ZAGREB - Razgledavajući u Muzeju suvremene umjetnosti izložbu “Preko crte” Ivana Kožarića, možete shvatiti što je hakuna matata u likovnoj umjetnosti. Ne znam koji put sam se oduševio njegovim neobaveznim, skuliranim i iskrenim pristupom stvaranju umjetničkog djela.
Sve priče o neophodnom silnom trudu i žrtvovanju za umjetnost padaju u vodu uz tu nevjerojatnu lakoću stvaranja, bolje rečeno življenja.
Zajedničke vožnje
Već u dubokoj starosti, još uvijek prpošan i veseo kao mladić, neki je dan proslavio devedeseti rođendan. Ako se prisjetimo ruske riječi za umjetnost, a to je iskustvo, znači da od našeg Kožarića tek treba očekivati najbolja djela.
Kožarićeva vrsta umjetnosti naprosto se mora osjetiti jer je bazirana na intuiciji i osjećajima. Njegova oduševljenja su jasna i čista pa ih isto tako prenosi na papir ili u neki drugi medij. Po dobrom starom dadaističkom modelu, Koža nam već dugi niz godina dokazuje da neozbiljnost može biti vrlo ozbiljna.
Kožarić zadire u sve teme. Sve ga zanima. Od prometnih znakova do Boga. Za njega je sve povezano u jednu veliku cijelinu koju je ponekad dovoljno malo zagrebati svojom olovkom ili špahtlom, potpisati i tako stvoriti umjetnost. Zvuči lagano, ali samo rijetki to mogu. Zapravo, samo rijetkima je to dopušteno. Kožariću je, i to s pravom!
Sjećam se naših zajedničkih vožnji iz Zagreba u Zagorje, gdje smo radili na kiparskoj radionici u parku dvorca Jakovlje. Nezaboravan mi je njegov susret s golemim neobrađenim komadom granita koji je za njega bio netom iskrcan na travu ispred dvorca i njegove reakcije: “Tu ne treba ništa dirati, to je to, samo trebam ugravirati potpis”.
Zdravi hedonizam
Ili, na primjer,kad smo se preko Sljemena vraćali u Zagreb, stali smo pojesti grah u planinarskom domu Grafičar, gdje je Kožarić rekao: “Ovdje je toliko ugodno da ja ostajem spavati. Samo da javim svojima da se ne brinu”. To je Koža, esencija slobodnog duha i zdravog hedonizma.
Unatoč tome što nema previše veze s novim tehnologijama, a radove često stvara u klasičnim medijima, on je svjež i moderan. Izuzetno dobro osjeća puls sadašnjice.
Kožarić nam sugerira da bavljenje kiparstvom ili crtanjem kao iskonskim medijima u ovom vremenu nije anakronizam ako to shvatimo na duhovan način, bez estetskih i morfoloških ograničenja.
Vrlo se mali broj kipara bavi duhovnom komponentom kiparstva. Na prvi pogled kiparstvo se čini izrazito materijalnim medijem, no njegova mistična strana i sadržajna komponenta definitivno ga čine duhovnim medijem.
Duhovna strana
Duhovno u kiparstvu egzistira u onoj mjeri u kojoj mu čovjek unese svoju energiju. Ustvari je samo problem u tome što se takva vrsta umjetnosti, koju ću kolokvijalno nazvati duhovnim kiparstvom, zapravo slabo primjećuje uz sva šarenila i kaotičnost novog doba.
On je odbacio kiparstvo kao umjetnost hrama i pretvorio ga u individualni, pomalo djetinjasti način izražavanja pa čak i u sprdnju sa stvarima i pojmovima. On nije samo duhovan nego i duhovit. Duhovitost dobivena minimalnim sredstvima ono je što ga izdvaja iz mase drugih umjetnika.
Premda u razgovoru s Kožarićem nećete primijetiti veliku verbalnu artikuliranost, on izuzetno vješto i razumljivo bilježi svoje misli na papiru, gdje u nekoliko riječi opisuje svoj misaoni stav, zapravo više kao neku vrstu likovne forme, u riječima koje sveobuhvatno definiraju njega kao svjesnog pojedinca. Na Kožarićevu papiru piše: “Svaki dan imam osjećaj da sam nešto učinio; drugi dan to moram demantirati i tako iz dana u dan”. Zapravo taj tekst determinira Kožarića kao čovjeka i kao umjetnika koji nam servira stanje u životu, a ne promišljanje o tome što život jest.
‘Idemo na kavu’
Kožarić nije filozof, nego promatrač. On se ne libi na komad papira napisati: “Pička ti materina...”, kao kakvo zločesto dijete koje se buni protiv ljudi koji kvare njegovu igru sa stvarima i ljudima na ovom planetu. No, svakako bih kao sukus njegova promišljanja spomenuo crtež na kojem je iznad neuglednog elektrostupića napisao: “Ima nade”, jer je u suštini nepopravljivi optimist.
Kožarića se ili voli ili ne. On ljude ne ostavlja hladnokrvnima. Često ih zbunjuje, ali i provocira. Mozak prosječnog čovjeka koji ne poznaje umjetnost najčešće ne razumije njegovu poetiku, ali rijetki su ljudi koje neće zaintrigirati ili barem nasmijati. Zapravo, skepsa je sastavni dio promatranja njegovih radova, no prema čemu to vrijednom ljudi nisu skeptični. U svakom slučaju, Kožarića se to previše ne tiče. On grabi naprijed, polako ali sigurno. On je tiha voda koja brege dere.
Lijepo je u svom gradu imati takvu facu, živuću legendu i, dapače, imati priliku povremeno s njim i porazgovarati. Ako ga poznajete i sretnete u šetnji gradom, možda će vas priupitati: “Ima? Nema?” I dok budete zbunjeno gledali i pitali se čega to ima ili nema, Koža će vam, koncentrično mašući svojim rukama, reći: “Vremena za kavu..!”
Novi Kožarići
Uspješno je preživio sve nevolje jednog hrvatskog likovnjaka i može se reći da danas zasluženo ubire plodove dugogodišnjeg beskompromisnog rada.
Njegov gard i nepovodljivost svakako mogu biti primjer mladim umjetnicima. Hvale je vrijedna odluka Grada Zagreba da otkupi njegov cjelokupni rad, no bojim se da u vezi s današnjim mladim umjetnicima u smislu otkupa, potpora, financiranja projekata ili dodjele ateljea ni gradske ni državne vlasti ne čine gotovo ništa. Nadam se da će u budućnosti zajednica imati senzibiliteta za neke nove Kožariće, za umjetnike koji nas spajaju s onostranim. Za poetske duše, za talentirane kipare ili crtače. Za umjetnost, ali i duhovnost koja je ovom društvu tako silno potrebna.
Toplo preporučujem svima da do 21. kolovoza posjete izložbu našeg velikog umjetnika, a gospodinu Kožariću od srca čestitam 90. rođendan i želim mu još puno lijepih, plodnih i uspješnih stvaralačkih godina u ovozemaljskom životu! (Denis Krašković)