Grof je u trenutku postao ogorčen, razočaran i ljutit. Dotad je bio nasmijan, ležeran, opušten. Razbacivao se vicevima, smijao se svojim dosjetkama. Svaki put kad bi rekao nešto što mu se učinilo zabavnim, nasmijao bi se sam sebi u bradu. Zarazan je to smijeh.
Ali čim smo došli na temu imovine koja je oduzeta njegovoj obitelji u Drugom svjetskom ratu, grofovo raspoloženje sasvim se promijenilo.
Već 15 godina čeka da država riješi njegov zahtjev za povratom. Već i činjenica da to traje toliko dugo izvlači na njegovo lice oštrinu, bijes, nemoć.
Na trenutke se opet smije, ali sarkastično, od nemoći.
Do danas nije ništa uspio dobiti natrag, čak ni privatni album njegove bake, koji je pohranjen u vukovarskom muzeju.
- Dali su mi da ga pogledam - kaže.
Grof Georg Eltz sedmi je sin grofa Jakoba Eltza, iz jedne od velikaških obitelji njemačkog praplemstva. Upravo je njegov otac Jakob bio posljednji koji je do 1945. živio u vukovarskom dvorcu Eltz. Zato se nakon političkih promjena u Hrvatskoj, u ljeto 1990., sa suprugom prvi put vratio u Vukovar.
Ubrzo je u Saboru postao neovisni zastupnik grada Vukovara i član parlamentarnoga izaslanstva u Vijeću Europe u Strasbourgu.
Umro je 2006. godine. Starijem sinu u naslijeđe je ostavio svu imovinu u Njemačkoj, dok je našem sugovorniku grofu Georgu Eltzu pripao samo zahtjev za povrat imovine u Hrvatskoj, koja mu do danas nije vraćena.
Gradu još plaća najam stana u kući koja je nekad pripadala njegovoj baki.
I to ga ljuti. Ali čim promijenimo temu i porazgovaramo o turizmu, grofu se lice ozari.
Plave oči zaigraju, geste mu postanu žustre, energične, a glas dinamičan.
Grof je u stanju satima pričati o turizmu. Tri sata trajao je razgovor u njegovu uredu na 8. katu zagrebačke poslovne zgrade. Povod za to izuzetni su ovogodišnji rezultati njegove Valamar Adria Holding Grupe, pa je i to bilo tema.
Eltzov ured baš ne izgleda grofovski, vrlo je jednostavan. Iz prosjeka ga uzdiže samo panoramski pogled kroz goleme prozore.
U uredu su dva stola. Na jednom grofov omanji Toshibin laptop, star šest godina. A drugi stol je prazan. Vidi se da u uredu ne boravi svaki dan. U Zagrebu je dva do tri dana na tjedan. Živi u Beču. Isprva je živio u Hrvatskoj, ali kad se 2005. našao u skandalu s Liburnija hotelima, njegova supruga se spakirala i rekla zbogom Zagrebu.
Pa se i grof vratio u Beč. Kupio je kuću, dobio djecu pa danas više baš nema vremena za lov kojim se bavio iz hobija.
Ali u Hrvatskoj je nastavio razvijati turistički biznis. Danas ga taj posao iznimno veseli.
- Sretan sam svako jutro kad idem na posao, baš me uzbuđuje - kaže.
U razgovoru je otvoren, konkretan, kritičan, često ironičan. U Hrvatskoj je imao brojne probleme. HDZ-ovu vlast nije mogao smisliti, a o Kukuriku koaliciji ne želi iznositi konkretno mišljenje, kaže da je prerano. Za sebe kaže da se politički ne bi opredijelio ni kao konzervativac, ni kao ljevičar.
- Ovisi, od teme do teme. Da živim u dvorcu, možda bih bio konzervativniji, ovako mi je ‘grof’ pokraj imena više nadimak nego titula - šali se.
Plemićko podrijetlo nije mu uvijek bilo od koristi.
- U školi ne, na fakultetu nije bilo važno, a na prvim poslovima bilo je egzotično da grof radi kao niži menadžer u kompaniji - prisjeća se i dodaje da ga sindikalisti, kad ga žele provocirati, oslovljavaju s “grofe”. Što se nacionalnosti tiče, Eltz sebe smatra građaninom Europe, a povrat imovine osporavaju mu jer se, među ostalim, pitaju i je li njegov otac bio Hrvat.
- A, ne. Bio je Kinez?! - dobacuje Eltz.
Iako je u Hrvatsku početkom 90-ih došao ne bi li ishodio povrat obiteljske imovine, ostvario je ovdje nešto sasvim drugo.
Godinama su ga pratile razne sumnje, koje su se najviše vezivale uz priču o kuponskoj privatizaciji u Hrvatskoj, koju su, pak, pratile brojne kontroverze.