoslaviju, članicu Trojnog pakta, u kojemu su sudjelovale još tri članice: Italija, Madžarska i Bugarska, a napad je krenuo i iz Rumunjske i Albanije. Istodobno je naređen i njemački napad na Grčku. Jugoslavija je počela pripreme za obranu. Simovićev plan bio je pružanje otpora do dolaska saveznika, a u slučaju neprijateljske nadmoći organizirano izvlačenje prema Grčkoj. Praktički ponav- ljanje srbijanske sheme iz prvoga svjetskog rata. Jugoslavija je, po planu potpune mobilizacije, imala vojnika za 28 pješačkih divizija, 3 konjičke, te 35 neovisnih pukova.
Imala je dva tenkovska bataljuna,17.000 relativno modernih artiljerijskih oruđa. Zrakoplovstvo je raspolagalo sa 450 borbenih aviona. Ukupno je do 5. travnja bilo mobilizirano 1,2 milijuna branitelja, iako je popunjenost bojnih postrojbi bila 70-90 posto. A onda je stigla nedjelja 6. travnja 1941.
Tekst je prenesen iz novog broja Globusa koji se nalazi u prodaji:
