Kad su prije 28 godina u Bijakovićima, zaseoku međugorske župe, djeca ugledala Bogorodicu, podno Brda ukazanja bila su polja duhana i stogovi svježe pokupljene slame.
Danas ovdje, uz nešto ondašnjih kuća, stoje pansioni, pored svakog dvije, tri suvenirnice u kojima Gospin lik, osim na krunicama, prodaju na upaljačima, salvetama, vrećicama lavande, svemu što je na pamet palo kakvu dosjetljivu, svejedno domaćem ili doseljenu, trgovcu…
Beton zamijenio vinograd
U kilometar, dva udaljenome Međugorju jednaka priča. 1981. velika crkva Sv. Jakova stajala je okružena jedino duhaništima i vinogradima. Sve kuće bile su daleko, pod brdima, jer nikome nije padalo na pamet da betonira i gradi usred plodna tla.
Dok se živjelo od zemlje, točno se znalo kako koji čokot treba stajati. Bit će da se tad dulje razmišljalo gdje zasaditi lozu nego što danas promisle koliko katova sazidati, kamo točno staviti predimenzionirane terase, betonske stupove...
Urbanistički plan Međugorje i onako praktički nema. Zadnji je donesen 80.-ih, od vlasti kojoj ni Gospa niti Međugorje nisu bili po volji. Novi se čeka odavno, a dok ga nema, svatko gradi i radi kako mu se prohtije. Tako danas oko Sv. Jakova stoje samozvani hoteli i pansioni, zapravo nelijepe kućerine s puno soba.
Kako god da je interpretirali, bila to Božja providnost ili ovozemaljska slučajnost, činjenica jest da je mjesna župa, osnovana davne 1892., posvećena Sv. Jakovu - zaštitniku, među ostalim, i hodočasnika.
U ono doba ovamo se nije hodočastilo, prije se bježalo trbuhom za kruhom. Gospa je, nema sumnje, promijenila Međugorje. Nitko u Bosni i Hercegovini ne zna ni približno koliko se hodočasnika godišnje ovdje dođe pomoliti. Mnogi, doduše, imaju svoje više ili manje realne brojke i “metode” brojanja.
Civilne vlasti se ne miješaju
- Mi procjenjujemo, po onom što imamo od agencija i slično, da ih maksimalno bude milijun, možda i znatno manje. Do rata je većina stizala preko agencija, danas stranci dolaze preko privatnih kontakata s ljudima po mjestu: ‘Halo, halo, pripremi smještaj, pansione, stižem s jednim, dva autobusa…’
Inspekcije su loše, jer tu civilne vlasti niti mogu niti žele zagrabiti, kažu da tu stvari nisu ni od Crkve riješene, pa nećemo se ni mi miješati - tako to vidi Željko Vasilj, voditelj turističke zajednice u Međugorju. U župnom uredu bilježe da su lani podijelili 1,365.000 hostija. Gdje su još svi oni koji se ne pričeste… Procjenjuju da je od 1981. do danas ovuda prošlo 40 milijuna ljudi.
Od hodočasnika, jasno, živi dobar dio Međugorja i susjednih mjesta. Jedni su vlasnici pansiona, drugi kuhari, konobari, prodaju krunice, sir, vino, rakiju… Recesiji unatoč, i kler i industrija i narod tvrde da je hodočasnika više negoli lanjskih godina. Samo prvih dana kolovoza na festivalu mladih bilo je oko 50.000 ljudi iz 70 zemalja.
Najave da Vatikan uskoro sprema dokument o međugorskom fenomenu u kojem će, moguće, poručiti da zbivanja u Međugorju nisu nadnaravna, ovdašnje ljude slabo se dotiču.
Od pet soba do 180 ležaja
- I ove su godine rekli da će ljudi manje dolaziti. Biskup Perić, koji u ukazanja ne vjeruje, slao je pismo u Vatikan, fratrima su zabranili da u tisku interpretiraju Gospine poruke, maknuli su fra Jozu Zovka u Hrvatsku, a mi nikad nismo imali više posla - tako Nela Jerković, kći vlasnika velikoga obiteljskog hotela Mir u Bijakovićima, sažima sve međugorske teološke nedoumice i ekonomske investicije.
Kad su počela prva masovna hodočašća u Međugorje, ljudi su domaćinima govorili da žele biti u obiteljskoj atmosferi i što bliže crkvi. U početku je i bio plan da se ovdje prave samo manji obiteljski pansioni, nikakvi hoteli ili od crkve puno veći betonski apartmani.
- Prije 20-ak godina podigli smo pet soba, postupno se proširili toliko da možemo smjestiti putnike cijelog autobusa, pa onda od jednog autobusa došli do dva, od ta dva do tri, a sad imamo 180 kreveta - objašnjava Jerković. U poslu je cijela obitelj, otac, majka, dvije kćeri i sin. Sva djeca završila su fakultet i vratila se u Međugorje. - Mi sad radimo još za kredite, ali pri kraju smo, hvala Bogu. Nemamo straha, ljudi dolaze i uvijek će dolaziti.
Najviše hodočaste Talijani
Župnika međugorske župe, fra Petra Vlašića, srećemo točno pred misu na hrvatskom. Iako je listopad, još uvijek se služe i mise na talijanskom, engleskom, njemačkom…
- Te komisije iz našeg Vatikana uopće se ne plašimo. Mi redovnici apsolutno smo spremni slušati crkvenu hijerarhiju, a tako trebaju i vjernici. Ovdje smo s kanonskom misijom, imamo mandat da radimo u svojoj župi i ništa ne radimo protiv crkvenih propisa. Naš biskup govori: ‘Međugorje nije svetište’, mi kažemo: ‘Mi smo župa, radimo, ljudi dolaze’. Što Crkva kaže, mi ćemo poslušati.
Priča se ovako i onako, naša je Crkva razborita, vodi je Duh Sveti, neće se ona zaletjeti, ovdje se gotovo 30 godina obraćaju ljudi iz cijelog svijeta. Duboko vjerujem da će Vatikan biti vrlo oprezan, jer tu je gotovo 30 godina molitve, posta, pokore… To će Bog i Gospa blagosloviti - govori fra Petar dok zvona zovu na misu.
Sedamdesetogodišnji umirovljeni automehaničar, mještanin Marinko Ivanković, čovjek koji je djecu vidioce 1981. zaštitio od policije, kasnije više puta zatvaran i pozivan na “obavijesne razgovore”, pogleda uprta u snijeg što je već dobro pokrio Velež, mirno kaže: - Godine 1981., prvih desetak dana Gospina ukazivanja, partija je ljude iz sela stalno poslije mise prinudno zvala na nekakve sastanke.
Dobro se pamti kad je jednu večer tada 85-godišnji Marko Ostojić ustao i komunistima poručio: ‘Drugovi, ja bi vam nešto reko, vidim da ste ustali da uništite ovo što se događa. Ako je od đavla, ne trebate se vi mučit, nestat će to i prije nego što mislite. A ako je od Boga, ni vi ni nitko to neće uništit’. Isto je i danas, puno se puta sjetim pokojnog Marka. Zato me ne brine vatikanski dokument. Ništa mene ne brine. Moje je samo da se molim.
Što je više zabrana, to ljudi više dolaze u Međugorje. Danas imaju postelja za oko 20.000 ljudi. Oduvijek su Kraljici mira najviše hodočastili Talijani. Do rata su po dolascima, odmah iza Talijana, bili Amerikanci. Avion iz New Yorka svakog je ponedjeljka sa 250 ljudi slijetao na Čilipe. Danas je najbolje organizirano irsko tržište. Od Uskrsa do konca listopada u Split i Dubrovnik ne prestaju stizati irski čarteri.
To nisu “morski” gosti, jedan dan razgledaju dubrovačke zidine, ostatak provode u Međugorju. Doduše, ove je godine Irce recesija zadržala kod kuće, dolazi ih upola manje. Po irskim i talijanskim novinama reklamiraju se novogradnje u Međugorju. Prosječna cijena kvadrata je, tvrde mještani, oko 1300 eura. Te velike zgrade izrasle uokolo sve češće grade stranci - Irci i Talijani.
Puni pansion za 40 eura
- To je trebalo zabraniti, jer sad nam se dešava da irski poduzetnik irskog hodočasnika smjesti u te stanove koje nije uspio prodati. Za deset, dvadeset godina mi ćemo biti najamni radnici ovdje na svome. No, to je tako kad se Međugorje razvija isključivo na privatnoj inicijativi, država ništa niti planira niti radi - govori Željko Vasilj.
Boravišne takse ovdje se nerado i slabo plaćaju, jer 80 posto uplaćenog ide županijskoj turističkoj zajednici u Mostar, a 20 posto federalnoj u Sarajevo. Od tog novca, kažu u lokalnoj turističkoj zajednici, malo se ikada vrati u Međugorje.
Pedesetak metara od župne crkve Sv. Jakova lokalna obitelj Vasilj drži hotel sa 48 soba. U poslu su dva brata, jedan nekadašnji profesor tjelesne kulture, drugi i danas sveučilišni profesor u Mostaru. Otac obitelji Vasilj naradio se po gradilištima u Austriji i Njemačkoj, mater je kod kuće odgojila četiri kćeri i tri sina.
- Svako sam jutro, kad se probudim, svjestan da mogu zahvaljivati i Bogu i Gospi za ovo što imamo. Imam kruh na svojoj zemlji, ne moram posla tražiti ko zna gdje. K’o moj otac, ostavit obitelj i sam otići daleko za poslom - sjedimo u predvorju hotela, a Jure Vasilj svakih par minuta ustane, na recepciju je upravo stigla velika grupa talijanskih hodočasnika.
Međugorje živi najvećim dijelom od organiziranih grupnih posjeta pa ne čudi da se u mjestu točno zna koji pansion radi s Talijanima, koji s Ircima, Poljacima…
- Kad ovdje na ručak zaluta Irac, nama je veliko iznenađenje - ističe Mario Vasilj, profesor u Mostaru i suvlasnik hotela Villa Regina. Većina grupa uzima puni pansion, novac vani potroše jedino na suvenire. Velik broj pansiona i danas je u rukama lokalnog stanovništva. Manje atraktivni velikim grupama nude puni pansion za 25 eura. Oni ponajbolji za istu uslugu traže do 40 eura.
Kanađani ostaju tri tjedna
- Cijene su takve kakve jesu. Mi smo u početku, kad smo otvorili 2005., bili skuplji, ali smo vidjeli da to ne ide. Da se ovdje mogu držati visoke cijene, došli bi već lanci hotela. Domaći ljudi se žale na niske cijene, ali ja uvijek kažem - da se ovdje usluga može prodati skuplje, ne bi to radili mi, došli bi neki drugi, izvana - tumači Mario Vasilj.
Gosti imaju predvidive navike. Irci i Amerikanci u Međugorju ostaju po sedam dana, Kanađana ima malo, ali ostanu i po tri tjedna. Česi, Poljaci, Mađari i Slovaci borave pet dana, Talijani tri i pol, Slovenci dva i pol, Hrvati dan i pol.
- Imam petero djece i jedini radim u obitelji. Od ovoga posla možemo dobro živjeti. Jest, nekad radim i po 18 sati, kao jučer kad je jedna Talijanka pala ispred crkve, slomila kuk, pa sam je morao voziti u bolnicu u Mostar, zatim organizirati prijevoz iz Italije i sve ostalo…
Odem s obitelji na more ljeti na tjedan-dva i kako znam mnogo Talijana, dva, tri puta godišnje odemo do Italije - priča Milenko Vasilj, službeni vodič pri župnom uredu. Osam godina talijanske hodočasnike vodi po Međugorju. Dnevno se, kaže, na brdo Križevac uspne i po tri puta.
- Ovaj posao moraš raditi sa srcem. Često me hodočasnici pitaju koliko sam puta bio na Brdu ukazanja. Uvijek kažem da idem prvi put, jer jedino tako ima smisla. Jesam li ikada posumnjao u ukazanja?
Ne, jer jako dugo poznajem vidioce, više od 1000 puta sam bio uz neke od njih za vrijeme ukazanja. A i to vaše pitanje je potpuno besmisleno, jer ništa ne znači ako vjeruješ a ne živiš po tome. Nisam nikad posumnjao, a da mi danas dođe ne znam tko, pa i vidioci, i kažu da nije istina, to ne bi promijenilo moju vjeru jer se ona ne temelji na iskazu drugih ljudi.
Dragica Ivanković, žena koja je prva javila fra Jozi Zovku da su djeca vidjela Gospu, i dalje se, svih ovih godina, desetak puta mjesečno penje na Brdo ukazanja. Svaki put zapisuje koliko je radosnih i žalosnih otajstava izmolila, kome i za što je molitve namijenila.
- Vjerovala sam ja oduvijek, ali tih dana kad se Gospa pojavila ovdje i moja se vjera učvrstila….
Odgovor je u srcu
Ovdje je teško naći čovjeka koji će namjerniku zatvoriti vrata. Pričat će s vama, ako treba, satima, ali za novine mnogi neće ništa reći. Živi li Međugorje Gospine poruke? Jedan od brojnih mještana koji od kamenja s Brda ukazanja izrađuje krunice iskreno kaže: - Računajte da je bilo puno izazova, ako je ponekima srce zarobio kapital i ako se dogodi da poslovi umru, i to je valjda po Božjem. Gospa je jedno, mi ljudi, s našim grijesima - drugo. Ima i onih koji su tu stekli i dijelili potrebitima.
Gospa je u Međugorje, uvjereni su, došla zato što se ovdje od vjere, unatoč Turcima i komunistima, nikada nije odustajalo. Netko je prosperirao duhovno, netko materijalno. Netko oboje. Među župljanima i danas je puno siromašnih. Uglavnom starijih ljudi. Onih čije su kuće i njive podalje od crkve, neatraktivne hodočasnicima. Daleko i od Brda ukazanja. “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29)
Mišljenje mnogih vjernika sažima 40-godišnji Zagrepčanin. Spuštajući se u sumrak s Križevca, brda na kojem su ovdašnji ljudi 1934. podigli križ u čast 1900 godina od Isusova rođenja, kaže: “Kad bi Vatikan zaključio da nije bilo ukazanja, ja bih opet došao u Međugorje. Zašto? Jednostavno vjerujem!” Mladi Amerikanac iz Indiane govori slično: “Naravno da me zanima što misli Vatikan, ali nije presudno. Odgovor je u mom srcu. Svatko to zna za sebe”.
Zvono otjeralo miliciju
Ako komunističko zastrašivanje i represija nisu mogli spriječiti narod da vjeruje u Gospinu objavu iznad Bijakovića, onda tome neće stati na put ni dokument iz Vatikana. Tako nekako sažimaju svoje vjersko uvjerenje, ali i pansionske i ine investicije mnogi u Međugorju.
Jure Vasilj rado prepričava anegdotu iz 1981. koju je više puta slušao od fra Stanka Dodiga, kapucinskog fratra u župi u Rijeci. - U to vrijeme prvih objava, 1981., kad su i vojska i policija hodale po selu, sat vremena prije mise žene su krenule na krunicu, ali crkva je bila zatvorena, a prilaz im zapriječen.
Vojnici su vikali vjernicima da se vrate kućama. Fra Stanko, rodom iz Međugorja, bio je ovdje na odmoru, kod svoje majke. Nedaleko je u polju brao duvan i promatrao što se događa oko crkve. Neke su žene ipak ostale ispred vojske i crkve, kleknule i molile.
Nakon nekog vremena pokojni Vinko Ćilić, djed Marina Ćilića, uhvatio je za zvono, dao znak za početak mise, ljudi su krenuli u crkvu, vojska i policija su se razmaknule. S druge strane ceste dotrčao je fra Stanko, ostavio duvan u polju i išao služiti misu. E sad, kad tada nisu uspjeli zaustaviti vjerovanje, ‘ko bi se danas bojao za Međugorje i Gospu?
Karmela Devčić
Danas ovdje, uz nešto ondašnjih kuća, stoje pansioni, pored svakog dvije, tri suvenirnice u kojima Gospin lik, osim na krunicama, prodaju na upaljačima, salvetama, vrećicama lavande, svemu što je na pamet palo kakvu dosjetljivu, svejedno domaćem ili doseljenu, trgovcu…
Beton zamijenio vinograd
U kilometar, dva udaljenome Međugorju jednaka priča. 1981. velika crkva Sv. Jakova stajala je okružena jedino duhaništima i vinogradima. Sve kuće bile su daleko, pod brdima, jer nikome nije padalo na pamet da betonira i gradi usred plodna tla.
Dok se živjelo od zemlje, točno se znalo kako koji čokot treba stajati. Bit će da se tad dulje razmišljalo gdje zasaditi lozu nego što danas promisle koliko katova sazidati, kamo točno staviti predimenzionirane terase, betonske stupove...
Urbanistički plan Međugorje i onako praktički nema. Zadnji je donesen 80.-ih, od vlasti kojoj ni Gospa niti Međugorje nisu bili po volji. Novi se čeka odavno, a dok ga nema, svatko gradi i radi kako mu se prohtije. Tako danas oko Sv. Jakova stoje samozvani hoteli i pansioni, zapravo nelijepe kućerine s puno soba.
Kako god da je interpretirali, bila to Božja providnost ili ovozemaljska slučajnost, činjenica jest da je mjesna župa, osnovana davne 1892., posvećena Sv. Jakovu - zaštitniku, među ostalim, i hodočasnika.
U ono doba ovamo se nije hodočastilo, prije se bježalo trbuhom za kruhom. Gospa je, nema sumnje, promijenila Međugorje. Nitko u Bosni i Hercegovini ne zna ni približno koliko se hodočasnika godišnje ovdje dođe pomoliti. Mnogi, doduše, imaju svoje više ili manje realne brojke i “metode” brojanja.
Civilne vlasti se ne miješaju
- Mi procjenjujemo, po onom što imamo od agencija i slično, da ih maksimalno bude milijun, možda i znatno manje. Do rata je većina stizala preko agencija, danas stranci dolaze preko privatnih kontakata s ljudima po mjestu: ‘Halo, halo, pripremi smještaj, pansione, stižem s jednim, dva autobusa…’
Inspekcije su loše, jer tu civilne vlasti niti mogu niti žele zagrabiti, kažu da tu stvari nisu ni od Crkve riješene, pa nećemo se ni mi miješati - tako to vidi Željko Vasilj, voditelj turističke zajednice u Međugorju. U župnom uredu bilježe da su lani podijelili 1,365.000 hostija. Gdje su još svi oni koji se ne pričeste… Procjenjuju da je od 1981. do danas ovuda prošlo 40 milijuna ljudi.
Od hodočasnika, jasno, živi dobar dio Međugorja i susjednih mjesta. Jedni su vlasnici pansiona, drugi kuhari, konobari, prodaju krunice, sir, vino, rakiju… Recesiji unatoč, i kler i industrija i narod tvrde da je hodočasnika više negoli lanjskih godina. Samo prvih dana kolovoza na festivalu mladih bilo je oko 50.000 ljudi iz 70 zemalja.
Najave da Vatikan uskoro sprema dokument o međugorskom fenomenu u kojem će, moguće, poručiti da zbivanja u Međugorju nisu nadnaravna, ovdašnje ljude slabo se dotiču.
Od pet soba do 180 ležaja
- I ove su godine rekli da će ljudi manje dolaziti. Biskup Perić, koji u ukazanja ne vjeruje, slao je pismo u Vatikan, fratrima su zabranili da u tisku interpretiraju Gospine poruke, maknuli su fra Jozu Zovka u Hrvatsku, a mi nikad nismo imali više posla - tako Nela Jerković, kći vlasnika velikoga obiteljskog hotela Mir u Bijakovićima, sažima sve međugorske teološke nedoumice i ekonomske investicije.
|
|
| Hodočasnici koji se penju na Brdo ukazanja gdje se vidiocima ukazala Gospa Kraljica mira.
|
Dragica Ivanković, žena koja je prva javila fra Jozi Zovku da su djeca vidjela Gospu i dalje se desetak puta mjesečno penje na Brdo ukazanja. Zapisuje kome je molitve namijenila
|
Kad su počela prva masovna hodočašća u Međugorje, ljudi su domaćinima govorili da žele biti u obiteljskoj atmosferi i što bliže crkvi. U početku je i bio plan da se ovdje prave samo manji obiteljski pansioni, nikakvi hoteli ili od crkve puno veći betonski apartmani.
- Prije 20-ak godina podigli smo pet soba, postupno se proširili toliko da možemo smjestiti putnike cijelog autobusa, pa onda od jednog autobusa došli do dva, od ta dva do tri, a sad imamo 180 kreveta - objašnjava Jerković. U poslu je cijela obitelj, otac, majka, dvije kćeri i sin. Sva djeca završila su fakultet i vratila se u Međugorje. - Mi sad radimo još za kredite, ali pri kraju smo, hvala Bogu. Nemamo straha, ljudi dolaze i uvijek će dolaziti.
Najviše hodočaste Talijani
Župnika međugorske župe, fra Petra Vlašića, srećemo točno pred misu na hrvatskom. Iako je listopad, još uvijek se služe i mise na talijanskom, engleskom, njemačkom…
- Te komisije iz našeg Vatikana uopće se ne plašimo. Mi redovnici apsolutno smo spremni slušati crkvenu hijerarhiju, a tako trebaju i vjernici. Ovdje smo s kanonskom misijom, imamo mandat da radimo u svojoj župi i ništa ne radimo protiv crkvenih propisa. Naš biskup govori: ‘Međugorje nije svetište’, mi kažemo: ‘Mi smo župa, radimo, ljudi dolaze’. Što Crkva kaže, mi ćemo poslušati.
|
|
| Fra Petar Vlašić, župnik međugorske župe: ‘Ovdje smo s kanonskom misijom, imamo mandat da radimo u svojoj župi i ništa ne činimo mimo crkvenih propisa’
|
Željko Vasilj, voditelj turističke zajednice u Međugorju: ‘Godišnje imamo milijun hodočasnika
|
Priča se ovako i onako, naša je Crkva razborita, vodi je Duh Sveti, neće se ona zaletjeti, ovdje se gotovo 30 godina obraćaju ljudi iz cijelog svijeta. Duboko vjerujem da će Vatikan biti vrlo oprezan, jer tu je gotovo 30 godina molitve, posta, pokore… To će Bog i Gospa blagosloviti - govori fra Petar dok zvona zovu na misu.
Sedamdesetogodišnji umirovljeni automehaničar, mještanin Marinko Ivanković, čovjek koji je djecu vidioce 1981. zaštitio od policije, kasnije više puta zatvaran i pozivan na “obavijesne razgovore”, pogleda uprta u snijeg što je već dobro pokrio Velež, mirno kaže: - Godine 1981., prvih desetak dana Gospina ukazivanja, partija je ljude iz sela stalno poslije mise prinudno zvala na nekakve sastanke.
Dobro se pamti kad je jednu večer tada 85-godišnji Marko Ostojić ustao i komunistima poručio: ‘Drugovi, ja bi vam nešto reko, vidim da ste ustali da uništite ovo što se događa. Ako je od đavla, ne trebate se vi mučit, nestat će to i prije nego što mislite. A ako je od Boga, ni vi ni nitko to neće uništit’. Isto je i danas, puno se puta sjetim pokojnog Marka. Zato me ne brine vatikanski dokument. Ništa mene ne brine. Moje je samo da se molim.
Što je više zabrana, to ljudi više dolaze u Međugorje. Danas imaju postelja za oko 20.000 ljudi. Oduvijek su Kraljici mira najviše hodočastili Talijani. Do rata su po dolascima, odmah iza Talijana, bili Amerikanci. Avion iz New Yorka svakog je ponedjeljka sa 250 ljudi slijetao na Čilipe. Danas je najbolje organizirano irsko tržište. Od Uskrsa do konca listopada u Split i Dubrovnik ne prestaju stizati irski čarteri.
|
|
| Jure Vasilj, vlasnik Ville Regina
|
Milenko Vasilj, službeni vodič po župnom uredu, kaže da nikad nije posumnjao u ukazanja
|
To nisu “morski” gosti, jedan dan razgledaju dubrovačke zidine, ostatak provode u Međugorju. Doduše, ove je godine Irce recesija zadržala kod kuće, dolazi ih upola manje. Po irskim i talijanskim novinama reklamiraju se novogradnje u Međugorju. Prosječna cijena kvadrata je, tvrde mještani, oko 1300 eura. Te velike zgrade izrasle uokolo sve češće grade stranci - Irci i Talijani.
Puni pansion za 40 eura
- To je trebalo zabraniti, jer sad nam se dešava da irski poduzetnik irskog hodočasnika smjesti u te stanove koje nije uspio prodati. Za deset, dvadeset godina mi ćemo biti najamni radnici ovdje na svome. No, to je tako kad se Međugorje razvija isključivo na privatnoj inicijativi, država ništa niti planira niti radi - govori Željko Vasilj.
Boravišne takse ovdje se nerado i slabo plaćaju, jer 80 posto uplaćenog ide županijskoj turističkoj zajednici u Mostar, a 20 posto federalnoj u Sarajevo. Od tog novca, kažu u lokalnoj turističkoj zajednici, malo se ikada vrati u Međugorje.
Pedesetak metara od župne crkve Sv. Jakova lokalna obitelj Vasilj drži hotel sa 48 soba. U poslu su dva brata, jedan nekadašnji profesor tjelesne kulture, drugi i danas sveučilišni profesor u Mostaru. Otac obitelji Vasilj naradio se po gradilištima u Austriji i Njemačkoj, mater je kod kuće odgojila četiri kćeri i tri sina.
- Svako sam jutro, kad se probudim, svjestan da mogu zahvaljivati i Bogu i Gospi za ovo što imamo. Imam kruh na svojoj zemlji, ne moram posla tražiti ko zna gdje. K’o moj otac, ostavit obitelj i sam otići daleko za poslom - sjedimo u predvorju hotela, a Jure Vasilj svakih par minuta ustane, na recepciju je upravo stigla velika grupa talijanskih hodočasnika.
Međugorje živi najvećim dijelom od organiziranih grupnih posjeta pa ne čudi da se u mjestu točno zna koji pansion radi s Talijanima, koji s Ircima, Poljacima…
- Kad ovdje na ručak zaluta Irac, nama je veliko iznenađenje - ističe Mario Vasilj, profesor u Mostaru i suvlasnik hotela Villa Regina. Većina grupa uzima puni pansion, novac vani potroše jedino na suvenire. Velik broj pansiona i danas je u rukama lokalnog stanovništva. Manje atraktivni velikim grupama nude puni pansion za 25 eura. Oni ponajbolji za istu uslugu traže do 40 eura.
Kanađani ostaju tri tjedna
- Cijene su takve kakve jesu. Mi smo u početku, kad smo otvorili 2005., bili skuplji, ali smo vidjeli da to ne ide. Da se ovdje mogu držati visoke cijene, došli bi već lanci hotela. Domaći ljudi se žale na niske cijene, ali ja uvijek kažem - da se ovdje usluga može prodati skuplje, ne bi to radili mi, došli bi neki drugi, izvana - tumači Mario Vasilj.
Gosti imaju predvidive navike. Irci i Amerikanci u Međugorju ostaju po sedam dana, Kanađana ima malo, ali ostanu i po tri tjedna. Česi, Poljaci, Mađari i Slovaci borave pet dana, Talijani tri i pol, Slovenci dva i pol, Hrvati dan i pol.
|
|
|
Nela Jerković , kći vlasnika velikog obiteljskog hotela Mir u Bijakovićima:
‘I ove su godine rekli da će ljudi manje dolaziti. Biskup Perić, koji u ukazanja ne vjeruje, slao je pisma u Vatikan, maknuli su fra Jozu Zovka, a mi nikad nismo imali više posla’ |
Marinko Ivanković , čovjek koji je djecu vidioce zaštitio od policije |
- Imam petero djece i jedini radim u obitelji. Od ovoga posla možemo dobro živjeti. Jest, nekad radim i po 18 sati, kao jučer kad je jedna Talijanka pala ispred crkve, slomila kuk, pa sam je morao voziti u bolnicu u Mostar, zatim organizirati prijevoz iz Italije i sve ostalo…
Odem s obitelji na more ljeti na tjedan-dva i kako znam mnogo Talijana, dva, tri puta godišnje odemo do Italije - priča Milenko Vasilj, službeni vodič pri župnom uredu. Osam godina talijanske hodočasnike vodi po Međugorju. Dnevno se, kaže, na brdo Križevac uspne i po tri puta.
