ZAGREB - Goran Trbuljak - po sudu Nade Beroš, više kustosice zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, jedan od petero najvažnijih hrvatskih konceptualnih umjetnika - u svom je stilu, krajnje minimalistički proslavio četrdesetu obljetnicu prve samostalne izložbe u Galeriji Studentskog centra. U isti prostor u kojem je nekad postavio plakat sa svojom “anfas” fotografijom i tekstom “ne želim pokazati ništa novo i originalno” sada je dodao na suprotnoj strani galerije samo još jedan plakat: izlagač je ovaj put slikan s leđa, a tekst glasi “star, ćelav, a još uvijek netalentiran”.
Trbuljak, kojeg kolege nazivaju cinikom i zafrkantom, objašnjava mi nijanse svoga postava: “Na prvom plakatu je mladić koji izgleda drsko i arogantno, a na drugom ista osoba kako nestaje u mrak. Taj je plakat smješten pokraj izlaza iz galerije, što je još jedna poruka”.
Neke od tih riječi koristio je i u ranijim radovima, recimo, 1994. izložio je jumbo plakat s natpisom “star i ćelav, tražim galeriju”. Priznaje da su mu zbog toga prigovarali, međutim objašnjava da su za njega riječi nešto slično onome što su za Mondriana četiri primarne boje koje uvijek koristi. Recimo, riječ “ćelav” označava crvenu, veselu boju, “netalentiran” žutu. Sadržaj nije doslovno postao forma, ali moglo bi se i tako reći.
Zabavna akcija
Ugodno je iznenađen što je na razgovor u povodu izložbe došlo tridesetak ljudi. “U galeriji je bilo vruće, pa smo stolce iznijeli van. Razgovor koji je povremeno prekidala buka prolazećih vlakova trajao je bar sat i pol. Bilo je i pitanja iz publike, a samo na neka nisam htio odgovoriti”.
Zatim se zafrkantski nasmiješio: “Što neću ni ovom prilikom”. Znam na što misli. 1996. Muzej suvremene umjetnosti, koji se tada još nalazio na Katarinskom trgu, pripremio mu je dotad najveću samostalnu izložbu, a povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić napisala je odličnu monografiju “g. Trbuljak”. Potonja se, međutim, već bila gotovo rasprodana, kada su je 2005. preko odvjetnika zabranio Trbuljakov bivši kolega Braco Dimitrijević. Njih dvojica 1969. godine osnovali su grupu “Penzioner Tihomir Stančić” nazvanu po slučajnom prolazniku koji je napravio otisak u glini, što je zapravo bila stupica zaigranih konceptualista: bilo je to razdoblje borbe protiv institucionalnog slikarstva i vrlo zabavnih akcija koje su demistificirale status umjetnika.
Trbuljak je, recimo, proglasio umjetničkim radom prašnjavi otisak koji je ostavila slika koja je prije toga tamo bila izložena: odsutnost slike za njega je bila podjednako važna kao i sama slika. Dimitrijević je kasnije odlučio reinterpretirati povijest, pa je ustvrdio da ta grupa nije ni postojala. Muzej je popustio i povukao nekoliko preostalih primjeraka monografije iz prodaje, a pretpostavljam da je to razlog zašto Trbuljak do danas nije kročio u njegovo raskošno novo zdanje na Aveniji Dubrovnik.
Uzgred, podatak da su Trbuljak i Dimitrijević bili članovi grupe Penzioner Tihomir Simčić danas možete pronaći na bezbroj stranica na internetu.
Reciklirani Yves Klein
Upozoravam Trbuljaka da je situacija u kojoj je on izlagao 1971. bila potpuno drugačija od ove danas: Zagreb je tada bio beskrajno živahno kulturno središte, Galeriju SC-a vodio je Želimir Koščević koji se programski usmjerio prema novim umjetničkim praksama, u njegovu susjedstvu bio je Teatar &TD za čije se ponekad modernističke, a ponekad provokativno populističke predstave nije mogla dobiti ulaznica. Kako je primljena njegova prva izložba? Kako priznaje, ne baš dobro. U novinama je izašla recenzija u kojoj su ga napali da reciklira “Prazninu” Yvesa Kleina iz 1958. u kojoj je francuski umjetnik “izložio” potpuno praznu galeriju.