- Ovaj posao moraš raditi sa srcem. Često me hodočasnici pitaju koliko sam puta bio na Brdu ukazanja. Uvijek kažem da idem prvi put, jer jedino tako ima smisla. Jesam li ikada posumnjao u ukazanja?
Ne, jer jako dugo poznajem vidioce, više od 1000 puta sam bio uz neke od njih za vrijeme ukazanja. A i to vaše pitanje je potpuno besmisleno, jer ništa ne znači ako vjeruješ a ne živiš po tome. Nisam nikad posumnjao, a da mi danas dođe ne znam tko, pa i vidioci, i kažu da nije istina, to ne bi promijenilo moju vjeru jer se ona ne temelji na iskazu drugih ljudi.
Dragica Ivanković, žena koja je prva javila fra Jozi Zovku da su djeca vidjela Gospu, i dalje se, svih ovih godina, desetak puta mjesečno penje na Brdo ukazanja. Svaki put zapisuje koliko je radosnih i žalosnih otajstava izmolila, kome i za što je molitve namijenila.
- Vjerovala sam ja oduvijek, ali tih dana kad se Gospa pojavila ovdje i moja se vjera učvrstila….
Odgovor je u srcu
Ovdje je teško naći čovjeka koji će namjerniku zatvoriti vrata. Pričat će s vama, ako treba, satima, ali za novine mnogi neće ništa reći. Živi li Međugorje Gospine poruke? Jedan od brojnih mještana koji od kamenja s Brda ukazanja izrađuje krunice iskreno kaže: - Računajte da je bilo puno izazova, ako je ponekima srce zarobio kapital i ako se dogodi da poslovi umru, i to je valjda po Božjem. Gospa je jedno, mi ljudi, s našim grijesima - drugo. Ima i onih koji su tu stekli i dijelili potrebitima.
Gospa je u Međugorje, uvjereni su, došla zato što se ovdje od vjere, unatoč Turcima i komunistima, nikada nije odustajalo. Netko je prosperirao duhovno, netko materijalno. Netko oboje. Među župljanima i danas je puno siromašnih. Uglavnom starijih ljudi. Onih čije su kuće i njive podalje od crkve, neatraktivne hodočasnicima. Daleko i od Brda ukazanja. “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29)
Mišljenje mnogih vjernika sažima 40-godišnji Zagrepčanin. Spuštajući se u sumrak s Križevca, brda na kojem su ovdašnji ljudi 1934. podigli križ u čast 1900 godina od Isusova rođenja, kaže: “Kad bi Vatikan zaključio da nije bilo ukazanja, ja bih opet došao u Međugorje. Zašto? Jednostavno vjerujem!” Mladi Amerikanac iz Indiane govori slično: “Naravno da me zanima što misli Vatikan, ali nije presudno. Odgovor je u mom srcu. Svatko to zna za sebe”.
Zvono otjeralo miliciju
Ako komunističko zastrašivanje i represija nisu mogli spriječiti narod da vjeruje u Gospinu objavu iznad Bijakovića, onda tome neće stati na put ni dokument iz Vatikana. Tako nekako sažimaju svoje vjersko uvjerenje, ali i pansionske i ine investicije mnogi u Međugorju.
Jure Vasilj rado prepričava anegdotu iz 1981. koju je više puta slušao od fra Stanka Dodiga, kapucinskog fratra u župi u Rijeci. - U to vrijeme prvih objava, 1981., kad su i vojska i policija hodale po selu, sat vremena prije mise žene su krenule na krunicu, ali crkva je bila zatvorena, a prilaz im zapriječen.
Vojnici su vikali vjernicima da se vrate kućama. Fra Stanko, rodom iz Međugorja, bio je ovdje na odmoru, kod svoje majke. Nedaleko je u polju brao duvan i promatrao što se događa oko crkve. Neke su žene ipak ostale ispred vojske i crkve, kleknule i molile.
Nakon nekog vremena pokojni Vinko Ćilić, djed Marina Ćilića, uhvatio je za zvono, dao znak za početak mise, ljudi su krenuli u crkvu, vojska i policija su se razmaknule. S druge strane ceste dotrčao je fra Stanko, ostavio duvan u polju i išao služiti misu. E sad, kad tada nisu uspjeli zaustaviti vjerovanje, ‘ko bi se danas bojao za Međugorje i Gospu?
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....