Bilo je to potpuno pogrešno, objašnjava Trbuljak, jer se Klein bavio metafizikom prostora, a ja sam kritizirao koncept po kojem svaka izložba treba predstaviti nešto “novo i originalno”. Neki mu je kolega donio štrik i prebacio ga preko grede: “Bilo bi bolje da se objesiš kada već priznaješ da nemaš što pokazati”. Jedan ga je, pak, uzrujani građanin pitao zna li što se oko njega događa. Bilo je to razdoblje Hrvatskog proljeća i od mladih se umjetnika očekivao drugačiji angažman.
Kako se Trbuljak odlučio za umjetnički put koji je u našoj sredini često nailazio na podsmijeh? Najprije je upisao Školu primijenjene umjetnosti, odjel fotografije (“htio sam na grafiku, ali se tamo valjda prijavilo puno talentiranijih učenika”) i već tijekom školovanja bio fasciniran jednom od izložbi iz serije “Nove tendencije”. “Bio je izložen rad koji se sastojao od kvaka za prozorske okvire.
Bilo mi je nevjerojatno da u galeriji postoji nešto što nije slika ili skulptura, pred kojima moram pobožno stajati i od kojih me često dijeli pregrada, nego je to predmet koji mogu dodirivati rukom.” Na Akademiji likovne umjetnosti 1968. je bez problema primljen na odjel grafike, u klasi profesora Marijana Detonija, no studij ga baš nije obuzimao: “Detonija kao da je više zanimao papir na kojemu sam crtao, nego moji crteži. Jedini profesor s kojim smo imali dobru komunikaciju bio je Ferdinand Kulmer koji nam je predavao crtanje malog akta. Bio je neposredan, grof, pa još k tome i komunist, a osim toga aktivno je izlagao, podvrgavao se sudu javnosti. Ostali kao da su pripadali prošlom stoljeću”.
Osiguranje egzistencije
Starija generacija od njega su bili Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Gorki Žuvela i Jagoda Kaloper, no nitko od njih nije smatrao klasično slikarstvo osobnom vokacijom. Iako je Trbuljak već postajao prepoznatljivo ime na zagrebačkoj novoj umjetničkoj sceni, ipak je za svaki slučaj upisao i studij kamere na nedavno osnovanoj zagrebačkoj filmskoj akademiji. Zašto kamera?
“Bilo mi je jasno da se od konceptualne umjetnosti ne može živjeti, pogotovo ne tada. U najboljem slučaju, mogao bih se zaposliti kao profesor likovnog odgoja u nekoj osnovnoj ili srednjoj školi. Film me oduvijek zanimao, ali sam znao, ako upišem režiju, da nisam napravio ništa kako bih sebi osigurao egzistenciju. Redatelj je podjednako na vjetrometini kao i likovni umjetnik. Kamera mi se činila sigurnim zanatom, nešto od čega se može živjeti.”
Suradnja s Babajom
Već 1972. diplomirao je likovnu akademiju, a na filmskoj je stjecao reputaciju kao talentirani student. Posebno je bio zadovoljan što mu se taj studij - za razliku od likovne umjetnosti - činio “up to date”. Odjel kamere vodio je legendarni Nikola Tanhofer, no za Trbuljaka je bio važniji profesor režije Ante Babaja kojemu se dopala jedna njegova vježba: mladi snimatelj zabilježio je oca kako prelistava obiteljski album, a na licu su mu se zamjećivale promjene raspoloženja.
Budući da nije bio siguran u termine svog tadašnjeg snimatelja Tomislava Pintera, angažirao je 1974. Trbuljaka za kratki igrani film “Basna”, no kako se Pinter ipak pojavio, nesuđeni debitant na mjestu direktora fotografije zadržan je u funkciji scenografa. “Nije tu bilo nekog naročitog posla jer smo snimali u zatečenom ambijentu, Babajinu stanu, ali njemu je bilo važno da me ima u ekipi, i to j e bilo super.”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA